Predizborna obećanja stranaka na svim nivoima vlasti u Bosni i Hercegovini rijetko se ispunjavaju, potvrđuju i posljednja istraživanja koje je provelo Udruženje građana „Zašto ne“. Analitičari kažu da će sadašnje stranke teško ispuniti zadana obećanja i u narednih godinu dana, s obzirom na činjenicu da se u oktobru 2014. održavaju izbori i da je već počela nova predizborna kampanja.
Stranke koje su ušle u vlast na državnom nivou, za tri godine mandata od 450 predizbornih obećanja datih biračima ispunile su tek njih pet, što dovoljno govori o sposobnosti i integritetu ljudi koji vode BiH.
Iz godine u godinu obećavaju se grandiozni projekti, poboljšanje privrednog okruženja, povećanje zaposlenosti i napredak u evropskim integracijama, a od svega toga na kraju ne bude ništa.
Kako kaže Tijana Cvjetićanin, iz Udruženja građana ˝Zašto ne“, vladajuće stranke jedino ispunjavaju ona obećanja koja garantuju da se ništa neće promijeniti:
„Imamo ukupno pet ispunjenih obećanja na državnom nivou, od kojih su četiri SNSD-a, jedno SDA. Pritom to jedno SDA-ovo je zajedničko sa SNSD-om - to je održavanje karensi borda, tj. valutnog odbora“, navodi Tijana Cvjetićanin.
Bolja situacija nije ni na nivou entiteta. U Republici Srpskoj, gdje je vladajuća koalicija na čelu sa Dodikovim SNSD-om dala oko 400 obećanja, ispunila je šest. Iako je do kraja mandata ostalo još godinu dana, mala je vjerovatnoća da će preostala ispuniti nešto od obećanog. A slična situacija je i u Federaciji BiH gdje su vladajuće stranke dale oko 740 obećanja.
„Imamo 37 oberćanja koja imaju veliku vjerovatnoću da će biti ispunjena, ali opet imamo jako veliki broj obećanja na kojima nije zabilježen skoro nikakav progres - to je 512 obećanja“, kaže Tijana Cvjetićanin.
Vladanje bez posljedica
Novi predizborni ciklus za opšte izbore 2014. ponovo će biti poprište bespoštedne borbe stranaka za vlast već dobro oprobanom metodom, kaže Enes Osmančević, docent na Univerzitetu u Tuzli:
„Suština je u toj nezavršenoj priči gdje nikad ne ispunjavate stara obećanja, a uvijek možete proizvoditi nova. Ta nova obećanja će se otprilike kretati prema mogućnostima, odnosno šansama za evropske integracije po uzoru na Hrvatsku i eventulano neka obećanja u smislu rješavanja ovih teških socijalnih pitanja, siromaštva, nezaposlenosti, nepostojanja industrijske proizvodnje itd.“, ocjenjuje Osmančević.
Osmančević ističe da vladanje bez posljedica i iracionalna podrška birača omogućuju strankama da osvoje vlast demagogijom i prežvakavanjem starih obećanja:
„Nakon izbora to se također manifestira kao potpuno odsustvo bilo kakve kritike i propitivanja. Uzroci su nepostojanje političke kulture, odgovornosti, tradicije političke itd. – i jednostavno to se sve vrti u jednom začarnom krugu“, kaže Osmančević.
Za Đorđa Vukovića, profesora na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci, najveći problem je nedostatak kritike javnosti i birača. Upravo to je glavni razlog zbog kojeg stranke na lažnim obećanjima dobijaju izbore, vršeći populističke kampanje bez stvarne želje za rješavanjem problema:
„Ako imamo taj iskarikirani izraz šatorske politike, ili ugađanja senzibiltetu naroda, mase, neokupljene u građansku političku javnost - političkoj javnosti se ne bi mogla davati laka obećanja - odgovornost leži po meni na tri stuba: na političarima, možda i najmanje, na građanima, odnosno na biračima koji to ne sankcionišu, i onome koje spona između te dvije opcije, a to su mediji koji nedovljno često ukazuju prvo na vrijeme kad se daju takva obećanja, a onda i ne podjsjećujući na njih“, kaže Vuković.
