Jeste li ludi? Ovo je bio jedan od komentara pojedinih prijatelja brazilskog para Edre Stock i Gabriela Foza kada su im rekli da žele putovati svijetom s malo novca i puno stopiranja.

Avantura koja je počela u martu i nije poznato kada će se završiti, dovela ih je i do Skoplja te Ohrida.

Edra ima 32 godine i po zanimanju je stomatologinja, a radila je i kao nastavnica portugalskog. Gabriel (36) je stručnjak za marketing.

Zajedno su već deset godina, od čega sedam u braku.

"Oduvijek nam je bio san otići na mjesta koja za nas u Brazilu nisu tako uobičajena. Shvatili smo da je vrijeme da uradimo tako nešto. Ako ne sada, kada?", kaže Edra u razgovoru za Radio Slobodna Evropa.

Oboje dolaze iz gradića Promisao, Sao Paolo, za koji kažu da nisu svi ljudi otvoreni za takva iskustva.

"Svaka zemlja u koju idemo je sve dalje od Brazila, tako da je nama bliskima nepoznata i pitaju se da li smo sigurni, ali su nas podržavali od početka." Dobro je što im možemo pokazati da je to super i da je moguće“, dodaje Edra.

Štede oko dvije godine nakon što su odlučili da žele ostvariti svoj san – vidjeti što više mjesta, ali sa ograničenim budžetom. Napustili su posao, prodali sav namještaj i auto. Najvažnije im je bilo da se psihički dobro pripreme.

Iz Sao Paula su poletjeli za Francusku. Raznim kombinacijama drumskog prevoza proputovali su Španiju, Mađarsku, Srbiju, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Albaniju, Sjevernu Makedoniju. Sada su u Bugarskoj.

Sljedeća stanica će im vjerovatno biti Turska, zatim Gruzija.

Na pitanje gdje će biti sljedećeg mjeseca, odgovaraju: "Ne znamo".

Imaju neku ideju i plan, ali žele da to bude spontano.

Sigurno je samo da krajem godine žele da budu u Indiji, a onda da obiđu jugoistočnu Aziju.

Savjet lokalaca ima primat

Oni ne putuju kao "klasični" turisti. Žele istinski osjetiti duh mjesta i upoznati nove ljude i kulture.

Zato im je važnija preporuka lokalnog stanovništva šta vidjeti ili gdje jesti, nego ona Googleova.

"Idemo polako, korak po korak, i ne žurimo da vidimo cijeli grad. Trudimo se da ostanemo što duže u gradovima, ali želimo i da posjetimo sela", kaže Gabriel.

Ali da bi se negdje duže zadržali, treba pripaziti na budžet.

"To se razlikuje od klasičnog odmora jer nemamo novca da planiramo 15 dana godišnje odmora, na primjer. Ne možemo trošiti više od 1.000 eura mjesečno. Svako od nas može potrošiti 15 eura dnevno, odnosno zajedno 30 eura", ističe Edre.

Ako se desi da taj dan moraju potrošiti više od 30 eura, sljedeći dan trude se da uštede.

Povremeno rade u zamjenu za hranu i smještaj.

"Radili smo mnoge stvari, ali više volimo da radimo na farmi, sa životinjama, na selu. U nekim hostelima radimo na održavanju u zamjenu za smještaj. U nekim restoranima kuhamo i peremo suđe u zamjenu za obrok. Naučili smo uzgajati krompir, čuvati ovce. Nadam se da ćemo neke od ovih vještina moći iskoristiti u budućnosti", kaže Gabriel.

Putovali su avionom samo kada su to morali. Sa autostopom su krenuli kada su vidjeli cijene autobuskog prevoza i shvatili da ga ne mogu često koristiti.

"Izašli smo na cestu i digli palac. Nikada to ranije nismo radili", prisjeća se Gabriel.

Do sada su autostopirali više od 100 puta. Kažu da im mnogi ne stanu kada vide da su par.

"Mislim da su vozači više uplašeni od nas. Imaju jednu do dvije sekunde da odluče hoće li stati. Ne znaju odakle smo, čime se bavimo. Ali ovo iskustvo nam je pokazalo da ima dobrih ljudi", ističe Edra.

