Protekli tjedan na Haškom sudu u slučaju protiv zapovjednika Vojske Republike Srpske Ratka Mladića tužiteljstvo se nastavilo baviti zadnjim dijelom optužnice – uzimanjem međunarodnih promatrača Ujedinjenih naroda za taoce 1995. godine. Bivši vojni promatrač UNMO-a Patrick Rechner opisao je kako je zarobljen i korišten, zajedno sa svojim kolegama, kao živi štit od udara NATO avijacije, koji su pokrenuti kao odgovor na kršenje prekida vatre po Sarajevu i zaštićenim zonama UN-a.
U vrijeme talačke krize Rechner je bio vođa tima vojnih promatrača UN-a na Palama, čiji je glavni zadatak bio održavanje kontakta sa političkim i vojnim rukovodstvom bosanskih Srba. U izjavi je Rechner naveo da se osjećao iznevjerenim i poniženim kada je uzet za taoca i korišten kao živi štit, uz prijetnje da će biti pogubljen ukoliko NATO nastavi zračne udare na vojne ciljeve bosanskih Srba (riječima sudske prevoditeljice):
„Smatramo da je naš status bio taj da smo mi ilegalno uhapšeni i ilegalno smo držani kao ljudski štitovi i kao taoci.“
Tužiteljstvo je predočilo zapovjed Vojske Republike Srpske iz 1994. godine kojom je predviđeno uzimanje međunarodnih promatrača UN-a za taoce ukoliko dođe do zračkih udara NATO snaga na srpske položaje. Iako je UN-ovom osoblju od tada prijećeno, nijedan put nije došlo do eskalacije neprijateljstva kao potkraj svibnja 1995. godine, prisjetio se kanadski major Rechner:
„Kada sam stigao u Bosnu 31. decembra 1994. godine, upoznat sam sa tim da je bilo u ranijim prilikama slučajeva da je dolazilo do vazdušnih udara NATO-a, no oni su bili drugačije prirode - obično se radilo o jednoj meti, o jednoj ili dvije bombe, a srpska strana je bila unaprijed upozoravana da će do toga doći. U tim slučajevima, kada je riječ o vojnim osmatračima UN-a, oni su prosto dovođeni u vojni objekat lokalni, ali nisu bili korišćeni kao ljudski štitovi, niti ime je bilo prijećeno da će biti strijeljani ili slično.“
Iako je obrana u unakrsnom ispitivanju pokušala prikazati da Vojska Republike Srpske nije imala ništa sa zarobljavanjem UN-ovih pripadnika tvrdeći da su to napravile paravojne formacije revoltirane zračnim udarima NATO-a, kanadski major je ustvrdio kako su najviše vojno-političke vlasti bosanskih Srba organizirale cijelu stvar, budući da je dobio takav utisak i u kontaktu sa srpskim oficirima, kao i s Johnom Zameticom, glasnogovornikom predsjednika Republike Srpske Radovana Karadžića.
Također, Rechner je odbio navode obrane i da su srpske snage mogle smatrati neprijateljem pripadnike UN-a jer su upravo oni zatražili intervenciju NATO-a i navodili avione:
„Mi ni na koji način nismo sudjelovali, nego smo bili stručnjaci UN-a u misiji, koji smo djelovali prema pravilima UN-a. Imali smo imunitet i privilegije koji su predviođeni za osoblje UN-a. ICRC je rasvijetlio pitanje o tome kakav je naš status, i prema njihovom mišljenju mi nismo bili ratni zarobljenici nego smo bili lišeni slobode.“
Osim izvođenja dokaza o zadnjem od četiri udružena zločinačka poduhvata - uzimanje međunarodnih promatrača UN-a za taoce, u nastavku suđenja tužiteljstvo će izvesti još nekoliko svjedoka i o ostalim zločinima za koje general Mladić odgovara po zapovjednoj odgovornosti - dvostruki genocid, teror nad Sarajlijama i progone.
U vrijeme talačke krize Rechner je bio vođa tima vojnih promatrača UN-a na Palama, čiji je glavni zadatak bio održavanje kontakta sa političkim i vojnim rukovodstvom bosanskih Srba. U izjavi je Rechner naveo da se osjećao iznevjerenim i poniženim kada je uzet za taoca i korišten kao živi štit, uz prijetnje da će biti pogubljen ukoliko NATO nastavi zračne udare na vojne ciljeve bosanskih Srba (riječima sudske prevoditeljice):
„Smatramo da je naš status bio taj da smo mi ilegalno uhapšeni i ilegalno smo držani kao ljudski štitovi i kao taoci.“
Tužiteljstvo je predočilo zapovjed Vojske Republike Srpske iz 1994. godine kojom je predviđeno uzimanje međunarodnih promatrača UN-a za taoce ukoliko dođe do zračkih udara NATO snaga na srpske položaje. Iako je UN-ovom osoblju od tada prijećeno, nijedan put nije došlo do eskalacije neprijateljstva kao potkraj svibnja 1995. godine, prisjetio se kanadski major Rechner:
„Kada sam stigao u Bosnu 31. decembra 1994. godine, upoznat sam sa tim da je bilo u ranijim prilikama slučajeva da je dolazilo do vazdušnih udara NATO-a, no oni su bili drugačije prirode - obično se radilo o jednoj meti, o jednoj ili dvije bombe, a srpska strana je bila unaprijed upozoravana da će do toga doći. U tim slučajevima, kada je riječ o vojnim osmatračima UN-a, oni su prosto dovođeni u vojni objekat lokalni, ali nisu bili korišćeni kao ljudski štitovi, niti ime je bilo prijećeno da će biti strijeljani ili slično.“
Iako je obrana u unakrsnom ispitivanju pokušala prikazati da Vojska Republike Srpske nije imala ništa sa zarobljavanjem UN-ovih pripadnika tvrdeći da su to napravile paravojne formacije revoltirane zračnim udarima NATO-a, kanadski major je ustvrdio kako su najviše vojno-političke vlasti bosanskih Srba organizirale cijelu stvar, budući da je dobio takav utisak i u kontaktu sa srpskim oficirima, kao i s Johnom Zameticom, glasnogovornikom predsjednika Republike Srpske Radovana Karadžića.
Također, Rechner je odbio navode obrane i da su srpske snage mogle smatrati neprijateljem pripadnike UN-a jer su upravo oni zatražili intervenciju NATO-a i navodili avione:
„Mi ni na koji način nismo sudjelovali, nego smo bili stručnjaci UN-a u misiji, koji smo djelovali prema pravilima UN-a. Imali smo imunitet i privilegije koji su predviođeni za osoblje UN-a. ICRC je rasvijetlio pitanje o tome kakav je naš status, i prema njihovom mišljenju mi nismo bili ratni zarobljenici nego smo bili lišeni slobode.“
Osim izvođenja dokaza o zadnjem od četiri udružena zločinačka poduhvata - uzimanje međunarodnih promatrača UN-a za taoce, u nastavku suđenja tužiteljstvo će izvesti još nekoliko svjedoka i o ostalim zločinima za koje general Mladić odgovara po zapovjednoj odgovornosti - dvostruki genocid, teror nad Sarajlijama i progone.
