"Raška je opustošena. Sve je pomrlo – od insekata, do ribe".
Tako Emir Gegić opisuje reku Rašku, nadomak Novog Pazara na jugozapadu Srbije, gde je pre mesec dana došlo do masovnog pomora ribe.
"U tren oka je nestao sav živi svet u delu gornjeg toka reke, od par kilometara. Izvukli smo samo preko hiljadu komada mrtve potočne pastrmke", priča za Radio Slobodna Evropa (RSE).
Gegić je aktivista neformalnog ekološkog pokreta "Za zdrav Novi Pazar" i dugogodišnji ribolovac.
Njegove kolege iz ribolovačkog društva su 28. juna primetile da mrtva riba pluta rekom.
Šta je uzrok, zvanično nije poznato ni gotovo mesec dana kasnije.
Na pitanja RSE ne odgovara Ministarstvo zaštite životne sredine Srbije.
"Glavni uzrok pomora je nemar institucija – od lokalnih do republičkih. Reka Raška je prepuštena sama sebi, niko ne vodi računa", smatra Gegić.
Tužilaštvo u Novom Pazaru je otvorilo istragu o pomoru ribe.
Uzorci vode i uginulih riba poslati su na toksikološku analizu u laboratorije državnih institucija u Beogradu i čeka se zvanični rezultat.
Ekološki aktivisti, međutim, nemaju sumnju da je krivac ljudski faktor.
Pretpostavljaju da su u reku, sa jednog privatnog imanja, ispuštene hemikalije koje su dovele do trovanja ribe.
Kako ističe Emir Gegić, ključni problem zagađenja Raške je ispuštanje otpadnih voda.
"Vikendice uz korito reke nemaju građevinske dozvole, a svu kanalizaciju iz kuća, vlasnici su direktno sproveli u Rašku. Nema kolektora za otpadne vode. Više puta smo sami skupljali smeće iz reke i sa divljih deponija oko obala", dodaje on.
'Devastirana reka'
Aktivistkinja nevladine inicijative "Pravo na vodu" Žaklina Živković ističe da su u slučaju pomora ribe kod Novog Pazara institucije kasno reagovale.
"To ne sme da se dešava. Raška je sada potpuno devastirana. To je ekocid", upozorava ona.
Ovaj slučaj je, kako kaže, ogolio neke od ključnih problema na vodotokovima u Srbiji - zagađene reke i jezera, nedostatak redovnog praćenja kvaliteta vode, kao i inspekcija koje bi kažnjavale zagađivače.
Ukazuje i da Novi Pazar, zajedno sa desetinama drugih gradova i opština, nema registar lokalnih zagađivača – odnosno popis, ko i šta ispušta u reke i jezera.
"Mi i ne znamo početno stanje, u smislu izvora zagađenja, broja zagađivača i rizika koji postoje, kako bi se problemi rešavali", dodaje Žaklina Živković.
Zakoni su, ističe, u dobroj meri usaglašeni sa regulativom Evropske unije - ali se ne primenjuju.
Kazne za zagađivače, kako kaže, nisu srazmerne šteti koja nastaje.
Uglavnom dobijaju novčane kazne.
"To ne utiče toliko na njihovo poslovanje, jer im se, nažalost, više isplati da plate kaznu, nego da reše problem", ističe Žaklina Živković.
U velikom broju slučajeva, napominje, izostaje naredba zagađivaču da sanira štetu.
"Troškovi sanacije ostaju na državi, odnosno na građanima. To je pogrešno – jer je osnovno načelo ekoloških zakona da zagađivač plaća", naglašava aktivistkinja inicijative "Pravo na vodu".
Mrtve ribe plutale u Beogradu
Pomor ribe je početkom jula zabeležen i u Beogradu.
Na Čukaričkom rukavcu, gde se Topčiderska reka uliva u Savu, danima su plutale mrtve ribe, a obalom se širio smrad.
Na tom mestu, nadomak gradskog kupališta Ade Ciganlije, Ivan Petrović godinama vezuje svoj čamac.
"Pomor ribe se događa redovno, svake godine. Prvo su male ribice pocrkale, a posle i veće", priča on za RSE.
Inspekcije su 10. jula, kako se navodi u izveštaju dostupnom na sajtu Agencije za zaštitu životne sredine, ispitivale kvalitet vode u rukavcu.
Pored nedostatka kiseonika u vodi, zbog niskog vodostaja, koji je mogao dovesti do pomora ribe, uočene su i visoke koncentracije pojedinih zagađujućih materija.