Narodna poslovica ˝Obećanje ludom radovanje˝ najbolje opisuje ono što se dešava na političkoj sceni BiH. Ocjene analitičara su da će se i u narednih 20 godina ponavljati isto, odnosno sve dotle dok se u zemlji ne formira zrela politička javnost koja će kritički i racionalno sagledati ono što joj se nudi.
Stranke koje su ušle u vlast na državnom nivou, za tri godine mandata od 450 predizbornih obećanja datih biračima ispunile su tek njih pet, što dovoljno govori o sposobnosti i integritetu ljudi koji vode BiH.
Iz godine u godinu obećavaju se grandiozni projekti, poboljšanje privrednog okruženja, povećanje zaposlenosti i napredak u evropskim integracijama, a od svega toga na kraju ne bude ništa.
Kako kaže Tijana Cvjetićanin, iz Udruženja građana ˝Zašto ne“, vladajuće stranke jedino ispunjavaju ona obećanja koja garantuju da se ništa neće promijeniti:
„Imamo ukupno pet ispunjenih obećanja na državnom nivou, od kojih su četiri SNSD-a, jedno SDA. Pritom to jedno SDA-ovo je zajedničko sa SNSD-om - to je održavanje karensi borda, tj. valutnog odbora“, navodi Tijana Cvjetićanin.
Bolja situacija nije ni na nivou entiteta. U Republici Srpskoj, gdje je vladajuća koalicija na čelu sa Dodikovim SNSD-om dala oko 400 obećanja, ispunila je šest. Iako je do kraja mandata ostalo još godinu dana, mala je vjerovatnoća da će preostala ispuniti nešto od obećanog. A slična situacija je i u Federaciji BiH gdje su vladajuće stranke dale oko 740 obećanja.
„Imamo 37 oberćanja koja imaju veliku vjerovatnoću da će biti ispunjena, ali opet imamo jako veliki broj obećanja na kojima nije zabilježen skoro nikakav progres - to je 512 obećanja“, kaže Tijana Cvjetićanin.
Vladanje bez posljedica
Novi predizborni ciklus za opšte izbore 2014. ponovo će biti poprište bespoštedne borbe stranaka za vlast već dobro oprobanom metodom, kaže Enes Osmančević, docent na Univerzitetu u Tuzli:
„Suština je u toj nezavršenoj priči gdje nikad ne ispunjavate stara obećanja, a uvijek možete proizvoditi nova. Ta nova obećanja će se otprilike kretati prema mogućnostima, odnosno šansama za evropske integracije po uzoru na Hrvatsku i eventulano neka obećanja u smislu rješavanja ovih teških socijalnih pitanja, siromaštva, nezaposlenosti, nepostojanja industrijske proizvodnje itd.“, ocjenjuje Osmančević.
Osmančević ističe da vladanje bez posljedica i iracionalna podrška birača omogućuju strankama da osvoje vlast demagogijom i prežvakavanjem starih obećanja:
„Nakon izbora to se također manifestira kao potpuno odsustvo bilo kakve kritike i propitivanja. Uzroci su nepostojanje političke kulture, odgovornosti, tradicije političke itd. – i jednostavno to se sve vrti u jednom začarnom krugu“, kaže Osmančević.
Za Đorđa Vukovića, profesora na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci, najveći problem je nedostatak kritike javnosti i birača. Upravo to je glavni razlog zbog kojeg stranke na lažnim obećanjima dobijaju izbore, vršeći populističke kampanje bez stvarne želje za rješavanjem problema:
„Ako imamo taj iskarikirani izraz šatorske politike, ili ugađanja senzibiltetu naroda, mase, neokupljene u građansku političku javnost - političkoj javnosti se ne bi mogla davati laka obećanja - odgovornost leži po meni na tri stuba: na političarima, možda i najmanje, na građanima, odnosno na biračima koji to ne sankcionišu, i onome koje spona između te dvije opcije, a to su mediji koji nedovljno često ukazuju prvo na vrijeme kad se daju takva obećanja, a onda i ne podjsjećujući na njih“, kaže Vuković.
Narodna poslovica ˝Obećanje ludom radovanje˝ najbolje opisuje ono što se dešava na političkoj sceni BiH. Ocjene analitičara su da će se i u narednih 20 godina ponavljati isto, odnosno sve dotle dok se u zemlji ne formira zrela politička javnost koja će kritički i racionalno sagledati ono što joj se nudi.
