Rešad Berberović iz Bosanskog Novog

Rešada Berberovića srpske su snage odvele 1992. godine iz stana u tadašnjem Bosanskom Novom. Odatle je odveden u Omarsku, te nakon toga vraćen za Novi. Mijenjala su se mjesta zatočenja - policijska stanica, fudbalski stadion i na kraju Vatrogasni dom, odakle više niko za njega nije čuo.

U međuvremenu ubijen je i njegov 22- godišnji sin Feđa. Sedam godina trajala je potraga Rešadove supruge Zinaide za tijelom sina i njegovog prijatelja ubijenih pri pokušaju skrivanja. Muža ni nakon 18 godina nije našla. Posljednji put vidjela ga je iza žice na fudbalskog stadiona, kad je pitao za sina Feđu koji je u međuvremenu ubijen dok se sa prijateljem pokušavao sakriti.

„Moj muž Rešad odveden je 1992. godine iz stana. Došli su iz policijske stanice. Nisu se čak ni predstavili, ja sam pitala, dužni su da mi kažu kud ga vode i ko su. Ovaj jedan se predstavio stvarno, Boro, čini mi se, dobro ga se sjećam. A njih je još bilo pet, šest. Ja sam upitala kud ga vode, a oni su rekli da ga vode u policijsku upravu radi obezbjeđenja. Ja sam stvarno obilazila tu policijsku stanicu, non-sto ja sam bila tamo, da bi treći dan taj isti čovjek meni rekao da je sazano kao on, preko koga ne znam, da se on nalazi u Prijedoru. Ja sam pitala gdje u Prijedoru, a onda mi je on rekao: ’Ja mislim da je u Keratermu’“, kaže Zinaida Berberović.

Preko rodbine u Prijedoru Zinaida je saznala da joj se muž nalazi u logoru Omarska.

„Tu je bio mjesec dana. I negdje pred sam naš izlazak, kojeg smo mi ono jula odavdje sistjerani - 23., e prije na jedno možda pet dana, iz Omarske on i Džafer Kapetanović, njih je neko dovezao kombijem pred ovaj naš ovdje SUP. Vratili ih. Oni su vidjeli nekoga i uspio je Rešad reći samo: Javite mojima da sam tu.’ I nakon toga ja sam uspjela dobiti ovoga Bukva Boru telefonom i uspjela sam se sa njim dogovoriti kad je on popodne bio dežurni, imao je nekakvo dežurstvo, da se ja sastanem sa Rešadom da se vidimo. I stvarno, ja sam se uspjela vidjeti sa njim u nekoj kancelariji. Vidjelo se da govori sve pod velikim strahom i imala sam utisak da bi volio više da nisam došla nego da jesam - toliko je bio ustravljen. On se bojao, čini mi se, više za nas, za porodicu nego za sebe“, sjeća se Zinaida.

Iz policijske stanice u Bosanskom Novom Rešad je prebačen na fudbalski stadion zajedno sa velikim brojem Novljana, gdje ga je Zinaida još jednom vidjela i razgovarala. U međuvremenu, njihov 22-ogodišnji sin Feđa je pokušao s prijateljem da se sakrije kod nekih njegovih rođaka u okolini, ali ih neko izdao. Sačekali su ih na cesti i ubili, priča Zinaida.

„Ja dođem, nikad neću taj momenat zaboraviti, do te žice, do one ograde. Čujem ja gdje neko njega zove Rešade. Dođe i on, jadniče, na onu žicu, van sebe, nema on pojma. A njemu je u tom vremenu neko došao i rekao za djecu, a ja se sad biva pravim da ja ništa ne znam i kažem ja njemu:’Ma ne znam ja ništa, vidjećemo šta će biti, Važno je da se oni sklone, da on bude dobro, ako su i otišli, oni će se negdje skloniti.’ Da i njemu olakšam ne smijem mu dati do znanja da ja išta znam. I on meni viče:’Čuvaj Maju, nemoj da njoj šta bude.’ Rekoh: ’Meni je važno da ti budeš dobro.’ I on meni kaže: ’Ako bude se kud išlo,’ šta oni pričaju između sebe ko bi to znao i šta oni tamo jadničad doživljavaju, ’pripremi samo auto da ima goriva da možemo krenuti. I sve drugo radi onako kako ti misliš da je najbolje po sviju. Ako treba da idemo – da idemo.’“

Sa stadiona Rešad je prebačen u ovdašnji hotel, a nakon toga u Vatrogasni dom.

„Poslije tog Vatrogasnog ništa više ne znam. Šta je bilo s njima, kako je bilo, niko ništa. Imala sam raznih informacija, te da su ih na mostu blagajskom ubili i bacili u Savu, te ovo, te ono. Nema šta nisam tragala i hodala. Pa ja sam u kabinet Amora Mašovića stigla jedno četiri, pet puta. Zahvaljujući njemu, našli smo djecu nakon sedam godina. Koliko bih voljela da se to može saznati, da se otkrije gdje je“, sjeća se Zinaida.