Neosnovano lišavanje slobode, osim što ozbiljno ugrožava ljudska prava osumnjičenih, prouzrokuje i milionske štete po crnogorski budžet. Iako naši sagovornici primjećuju da se stanje poslednjih godina popravlja, i dalje smatraju da se radi o ozbiljnom problemu.
Prije pet godina Crna Gora je, među 16 zemalja šireg regiona, imala najviše osoba u pritvoru, u odnosu na broj stanovnika – skoro osamdeset osoba na sto hiljada ljudi. To je, podsjeća Tea Gorjanc Prelević, bio porazan rezultat istraživanja mađarskog Helsinškog komiteta koji je utvrdio da je istražni zatvor prebukiran i da mu je popunjenost nevjerovatnih 260 procenata. U odnosu na taj period, kaže Gorjanc Prelević, broj pritvorenika je danas skoro duplo manji.
„Stanje je mnogo bolje, ali i dalje se pritvor u praksi prečesto određuje. Na primjer, u praksi viših sudova 2013. Godine po našem istraživanju svaki drugi predmet je bio pritvorski, pritvor je određivan oko 54 odsto u krivičnim predmetima, što znači da je i dalje pravilo, a ne izuzetak.“
Pomoćnica ministra pravde Marijana Laković za Radio Slobodna Evropa kaže da je neosnovano lišenje slobode atak na jedno od osnovnih ljudskih prava.
„Iako nije sporno da sloboda nema cijenu, te d asu i čovjekova čast i dostojanstvo načelno neprocjenjiv vrijednosti, u pravnom smislu se i takva pravna dobra na jedan relativno sirov način mogu izraziti i određenim novčanim ekvivalentom, pa se tako u pravnom sitemu omogućava zahtijevanje i odbijanje naknade štete.“
A štetu i iznos novca koji je poslednjih godina isplaćen zbog neosnovanog lišenja slobode, kaže Tea Gorjanc Prelević, teško je pouzdano utvrditi. Ona naglašava da su sume kojima se barata ogromne, ali ne vjeruje da su konačne.
„Prema našim istraživanjima jedino se zna iznos od preko 3,5 miliona eura koji je po osnovu sudskih presuda dosuđen za četiri godine od 2007. do 2011, dok Ministartvo finansija nemaovu vrstu pdoataka za kasniji period. Ti podaci koji se pojavljuju u medijima su podaci o novcu koji je isplaćen po osnovu sporazuma između države, odnosno Ministarstva pravde i ljudi koji su neosnovano bili u pritvoru, ali ne i po osnovu sudskih presuda, do kojih dolazi kada nema psorazuma pa se ide na parnicu.“
Marijana Laković za RSE iznosi novije podatke Ministarstva pravde prema kojima je iz državnog budžeta samo na osnovu potpunih sporazuma o neosnovanom lišenju slobode u zadnje četiri godine isplaćeno blizu četvrt miliona eura. Ona dopunjuje tu računicu podacima o šteti koja zbirno, u zadnje četiri godine, iznosi nešto manje od pet miliona eura.
„Sa druge strane, na osnovu pravosnažnih presuda za nakandu štete za neosnovano lišenje slobode isplaćeno je 2012, preko 1,7 miliona uera, 2013, preko 1,6 miliona uera, 2014, preko 1,2 miliona eura, a 2015, preko 1,1milion eura“.
Tužilac Miloš Šoškić kaže da tužilaštvo prilikom predlaganja pritvora razloge za takav zahtjev potkrijepljuje relevantnim dokazima. On ističe da tužilaštvo vodi računa o uočenom problemu i to podupire podatkom da je recimo u 2015. Više državno tužilaštvo u Podgorici formiralo oko 150 predmeta protiv blizu 240 osoba, a da je pritvor tražen za oko sto lica, ili za 40 odsto ljudi protiv kojih je podnijeta krivična prijava.
„Upravo zato što se tužilaštvbo trudi da pritvor ne traje duže nego što je razumno, pritvor je odlukom Vrhovnog suda produžen samo za 33 lica, odnosno 13 odsto ljudi protiv kojih je podnijeta krivična prijava u 2015“.
U Akciji za ljudska prava kažu da primjećuju da su obrazloženja sudskih odluka o pritvoru po pravilu sadržajnija nego ranije, iako i dalje ima slučajeva da izostaju konkretna i uvjerljiva obrazloženja. Gorjanc Prelević kaže da je i dalje zabrinjava praksa tužilaštva.
„Posobno zabrinjava što su prijedlozi za određivanje pritvora od strane državnih tužilaca po pravilu bili neobrazloženi, samo sa stereotipnim nekim floskulama o tome d aje pritvor neophodno odrediti. Pritvor se daleko najviše određuje zbog opasnosti od bjekstva, prema našem istražibvanju 44 odsto odluka o pritvoru je bilo zasnovano na tom razlogu. Smatramo da bi sudije trebalo da više uvažavaju međunaordne standarde i da obazrivije određuju pritvor u ovom slučaju. Mnogo više bi trebalo koristiti alternativne mjere, kao što su jemstvo i mjere nadzora. Međutim u crnogorskoj praksi još ne pšostoji takozvani elektronski nadzor ili nanogica,koja bi omogućila i kućni pritvor.“
I tužilac Miloš Šoškić to prepoznaje kao problem.
„Mi se nadamo da ukoliko se obezbijede mjere nadzora, koje se mogu kontrolisati elektronskim nadzorom, da će broj predloženih pritvora od strane tužilaštva biti znatno manji.“
