Mirsad Duratović je prvi logoraš nesrpske nacionalnosti kome je nadležna gradska služba u Prijedoru, na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine, dodijelila status žrtve ratne torture po Zakonu o zaštiti žrtava ratne torture Republike Srpske donesenom 2018. godine.
Duratović je bio bespravno zatočen tokom 1992. godine u logorima Trnopolje, Omarska kod Prijedora i u logoru Manjača kod Banjaluke. Prije nego što je kao maloljetnik završio u logoru, korišten je kao živi štit, što Zakon takođe tretira kao ratnu torturu.
Dodjeljivanje statusa žrtve ratne torture za njega, kako ističe, predstavlja satisfakciju za ono što on i drugi logoraši godinama traže, a to je „priznanje stradanja, maltretiranja, zlostavljanja i torture kroz koju su prošli, a koja se do danas uprkos brojnim presudama za ratne zločine negira“.
„Ovo je prvi put da su institucije Republike Srpske (RS) priznale zvanično svojim dokumentom da je neka prethodna vlast bespravno zatvarala ljude. Znači, u dokumentu priznaju postojanje tih mjesta zatočenja", kaže za Radio Slobodna Evropa (RSE) Mirsad Duratović.
U dokumentu koji je dobio, Duratović navodi da, ipak, ne piše da je bio u logorima, već „sabirnim centrima“, bez obzira na presude Haškog tribunala i Suda BiH koje su te „sabirne centre“ okvalifikovali kao logore.
"Zvali vi to kako hoćete, to su presuđeni logori i ovim dokumentom je priznato i postojanje logora i bespravno zatvaranje civila nesrpske nacionalnosti u tim logorima", poručuje Duratović.
Prema Zakonu RS, žrtva ratne torture je lice koje je kao civil u vrijeme oružanih sukoba na teritoriji bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije bilo izloženo nekom od oblika torture u periodu od 17. avgusta 1990. godine do 19. juna 1996. godine.
Pod žrtvom torture u smislu ovog Zakona smatra se svako lice koje je nezakonito bilo lišeno slobode, zatvoreno ili mu je bila ograničena sloboda kretanja u bilo kojem zatvorenom ili otvorenom prostoru koji je služio za tu svrhu, poput logora, zatvora, sabirnog centra, kućnog zatvora, ili drugih mjesta zatvaranja.
Žrtvom ratne torture, također, se smatra i svako lice nad kojim je protiv njegove volje izvršeno silovanje ili bilo koji oblik seksualnog zlostavljanja, ili lice koje je bilo izloženo bilo kojem drugom obliku torture.
Za zločine počinjene u Opštini Prijedor do sada je doneseno 56 presuda. U ovom dijelu Bosne i Hercegovine je otkriveno preko 400 masovnih grobnica, među kojima je i Tomašica, najveća masovna grobnica na Balkanu, otkrivena 2013. godine.
U zločinima u Prijedoru i okolnim mjestima ubijeno je 3.176 osoba, među kojima je 102 djece, a oko 30 hiljada Prijedorčana nesrpske nacionalnosti prošlo je kroz logore Trnopolje, Omarska i Keratern.
Status traže i žrtve silovanja
Status žrtve ratne torture zatražiće i Halida Uzunović, predsjednica Udruženja žrtava rata Foča 92-95 iz Foče, na istoku BiH. Halidi su u fočanskom logoru, koji je bio smješten u Kazneno-porpavnom domu, mučeni i ubijeni dva brata i suprug, a njihova tijela nije pronašla do danas. I ona sam je bila zatočena i mučena.
"Dobijanje statusa žrtve ratne torture, naravno, da bi značilo, jer bez priznanja istine nema zdrave budućnosti ni sa jedne strane", poručuje Uzunović.
Tokom rata u BiH u Foči je ubijeno oko 3.000 Bošnjaka, a još se traga za 627 žrtava. Za ratne zločine na području ove opštine pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Hagu, Sudom BiH, te još četiri suda, izrečeno je 19 presuda.
Žrtve ovih zločina moraju imati satisfakciju kako bi nastavili dalje, smatra Uzunović, ali vjeruje i da ima mnogo zločina koji neće ugledati svjetlo dana, i mnogo žrtava koje neće ostavariti svoj status iz raznih razloga.
"To su teške teme, teške priče. Djevojčice koje su to preživjele, sada imaju svoju djecu, uglavnom bježe od istine. Masa tih priča će ostati u sjeni. Ali, ima dosta žrtava koje željno ovo očekuju. Pravdu, istinu i privođenje pred lice pravde", smatra Uzunović.
No, pored istine i pravde, neophodno je i da žrtve torture budu pravedno obeštećene, a ne da ih se ostavi po strani dok ne umru, kaže za RSE Adila Suljević, koja je preživjela silovanje i zatočeništvo u zloglasnom logoru „Luka“ u Brčkom, na sjeveru BiH.
"Ja sam preživjela strijeljanje. Tri puta su me vodili na strijeljanje, pa su me tukli, maltretirali, palicama, nogama, pa silovanje, pa ponovo tuča", priča Suljević koja je i sudski pokušala da zatraži obeštećenje od Republike Srpske pred Okružnim sudom u Banjaluci.
Tužba je, po njenim navodima, odbijena zbog primjene mjera zastare. Morala je i da plati 1.600 evra sudskih troškova. Sve to je, kako kaže, demorališe da se ponovo bori za svoja prava.
