Prijedorčanka Jelena Topić, koja je cijeli mjesec oktobar ćutajući stajala na improvizovanom postolju na glavnom trgu svog grada, konačno je progovorila o svom neobičnom performansu. Doduše, samo saopštenjem.
I dalje odbija da daje izjave i intervjue. U saopštenju se navodi da je performans "Glasno ćutanje" autorski rad Jelene Topić, apsolventice Akademije umjetnosti u Banjoj Luci. Izveden je na prijedorskom gradskom trgu, ispred bivše robne kuće "Patrija" i virtuelno-posredno prezentovan preko Facebooka.
Performans, kao vidljiv akt u vremenu i prostoru, podrazumijevao je trosatno nepomično stajanje na postolju - staroj kutiji za drva, tokom 30 dana I uvijek u istom vremenskom okviru.
Jelenino svakodnevno ćutanje izazivalo je brojna pitanja prolaznika. Mediji cijelog regiona su takođe bili okupirali Jelenu prateći je iz dana u dan nagađajući o razlozima ćutnje “Prijedorske ćutačice”, “Ćutajuće Jelene” ili kako su je još zvali “Živog kipa Prijedora”.
No, u saopštenju se navodi da mističnost koja je uslijedila zbog blokade pristupa informacijama nije imala za cilj misteriju, već je isključivo služila u svrhu uspješne realizacije projekta, mada je nesumnjivo uticala i na imidž sredine koja je “svojim socio-demografskim karakteristikama bila podložna stereotipnim kvalifikacijama”.
"Jelena Topić, autor i izvođač performansa, koristila je sopstveno tijelo kao osnovno umjetničko sredstvo u prenošenju određenog koncepta -autorefleksije pojedinca, društva i medijske slike. Cilj je bio da ljudi u njoj, odnosno postavci performansa, kao u ogledalu spoznaju sebe, svoj odnos prema drugima i odnos prema stvarnosti unutar sredine u kojoj djeluju. Performans nije bio 'umjetnost radi umjetnosti', već osmišljen i realizovan socijalno angažovani projekat čija je ideja upravo društvena i personalna reakcija i refleksija. Ispisane poruke na postolju bile su njene lične refleksije prethodnih dana i unutrašnjih previranja i istovremeno su postajale okidač razmišljanja i polemika o određenim društvenim pojavama i distorzijama. Ipak, najjaču socijalnu notu performansu dali su upravo slučajni prolaznici, građani Prijedora, a kasnije i regionalna javnost. Novinari, sociolozi, blogeri i intelektualci tumačili su i obrazlagali performans govoreći u ime autorke, a pri tom jasno i nedvosmisleno izražavajući svoje stavove. Pitanja i odgovori o protestu ili revoltu, o umjetnosti ili ludosti, smjenjivali su se iz dana u dan. Koncept se razvijao u ono što su ljudi priželjkivali da bude, a ‘Glasno ćutanje’ postajalo je socijalna buka čija je osnovna ideja bila da pojedinac, ali i društvo dokuče svoje misli i njihovim tumačenjem prepoznaju sebe i svoju okolinu Jedan od čestih, ne posebno bitnih komentara na društvenim mrežama I blogovima je bio da autorka isključivo želi da privuče pažnju. On je bitan jedino u kontekstu samog performansa kao oblika umjetničkog izraza. Autorkaje performansom, između ostalog, željela da privuče pažnju, jer je javna vidljivost srž i suština ovog umjetničkog akta. Otuđenjem ili značajnom distancom od društva i sredine refleksiju bi bilo nemoguće izazvati, a samim tim čitav koncept ne bi imao smisao", navedeno je u saopštenju ubjavljenom na web stranici Glasno Ćutanje.
Jelena je u provođenju svog performansa imala i saradnike koji su joj pomagali da se dokumentuju sve reakcije na njenu ćutnju. Bilježeno je reagovanje građana, prikupljani su sadržaji objavljeni u medijima, te komentari na društvenim mrežama.
"Prikupljeni materijal poslužit će kao osnova za dokumentarni film i multumedijalnu izložbu autorke performansa Jelene Topić. Služit će i za izradu studije slučaja iz oblasti komunikologije, sa naglaskom na masovno neverbalno komuniciranje, saradniku na projektu Dejanu Dejanoviću. Dokumentarnim filmom i multimedijalnom izložbom autorka će, sa određene vremenske distance predstaviti refleksije i nuspojave izazvane realizacijom performansa. Sa druge strane, stručni komunikološki rad će analizirati performans kroz njegovo prisustvo i kretanje kroz medije, uticaj tog izvještavanja na javno mnjenje, odnosno zbog čega je performans anonimne djevojke iz provincijskog mjesta izazvao tako snažno i masovno komuniciranje i zbog čega upravo na taj način. Čitav proces će biti testiran kroz osnovne komunikološke teorije", takođe se ističe u saopštenju.
No, Jelenin čin ćutnje definitivno je imao vrlo jak odjek u javnosti. Zanimljivo je bilo posmatrati prolaznike koji su pokušavali da pričaju sa njom, da je odvrate od stajanja na kiši, suncu ili vjetru. Pričalo se da traži posao, da hoće da se uda, da protestvuje zbog ko zna čega…. Građani su išli čak dotle da su kroz Jelenin performans javno iskazivali svoje nezadovoljstvo. Poistovjećivali su se sa njom pričajući o svojim nedaćama.
