U Zagrebu će sljedećeg tjedna izići iz tiska knjiga povjesničara mlađe generacije Martina Previšića Povijest Golog otoka, koja na preko 600 stranica predlaže odgovore na još jedan tabu povijesti socijalističke Jugoslavije - obračun Tita sa pristašama Staljina (informbiroovcima) i drugima koji su dobili tu etiketu. Prije službenog predstavljanja knjige, autor je za Radio Slobodna Europa (RSE) otkrio glavne naglaske knjige.
Na Golom otoku od 1949. do 1956. godine bilo je zatočeno oko 13.000 ljudi. Uprava državne bezbjednosti poznatija kao UDBA je evidentirala 55.663 osobe kao "Informbiroovce", od čega je 15.737 uhapsila i kaznila - internirala u razne logore. U tim logorima umrlo je ili ubijeno 400 ljudi, iako se krajem osamdesetih, u vrijeme kada se, kako kaže Martin Previšić, "Jugoslaviju dezintegriralo i falsificiranom historijom", tvrdilo da ih je ubijeno čak 15.000.
"U knjizi donosim brojne nove do sada nedostupne Udbine dokumente, donosim brojke koje rasvjetljuju 'crne točke' oko Golog otoka poput broja logoraša, broja žrtava, raznih načina kako su tamo umirali", kaže Martin Previšić sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta.
"Donosim stvari koje su na neki način ostale nedotaknute, jer od osamdesetih godina prošlog stoljeća mi de facto nismo imali ništa osim nekih prikaza bivših logoraša u njihovim svjedočenjima. Tako da se ja nadam da je na ovaj način Goli otok pokazan u cjelini - ne samo njegovi segmenti, nego čitava vertikala i horizontala. Opisao sam kako je funkcionirao njegov život, donio sam brojke, opisao mehanizme i njegov utjecaj, pa do nekih emotivnih stvari koje mislim da do sada nisu bile prikazane."
Previšić se potrudio odgovoriti i na pitanje - tko je sve bio na Golom?
"Najviše je bilo onih koji su se izjasnili za Staljina, međutim bilo je dosta onih koji su prihvaćali neke točke rezolucije Informbiroa (IB), a druge nisu, onih koji su imali neke nacionalne aspiracije pa su u sukobu oko IB vidjeli neku kartu koja se može odigrati. A bilo je i raznih privatnih momenata gdje su ljudi nekome željeti uzeti stan, kuću ili ženu, pa su ga prokazali kao IB-ovca. Tako da je to jedna vrlo šarolika skupina ljudi koja je završila na Golom otoku, i ja se nadam da je bar jedan dio te priče redefiniran. Jer, njih se do sada jako pojednostavljeno etiketiralo kao ljude koji su bili za Staljina, kao neke izdajice, i na taj se način opravdavao taj žestoki tretman prema njima."
U javnosti postoji ocjena da je obračun sa Informbiroovcima izvršen staljinističkim metodama. Previšić kaže kako se kao uzor imalo ideološke obračune u Sovjetskom savezu, gdje su obračuni unutar vlastitog ideološkog spektra bili nogo žešći nego s onima izvan njega, ali da je "najžešći period" premlaćivanja, iscrpljivanja i drugih okrutnosti trajao možda dvije godine.
"Druga razdoblja bila su mnogo blaža i mnogo manje surova, a to je imalo veze sa diplomatskom situacijom. Kako je odnos sa SSSR-om bio žešći i kako je bio već strah od ruskog vojnog upada, tako su i metode na Golom otoku bile žešće. Kada je umro Staljin, a još i prije toga, kada je Jugoslavija shvatila da nema problema za njenu egzistenciju, bar ne onoliko ozbiljno kao ranije, onda su te metode bile mnogo blaže. Dakle, to je sve povezano i to je vrlo kompleksna situacija."
Previšić podsjeća da je Srba brojčano bilo najviše na Golom otoku, a Crnogoraca najviše u odnosu na njihov udio u stanovništvu Jugoslavije.
"To se može vezati uz razne rusofilske osjećaje Crnogoraca u tom vremenu, možda uz nemogućnost brzog prilagođavanja novonastaloj situaciji, sigurno ima veze sa gotovo pa možemo reći plemenskim pristupom u to doba", kaže Previšić.
"Ali ja ne bih Goli otok raspačavao na način kako se danas pokušava etnificirati svaku stvar iz prošlosti, pa onda brojati koliko je bilo ovih, a koliko onih, kao da je to neka nacionalna stvar. Goli otok je bio jugoslavenska stvar. U samom logoru se nije previše gledala nacionalnost, koliko se gledala - ideologija. Danas je tendencija da se sve gleda kroz nacionalnu prizmu, a ja mislim da je to anakrono, i da - na koncu - ne odgovara stanju na terenu."
Cijelo jedno poglavlje posvećeno je sudbinama IB-ovaca nakon puštanja s Golog. Za brojne logoraše golgota Golog otoka trajala je i nakon izlaska iz logora, odnosno trajala je cijeli život, kaže sugovornik RSE.
"Činjenica je da su logoraši, posebno oni koji su bili na žešćem udaru Udbe, bili čitav niz godina praćeni i podvrgavani raznim oblicima pritisaka. Imamo podatke da su mnogi logoraši praćeni sve do kraja Jugoslavije, 1987. ili 1988. godine. Mnogi su od njih morali 'nadgledati' i 'cinkati' svoje kolege, prijatelje, bivše logoraše. Mnogi od njih nisu mogli dobiti posao… Sve u svemu bio je to jedan prilično žestoki kurs prema njima. Imali su stalni strah da ih mogu vratiti u pakao Golog otoka, jer njima je bilo vrlo jasno rečeno: sloboda koju vi dobivate je uvjetna, i u svakom času se možete vratiti!", zaključuje Previšić.
Facebook Forum