Počinje Sarajevo film festival

Projekcijom filma La Havre finskog reditelja Akija Kaurasmakija, inače dobitnika nagrade FRIPRESCI na poslednjem Kanskom festivalu, u petak je počeo 17. Sarajevo film festival, najprestižnija regionalna kinematografska smotra. Festival će trajati do 30. jula kad će biti uručena festivalska priznanja Srce Sarajava.

Zavjesa na 17-oj sarajevskoj filmskoj smotri označila je početak najvećeg celuloidnog festivala na evopskom jugoistoku, manifestacije koja „pokriva“ golemi prostor od Beča sve do „Stambola“.

Na osam pozornica, a u okviru 14 festivalskih programa „odvrtjeće“ se okruglo 205 filmova. Posve različitih: dugometražnih i kratkih igranih, dokumentarnih, eksperimentalnih, animiranih. Jamačno najviše paznje među stručnjacima privlači takmičarski dio festivala o kome selektorica Elma Tataragić kaže:

„Od 10 filmova koji će se prikazati u takmičarskom programu, osam filmova se takmiči za nagrade Srce Sarajeva, među kojima je jedna svjetska premijera, dvije međunarodne premijere. Jedan film prikazujemo izvan konkurencije. To je svjetska premijera crnogorskog filma Posljednje poglavlje. I program otvaramo sa gala projekcijom velikog filma Torinski konj Bela Tarra. Desilo se da kinematografije zemalja iz kojih, inače, nemamo kvalitetne filmove ove godine se pojave kao vodeće kinematografije.“

Pravi je kuriozitet da među filmovima koji su ušli u zvaničnu konkurenciju nema niti jedan domaći, a izostali su i filmovi iz Srbije, zemlje čiji su autori pobjednici poslednjih dviju smotri.

I ove godine se pokazalo kako je uslov za ulazak u zvaničnu konkurenciju, iznad svega, nesumnjivi kvalitet, što autore iz regiona, ali i sve ljude koji žive za film i od filma, tjera da dio ljeta neizostavno provedu u Sarajevu.

Mnogo više od filmskog festivala

Nedžad Begović, reditelj koji će se na festivalu pojaviti sa prvim dugometražnim projektom, ostvarenim kroz oko mobilnog telefona.

„Ono što je najkapitalnije za nas jeste komunikacija koju mi možemo da ostvarimo sa ljudima iz svijeta. Ovdje se pojavi 30-ak, 40-ak, kako kada, raznih partnera, producenata sa kojima možemo ostvariti komunikaciju. I to umnogome i ubrzava i olakšava i pojeftinjuje“, rekao je Begović.



Istovremeno, direktor festivala Mirsad Purivatra svjedoči kako SFF, kao nezaobilaznu destinaciju, i za estetski doživljaj i za nužni poslovni kontakt, u svojim agendama imaju ljudi koji drže do sebe u čitavom filmskom svijetu.

„Mislim da je to već sada vrlo jasno precizirano ili zakucano u kalendare svih filmskih profesionalaca u Evropi i u regionu da je SFF centralno mjesto okupljanja - i upravo kroz sve ove programe da imamo brojne predstavnike filmskih fondova, televizijskih kompanija, producente, distributere i da već sada treću godinu ustanovljeni regionalni forum sa svojim konferencijama daje fantastične rezultate“, kaže Purivatra.

Grad, pak, onako domaćinski širi ruke brojnim gostima, računajući naravno i poslovne ljude i velika stvaralačka imena, ali i brojne novinare. Naravno, nisu u pitanju isključivo stotine festivalskih zaposlenika i volontera nego, maltene, svaki dobronamjerni Sarajlija.

Ovaj grad, kao onaj mitski Janus, naprosto se ovih desetak dana zanosa ubija pokušavajući sakriti nakaradnu stranu svog lica.

„Svi nekako imaju potrebu prvo da budu u vrijeme Sarajevo film festivala tu, imaju potrebu da se obuku najbolje što mogu, da ono i kad šeta Baščaršijom ustvari doprinosi Sarajevo film festivalu, tako da svaki pojedinac je važan - i kad ne ode baš direktno u kino“, Begović.

„Sada je izvjesno da grad živi za festival, da od taksista pa do vlasnika restorana, hotela svi uživaju, svi prave svoje programe i da se značajan dodatni prihod ostvaruje i za državne institucije kroz sistem PDV-a, tako da mislim da je ovo sad postalo mnogo više od filmskog festivala“, ocjenjuje Purivatra.

Nije ni čudo što se nekih dvije hiljade ljudi, među kojima je čak 700 novinara, okitilo festivalskim akreditacijama, što kroz glavni box office ili kroz elektronske forme bukiranja karata prođe i po stotinu hiljada duša. Čudo je kako baš svi nadležni, zaduženi za kulturu - i ne samo za kulturu, nisu postali potpuno svjesni činjenica od kojih se ne može, niti smije skrivati.