Podijeljena mišljenja o zaštiti vrijednih antifašističkih spomenika

Inicijativa hrvatskog ambasadora pri UNESCO-u, dr Ive Goldsteina, da se u svjetsku zaštitu baštine uvrste i umjetnički najvrijedniji antifašistički spomenici s područja nekadašnje Jugoslavije, u samom je začetku, o njoj se u Hrvatskoj još nije ni raspravljalo, to je samo ideja i tek će se vidjeti hoće li se, ili neće, ozbiljnije razmotriti - kazali su nam u hrvatskom Ministarstvu vanjskih i europskih poslova.

U hrvatskoj javnosti ta je ideja prošla nezapaženo, a u stručnim i političkim krugovima mišljenja su podijeljena.

„Izgleda da je kolega Goldstein u ovom trenutku poprilično nezaposlen kada se bavi ovakvim stvarima. Ja nisam za to da se ti spomenici ruše, dapače, neka stoje, ali meni je draže vidjeti Džamonju u nekom drugom kontekstu nego u onom koji je vezan uz taj režim", kaže povjesničar Ivo Banac koji nije usamljen u takvom razmišljanju.

Prema ideji je rezerviran i povjesničar umjetnosti dr Zvonko Maković, koji u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, upravo priprema retrospektivu kipara Vojina Bakića čiji su antifašistički spomenici visoke umjetničke vrijednosti, ali devatstirani ili do temelja srušeni, kao Kamenska u Slavoniji. Profesor Maković podsjeća da je upravo on 90-tih prvi o tome pisao, odlazio u UNPA zone i sve dokumentirao i napravio 'kartoteku zločina' prema spomeničkoj baštini u Hrvatskoj, dakle, apsolutno je involviran i vrlo osjetljiv prema tom spomeničkom kompleksu, ali ideja mu se, kaže, ne sviđa, iako nije sasvim nezanimljiva, ali bi je trebalo dobro definirati.

„Jedna ovakva ideja da se spomenici samo zato što pripadaju kompleksu antifašizma trebaju zaštiti kao dobro UNESCO-a mislim da nema apsolutno nikakvog smisla i da se tu naprosto brkaju kategorije. Ne vidim zašto bi se ti spomenici izdvajali iz nekih drugih spomenika. Mislim da se treba biti osjetljiv da se ne bi išlo iz jedne krajnosti u drugu", kaže profesor Maković.

O krajnostima 90-tih najbolje govore podaci o srušenim antifašističkim spomenicima u Hrvatskoj - ističe Vesna Teršelič, voditeljica Dokumente-Centra za suočavanje s prošlošću

„To je vrijedna iniciativa koja bi za neke spomenike mogla značiti spas, a za druge ne znam čemu se nadati. Od više od šest tisuća antifašističkih spomenika koliko ih je bilo u Hrvatskoj prije devedesetih u devedesetim ih je više od tri tisuće oštećeno ili srušeno. Obnova ide jako sporo a tragično je da se neki spomenici i neke spomen ploče koje su obnovljene, poput one koja je nedavno obnovljena u Slanom, ponovo oštećuju i razbijaju", napominje Vesna Teršelič.

Odvojiti od ideologije

I jedan od najpoznatijih, Augustinčićev Tito, postavljen kraj maršalove rodne kuće u Kumrovcu ostao je 2004-e bez glave. Eksplozija, podmetnuta iza ponoći 27. prosinca probudila je cijeli Kumrovec, no kip je samo djelomično uništen i nije ga bilo teško obnoviti - sjeća se ravnatelj Ljevaonice umjetnina zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti, Željko Maćešić.

„Od eksplozije je bio oštećen gornji dio spomenika. Glava je bila oštećena i kako postoji originalni gipsani model pokojnoga profesora Augustinčića nije bilo problema da skinem taj dio otiska koji je bio oštećen. Zavario se, cizelirao, obradio i spomenik je opet kao novi", kaže Maćešić.

Počinitelji nikad nisu pronađeni, a kumrovečki je Tito, otad, pod stalnim video nadzorom i pojačanom policijskom paskom.

