Političke elite država regiona ne razumiju značaj kulture, pa je nedostatak novca zajednički imenitelj za sve kulturne tokove u zemljama okruženja i jedan od najvažnijih uzroka još uvijek nedovoljne kulturne saradnje u regionu. No, još jedan jednako važan razlog je, po mišljenju naših sagovornika, sadržan u metafori da su zemlje regiona kao "Galapagos prije dolaska Darvina", što omogućava da odluke u institucijama kulture donose oni koji na tim pozicijama i mogu opstati jedino u zatvorenim, lokalnim uslovima.
Dramski segment Grada tetara bio je ovog ljeta oslonjen na regionalnu saradnju. Predstave su igrala pozorišta iz Zagreba i Rijeke, Sarajeva, Novog Sada i Beograda. Selektor dramskog programa Boris Mišković:
”Neke lude ratne godine su daleko iza nas, stvari se polako vraćaju u normalu, ali bilo bi pretenciozno nagovještavati da su svi problemi između država regiona iza nas, što možemo vidjeti na primjer na sportskim manifestacijama. Klica zla i dalje buja u nama, ali to je razlog više da ljudi iz kulture, ljudi sa misijom, daju što veći zamah da se ta klica zatre”.
Reditelj Kokan Mladenović, koji je radio sa mnogim pozorištima u Jugoistočnoj Evropi, smatra da je najveća prepreka regionalnoj saradnji to što političke elite ne prepoznaju značaj kulture. ”Opšte je mjesto i floskula da je prepreka novac. Novca za teatar nema u našim zemljama jer svi imamo podjednako primitivne političke elite. One ne znaju što je to kultura, i koji je značaj obrazovanja i kulture bilo kog od naroda bivše Jugoslavije”.
Nije samo manjak novca prepreka većoj kulturnoj propusnosti ovih prostora koje Mladenović opisuje kao Galapagos prije dolaska Darvina.
“Drugi izgovor za nemanje saradnje je što se različit umjetnički polusvijet našao u udobnoj poziciji u tim malim državama. Sve te naše zemlje su kao Galapagos prije dolaska Darvina, gdje se razvijaju neke posebne endemske vrste-neki ljudi kojima je lijepo samo u izolaciji, to su neki važni glumci, upravnici, ministri, važni samo u malim, izolovanim sredinama. Čim se uporede sa nečim malo većim, kao što je region ili bivša Jugoslavija, oni postanu bezvrijedni. Upravo tom svijetu ne odgovara regionalna saradnja”.
No, da se vremena mijenjaju, dokaz je upravo Grad teatar koji je ranije godinama forsirao srpsku kulturnu scenu, ne samo na uštrb ostalih kulturnih regija, već i domicilne Crne Gore. Danas, međutim, festivalska publika u Budvi ima priliku da upozna tokove umjetnosti i ostalih susjeda. Boris Mišković:
”U poslednje vrijeme nam gostuju sve više pozorišta iz Hrvatske, ti glumci još nisu previše poznati ovdje, ali svojim kvalitetom osvajaju simpatije publike. Imali smo priliku da čujemo ovacije predstavi Tri mušketira iz Rijeke, slično je bilo i sa Gavellom, takođe i sa Hrvatskim kulturnom domom na predstavi Aleksandra Zec – iako je predstava po mnogo čemu karakteristična pa nije bilo aplauza, ali je bilo nepodijeljeno oduševljenje publike”.
Iako smo ove godine gledali sarajevske glumace u Budvi sa predstavama Mali mi je ovaj grob i Terorizam, Mišković ocjenjuje da su bosansko-hercegovačka gostovanja u Gradu teatru rijetka. “Gostovanje bosansko-hercegovačkih pozorišta je gotovo na granici incidenta, imam osjećaj da se tamo ne ulaže dovoljno novca u pozorište, pa je i kvalitet dosta nizak. A bez obzira koliko bili posvećeni regionalnoj saradnji, u Gradu teatru moramo voditi računa o standardima kvaliteta svog programa”, kaže Mišković.
Kulturna razmjena, umjetnička mobilnost, regionalna saradnja su neminovna budućnost ovih prostora koju uslovljava zajednički jezik i ekonomska logika. Zato je region najlogičnije tržište za kulturu, smatra reditelj Kokan Mladenović.
“Mislim da je prostor bivše Jugoslavije, ili tačnije tržište jednog jezika, naše najlogičnije tržište. Mi te jezike možemo da zovemo kako god hoćemo, ali činjenica da Crna Gora, Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Srbija govore istim jezikom, ili ako hoćete svima razumljivim jezikom, onda je logično razmišljati da te naše sve skuplje predstave budu dostupne bar pozorišnoj publici na tom području. Siguran sam da će nas, ako već nema emocija, bar ekonomska logika natjerati da u budućnosti intenzivno sarađujemo”.