„Nije mi ni na kraj pameti da ponovo tražim, niti smijem, i u ovom sistemu mi smo ponovo žrtve. Ja sam nakon toga išla i u bolnicu, i na psihoterapiju. Ne bih sebe više dovodila u tu situaciju“, kaže Suljević i dodaje da već godinama žrtve traže da budu dio zakona.
„Međutim, mi se još uvijek vodimo kao socijalni slučajevi, imamo pravo na tu naknadu, nemamo pravo ni na zdravstvo, ni na ortopedska pomagala, ni na bilo šta drugo“, riječi su žene koja se nakon svega što je preživjela, vratila u Brčko.
Logor za civilno stanovništvo Luka na području Brčkog, na sjeveru BiH, otvoren je 7. maja 1992. i zatvoren 9. jula te godine.
Prema podacima Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, u logoru Luka tokom maja i juna 1992. godine ubijeno je između 2.000 i 3.000 civila, uglavnom Bošnjaka.
Na koji način se stiče status žrtve ratne torture?
Lica koja mogu ostvariti status u skladu sa ovim zakonom su državljani Bosne i Hercegovine sa prebivalištem u Republici Srpskoj ili Brčko distriktu, zatim oni koji su se vratili iz RS u Federaciju BiH poslije juna 1996., te državljani BiH koji borave u inostranstvu, ali su prije toga živjeli u RS i Brčko distriktu.
Status žrtve torture može ostvariti i lice koje je strani državljanin, a koje je imalo boravak na teritoriji RS posljednje tri godine prije podnošenja zakona.
Da su institucije RS-a, svjesno ili ne, ovim zakonskim rješenjem, na neki način, priznale brojne sudske presude za ratne zločine, smatraju u Savezu logoraša u BiH.
Ipak, kako ističu u ovom udruženju, veliki broj logoraša koji su bili zatočeni na prostoru današnjeg entiteta RS, a koji danas žive na prostoru drugog entiteta, Federacije BiH, Zakon o zaštiti žrtava ratne torture RS ne ostavlja mogućnost ostvarenja statusa, pa čak ni mogućnost podnošena zahtjeva.
"Iako je, u članu 7. i 8., ovog zakona naveden dosta širok spektar prava koje žrtva ratne torture može ostvariti po ovom zakonu, odgovorno tvrdimo da je ključna stvar koju logoraši i žrtve ratne torture zahtjevaju od institucija vlasti na svim nivoima u Bosni i Hercegovini, samo i isključivo institucionalno priznanje", navode u odgovoru za RSE iz Udruženja logoraša BiH.
Mirsad Duratović, u svom iskustvu svjedoči i o teškoćama u sticanju statusa žrtve ratne torture.
"Oni su mene odbili u prvostepenom postupku uz obrazloženje da nisu mogli utvrditi da sam ja bio žrtva torture, iako zakon kaže da i sama činjenica da ste bili bespravno zatvoreni na nekom mjestu jeste ratna tortura. Ja sam se žalio, ministarstvo je uvažilo moje navode, vratilo na prvostepeni postupak, to je trajalo, ali dobio sam to rješenje", kaže ovaj bivši prijedorski logoraš i dodaje da uz istu dokumentaciju ne bi trebalo biti odbijanja i drugih logoraša.
"Odjeljenje ih ne bi smjelo odbijati po istoj argumentaciji, jer je po toj stvari već presuđeno. Ukoliko se to, ipak, desi, onda ćemo mi pokrenuti neke pravne postupke protiv službenika koji uprkos svoj dokumentaciji koja je tražena zakonom neće da priznaju status i ponovo vrše torturu nad tim ljudima", poručio je Duratović.
Treba istaći i da žrtve ne moraju same da pribavljaju tu dokumentaciju već to po službenoj dužnosti mora uraditi organ pred kojim se zahtjev podnosi.
Na nivou Bosne i Hercegovine ne postoji Zakon o zaštiti žrtava ratne torture, iako je BiH potpisnica Konvencija Ujedinjenih nacija (UN) i Evropske konvencije koje se bave ovim pitanjima. Aktivnosti na izradi prijedloga zakona počele su još 2005. godine, ali do danas nije upućen u parlamentarnu proceduru. Komitet UN-a protiv torture je 2006. godine pozvao vlasti BiH da ratifikuju zakon.
Donošenju ovog zakonskog rješenja godinama se opiru vladajuće politike u zemlji, smatraju u Savezu logoraša.
"Imali smo sasvim dobru poziciju za taj korak još 2014. godine kada je prijedlog nacrta Zakona o pravima žrtava torture BiH bio tema rasprave na sjednici Parlamentarne Skupštine BiH, ali iz isključivo političkih razloga nije dobio podršku niti se o njemu glasalo. Ovaj tekst zakona se nalazi u ladici Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH, prema informacijama kojima raspolažemo", ističu u Savezu logoraša u BiH.
U Bosni i Hercegovini za sada jedino u entitetu Republika Srpska postoji Zakon koji se bavi žrtvama torture i koji je usvojen 2018. godine.
Iz nadležnog entitetskog ministarstva nisu odgovorili na upit Radija Slobodna Evropa koliko je osoba do sada ostvarilo priznanje statusa žrtve torture.
Na nivou Federacije Bosne i Hercegovine ne postoji Zakon koji se bavi žrtvama ratne torture.
Prema podacima udruženja logoraša, u BiH je tokom rata bilo oko 1.350 logora i drugih zatočeničkih objekata, i to 656 zatočeničkih centara za Bošnjake, 523 za Srbe i 173 za Hrvate.
Kroz logore i druge zatočeničke centre prošlo je oko 200.000 građana BiH, većinom civila.
Prema podacima UN-a silovano je oko 20 hiljada žena.