Tako je bez obzira na motive, Jelenina ćutnja, barem na mjesec dana, držala pažnju javnosti o realnosti života građana u BH društvu. Gledajući Jelenu koja ćuti, građani su bukali o tome kako ne mogu naći posao, malim platama i svakoj mogućoj obespravljenosti čovjeka…
I dalje odbija da daje izjave i intervjue. U saopštenju se navodi da je performans "Glasno ćutanje" autorski rad Jelene Topić, apsolventice Akademije umjetnosti u Banjoj Luci. Izveden je na prijedorskom gradskom trgu, ispred bivše robne kuće "Patrija" i virtuelno-posredno prezentovan preko Facebooka.
Performans, kao vidljiv akt u vremenu i prostoru, podrazumijevao je trosatno nepomično stajanje na postolju - staroj kutiji za drva, tokom 30 dana I uvijek u istom vremenskom okviru.
Jelenino svakodnevno ćutanje izazivalo je brojna pitanja prolaznika. Mediji cijelog regiona su takođe bili okupirali Jelenu prateći je iz dana u dan nagađajući o razlozima ćutnje “Prijedorske ćutačice”, “Ćutajuće Jelene” ili kako su je još zvali “Živog kipa Prijedora”.
No, u saopštenju se navodi da mističnost koja je uslijedila zbog blokade pristupa informacijama nije imala za cilj misteriju, već je isključivo služila u svrhu uspješne realizacije projekta, mada je nesumnjivo uticala i na imidž sredine koja je “svojim socio-demografskim karakteristikama bila podložna stereotipnim kvalifikacijama”.
"Jelena Topić, autor i izvođač performansa, koristila je sopstveno tijelo kao osnovno umjetničko sredstvo u prenošenju određenog koncepta -autorefleksije pojedinca, društva i medijske slike. Cilj je bio da ljudi u njoj, odnosno postavci performansa, kao u ogledalu spoznaju sebe, svoj odnos prema drugima i odnos prema stvarnosti unutar sredine u kojoj djeluju. Performans nije bio 'umjetnost radi umjetnosti', već osmišljen i realizovan socijalno angažovani projekat čija je ideja upravo društvena i personalna reakcija i refleksija. Ispisane poruke na postolju bile su njene lične refleksije prethodnih dana i unutrašnjih previranja i istovremeno su postajale okidač razmišljanja i polemika o određenim društvenim pojavama i distorzijama. Ipak, najjaču socijalnu notu performansu dali su upravo slučajni prolaznici, građani Prijedora, a kasnije i regionalna javnost. Novinari, sociolozi, blogeri i intelektualci tumačili su i obrazlagali performans govoreći u ime autorke, a pri tom jasno i nedvosmisleno izražavajući svoje stavove. Pitanja i odgovori o protestu ili revoltu, o umjetnosti ili ludosti, smjenjivali su se iz dana u dan. Koncept se razvijao u ono što su ljudi priželjkivali da bude, a ‘Glasno ćutanje’ postajalo je socijalna buka čija je osnovna ideja bila da pojedinac, ali i društvo dokuče svoje misli i njihovim tumačenjem prepoznaju sebe i svoju okolinu Jedan od čestih, ne posebno bitnih komentara na društvenim mrežama I blogovima je bio da autorka isključivo želi da privuče pažnju. On je bitan jedino u kontekstu samog performansa kao oblika umjetničkog izraza. Autorkaje performansom, između ostalog, željela da privuče pažnju, jer je javna vidljivost srž i suština ovog umjetničkog akta. Otuđenjem ili značajnom distancom od društva i sredine refleksiju bi bilo nemoguće izazvati, a samim tim čitav koncept ne bi imao smisao", navedeno je u saopštenju ubjavljenom na web stranici Glasno Ćutanje.
Jelena je u provođenju svog performansa imala i saradnike koji su joj pomagali da se dokumentuju sve reakcije na njenu ćutnju. Bilježeno je reagovanje građana, prikupljani su sadržaji objavljeni u medijima, te komentari na društvenim mrežama.
"Prikupljeni materijal poslužit će kao osnova za dokumentarni film i multumedijalnu izložbu autorke performansa Jelene Topić. Služit će i za izradu studije slučaja iz oblasti komunikologije, sa naglaskom na masovno neverbalno komuniciranje, saradniku na projektu Dejanu Dejanoviću. Dokumentarnim filmom i multimedijalnom izložbom autorka će, sa određene vremenske distance predstaviti refleksije i nuspojave izazvane realizacijom performansa. Sa druge strane, stručni komunikološki rad će analizirati performans kroz njegovo prisustvo i kretanje kroz medije, uticaj tog izvještavanja na javno mnjenje, odnosno zbog čega je performans anonimne djevojke iz provincijskog mjesta izazvao tako snažno i masovno komuniciranje i zbog čega upravo na taj način. Čitav proces će biti testiran kroz osnovne komunikološke teorije", takođe se ističe u saopštenju.
No, Jelenin čin ćutnje definitivno je imao vrlo jak odjek u javnosti. Zanimljivo je bilo posmatrati prolaznike koji su pokušavali da pričaju sa njom, da je odvrate od stajanja na kiši, suncu ili vjetru. Pričalo se da traži posao, da hoće da se uda, da protestvuje zbog ko zna čega…. Građani su išli čak dotle da su kroz Jelenin performans javno iskazivali svoje nezadovoljstvo. Poistovjećivali su se sa njom pričajući o svojim nedaćama.
Tako je bez obzira na motive, Jelenina ćutnja, barem na mjesec dana, držala pažnju javnosti o realnosti života građana u BH društvu. Gledajući Jelenu koja ćuti, građani su bukali o tome kako ne mogu naći posao, malim platama i svakoj mogućoj obespravljenosti čovjeka…