Ponekad im neko momentalno stane, ali češće satima čekaju prije nego ih neko pokupi.

Do sada, kako kažu, nisu doživjeli nelagodnosti, ali ističu da uvijek treba biti na oprezu.

"Ako neko ovo želi, mora biti oprezan, dobro se pripremiti, pročitati nešto o mjestu. Oslanjamo se na intuiciju. Dogovorili smo se da, ako se neko od nas ne osjeća ugodno u nekoj situaciji, treba to reći, pa ćemo naći drugi način da nastavimo put", kaže Gabriel.

Zašto Balkan?

Na Balkanu su skoro dva mjeseca i radoznalost ih je dovela ovdje.

O Sjevernoj Makedoniji su znali samo gdje se nalazi na mapi i neke osnovne stvari, kao što je, na primjer, da ima Ohridsko jezero.

Iz Ohrida ih je u Skoplje doveo Skopjan sa kojim su, kažu, razvili prijateljstvo za cijeli život.

"Naš prvi utisak je da su ovdašnji ljudi veoma ljubazni. Za mene, najveće bogatstvo jedne zemlje su njeni ljudi. To je važnije od svih njenih ljepota, muzeja, pejzaža", riječi su Gabriela.

Čak su im i stariji Makedonci, koji nisu znali engleski jezik, pomogli kada je to trebalo.

"Ovo je prva zemlja na Balkanu u kojoj su svi jako ljubazni i žele pomoći u svakoj situaciji. Kada se u nekom mjestu dobro osjećam, zanemarim njegove loše strane. Vjerovatno i ovdje ima loših ili ne baš tako dobrih stvari, ali za nas je sve ovo novo i iskustvo će dobro doći", iskreno će Gabriel.

Kada su došli u Ohrid, mislili su da bi ovdje mogli ostati zauvijek. I Budimpešta im se jako svidjela, a dobro su se proveli i u Crnoj Gori.

'Cijeli život' u jednom rancu

Od marta do danas prošli su kroz više od 40 gradova i 5.000 kilometara.

Otkako su pristali da putuju ovako, prestali su da kupuju nepotrebne stvari. Sa sobom u ruksacima mogu nositi tek nekoliko stvari. Iskustvo ih je, kažu, učinilo praktičnijim.

"Izazov je što morate zadržati neke stvari koje trenutno ne koristite. Na primjer, sada je veoma vruće, ali moramo spremiti džempere koji će nam trebati kada zahladi. Ako želim neku novu majicu, moram da se riješim stare", kaže Edra.

U ruksacima nema mjesta za suvenire kao uspomenu na mjesta koja su posjetili.

Uspomene pamte, a lijepe trenutke bilježe fotografijama i video zapisima.

Imaju svesku u kojoj ljudi koje sretnu na putu mogu ostaviti poruku. I koriste društvene mreže kao vrstu dnevnika.

"Ne pokušavamo da budemo neki travel influenseri. Radimo to za nas i naše porodice to vole, pa prate naše putovanje", kaže Gabriel.

Inspirisala su ih slična iskustva drugih ljudi i Gabrielove uspomene iz djetinjstva.

"U novinama sam čitao priče o ljudima koji putuju i upoznaju različite kulture. Bilo mi je inspirativno i nekako sam to u podsvijesti nosio. Svojevremeno smo otvorili svoj dom ljudima koji putuju, kao mi sada. Shvatili smo da to nisu samo bogati ili hipi ljudi, već i sasvim obični", prisjeća se Gabriel.

Željeli bi da jednog dana njihova priča bude inspiracija drugima.

"Ali ne samo inspiraciju za putovanja, već inspiracija za vjerovanje u ljudsku dobrotu. I u susjednom gradu možete pronaći lijepe stvari, ali morate držati oči otvorene da biste vidjeli dobre stvari koje možete sresti usput. Naravno, treba biti svjestan takve odluke, jer nije laka i nije za svakoga. Potrebna je zaista dobra priprema", zaključuje Gabriel Foz.

Iako uživaju u putešestvijama, ne planiraju ovako dovijeka.

Planiraju da putuju do kraja iduće godine. Tada bi, kažu, ostali na jednom mjestu, gdje bi putnicima ponovo otvorili vrata svog doma.