"Topčiderska reka donosi samo fekalije" opisuje Ivan Petrović.
"Uginula riba se sedam dana nakon pomora raspala i potonula. Ali, i dalje se oseća jak smrad. Pomrle su i patke, zmije", priča Beograđanka Milena Pavlović.
Kako kaže, u Topčidersku reku se "ispušta sve i svašta".
"Ovuda svakodnevno plutaju naslage mulja. Mi ih zovemo 'palačinke'. Pre tri godine, nijedan čamac od mulja nije mogao da izađe iz rukavca", opisuje Milena Pavlović.
Jedina evropska prestonica bez prečistača otpadnih voda
Žaklina Živković iz inicijative "Pravo na vodu" upozorava da je Beograd jedina evropska prestonica koja i dalje nema prečistač komunalnih otpadnih voda.
"Beograd uopšte ne prečišćava komunalne otpadne vode. Iz naših domova sve ide direktno u Dunav i Savu. To je crna tačka Evrope", ističe ona.
"Naravno da sve što ispuštamo u naše vodotokove utiče i na živi svet u rekama i potocima", dodaje.
Kako opisuje, beogradski potoci i rečice ranije su bili "ponos Beograda", a danas su "potpuno devastirani".
Kako kaže, zvanični podaci pokazuju da su ti manji vodotokovi četvrte ili pete kategorije kvaliteta.
Među njima je i Topčiderska reka.
"To ih praktično svrstava u kanalizacione vodotokove", ukazuje Žaklina Živković.
Upozorava i da je prečišćavanje otpadnih voda "najveći problem u životnoj sredini u Srbiji".
"Najskuplji je i najduže će trajati da se reši", ističe aktivistkinja inicijative Pravo na vodu.
A sa rešavanjem se, kako ističe, "jako kasni".
"Otprilike, samo 18 odsto stanovništva Srbije je pokriveno nekim vidom prečišćavanja otpadnih voda", zaključuje Žaklina Živković.
Da Srbija, kao kandidat za članstvo u Evropskoj uniji, mora da uspostavi sistem prečišćavanja voda, godinama upozorava i Brisel.
U izveštaju Evropske komisije o napretku Srbije za 2024. godinu, ističe se da su među prioritetima izgradnja i održavanje postrojenja za preradu otpadnih voda.
Zašto dolazi do pomora ribe?
Kako ukazuje dr Aleksandar Bajić, asistent na Departmanu za biologiju i ekologiju u Novom Sadu, treba razlikovati uzroke pomora ribe – da li je reč o zagađenju, ili o prirodnom procesu koji se dogodio usled nepovoljnih vremenskih prilika.
Tokom leta, uginuća ribe se uglavnom beleže na akumulacijama (jezerima).
"Leti temperature vode dostignu najviši nivo. To se poklopi i sa niskim vodostajem, zbog male količine padavina. Visoke temperature i veoma mala dubina vode, u kombinaciji sa cvetanjem algi, dovode do krize kiseonika i dolazi do pomora ribe", pojašnjava on za RSE.
Ukazuje da bi, zbog klimatskih promena, to mogla biti češća slika na vodotokovima u Srbiji.
"Činjenica je da poslednjih godina imamo daleko manje padavina i daleko više temperature. Opada i nivo podzemnih voda, koje obezbeđuju vodu za akumulacije", dodaje Bajić.
Ističe i da pomor ribe uvek treba da zabrine, bez obzira na to u kojem se periodu godine dešava.
"Jer riba ne bi trebalo u većoj količini prirodno da ugiba", upozorava on.
Kada do pomora dođe, neophodno je da se uginula riba ukloni.
"Uginula riba počinje da se raspada. Pored toga što se širi neprijatan miris, povećava se količina organskog otpada i to može da dovede do domino efekta - odnosno do još većeg uginuća", dodaje Aleksandar Bajić.
Na rekama su, kako kaže, pomori ribe ređi.
"To se na rekama dešava uglavnom usled zagađenja, odnosno tada je uzrok ljudski faktor", ukazuje.
"Velike reke, kao što su Sava, Tisa, Dunav, retko trpe pomore koji se dešavaju obično zbog ljudskog faktora – jer mogu da "svare" zagađenje koje stiže u njih. Češće se ti pomori, zbog ispuštanja zagađujućih materija, dešavaju na manjim rekama ili akumulacijama", zaključuje Aleksandar Bajić.
Saradnja na tekstu: Zoran Glavonjić