Kustosica Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu Nataša Ivančević misli da je ideja o UNESCO-voj zaštiti umjetnički vrijednih antifašističkih spomenika dobra, i ne slaže se se s tvrdnjama da su Vojin Bakić, Radauš, Džamonja i drugi autori sličnih spomenika, bili režimski kipari:

„To treba odvojiti od ideoloških primisli jer se ustvari radilo o javnoj narudžbi koja je njih jako zanimala jer su željeli ostvariti svoja kiparska ostvarenja u velikim formatima i u javnom prostoru", konstatira Nataša Ivančević.

Nitko i ne govori koji bi spomenici mogli biti predloženi, ako do toga uopće dođe, ali opće je poznato da su među najvrijednijima jasenovački Cvijet, Bogdana Bogdanovića, Bakićev spomenik na Petrovoj Gori i njegov, do temelja uništen, 30 metarski spomenik Pobjede u selu Kamenska, kraj Požege, koji se smatra i jednim od najznačajnijih apstraktnih spomenika u Europi.

„Tridesetmetarski spomenik u obliku krila, dakle on je imao jednu razlistanu formu, raskriljena krila koja se savijaju i na neki način asociuju na krila božice Nike ili raskriljena olova krila. Dakle, apsolutno apstraktni izričaj i jedan spomenik koji uistinu nadrasta sve ideologije i sva vremena a koji je Herbert Rid, kao apsolutni i neprikosnoveni autoritet, prepoznao Bakića kao važnog autora europske modernističke sklupture. Kako mi sad možemo reći da je on bio režimski kipar. Ta teza je neodrživa", naglašava Nataša Ivančević.

Dr Ivo Banac ima protuprijedlog i kaže da bi hrvatsko društvo, ako već želi pravi spomenik bivšeg režima, moglo uložiti u rekonstrukciju Golog otoka. Uostalom, zaključuje Banac, spomenici su kroz cijelu povijest između umjetnosti i politike:

„Reći ću vam jedno moje iskustvo iz Dubrovnika. Veliki Meštrović je između dva rata napravio jedan vrlo lijepi reljef kralja Petra I Ujedinitelja na konju sa jednim sokolom u ruci. To je stajalo nad ulazom u Dubrovnik sa zapadne strane i ustaše su to naravno 1941. godine skinuli, ali oni koji su došli 1945. godine ga nisu vratili. Čini se da je to tako u kontinuitetu", navodi Banac.

„Ja se čudim dr Goldsteinu koji je povjesničar. Morao bi znati da su od samih početaka, dakle od Grčke i Rima tokom cijelog srednjeg vijeka pa naovamo spomenici uvijek bili dio političke volje i pripadali političkom sustavu. Mi možemo pratiti povijest politike od ranog srednjeg vijeka pa naovamo upravo kroz podizanje odnosno rušenje spomenika i kada govorimo o memorijalnoj plastici fašizma, antifašizma, komunizma mi govorimo o politici bez obzira na umjetničko djelo", naglašava povjesničar umjetnosti i sveučilišni profesor Zvonko Maković.

Međutim, nastavlja dr Maković, Jugoslavija je bila jedina socijalistička zemlja koja je gradila spomeničku plastiku jezikom moderne suvremene umjetnosti:

„Nigdje drugdje se nije jedan takav ideološki naboj presvlačio u ruho moderne umjetnosti koja je adekvatna onoj umjetnosti koja je vladala tzv slobodnim svijetom. Prama tome mi smo imali nešto do devedesetih što je u europskim i svjetskim razmjerima predstavljalo dragocijenost. Mi to nismo znali cijeniti upravo zbog političkog čitanja pa su ta mnoga dijela uništavana ili teško oštećena. Međutim samo zato što to pripada jednoj kategoriji nije to tako jednostavno. Ni po čemu ovih nekoliko desetljeća nisu baš bitno drugačiji od onog što se nekoliko tisuća godina događalo u povijesti", zaključuje Maković.