Protekle sedmice Radovan Karadžić, optužen za ratne zločine i genocid, nastavio je u svoju odbranu izvoditi svoje bliske saradnike, kako bi potvdili – da on kao predsjednik Republike Srpske nije imao ništa sa zločinima koji mu se stavljaju na teret, poput srebreničkog genocida u julu 1995. godine. Tokom unakrsnog ispitivanja, haško Tužilaštvo je suočilo, pak, Karadžićeve svjedoke sa njihovom ulogom u širenju mržnje, prikrivanju zločina i udruženom zločinačkom poduhvatu progona nesrpskog stanovništva iz više bosanskohercegovačkih opština.
Tužitelj Julian Nicholls nije povjerovao Kovaču da ništa nije znao kao visoki policijski dužnosnik prisutan na terenu, podsjetivši ga na sudjelovanje pripadnika MUP-a RS u transportu Srebreničana, a od kojih je morao odmah saznati – što se događa. Riječima sudske prevoditeljice:
„Postoje dokazi u ovom predmetu da su, kada su zarobljenici u autobusima stigli u školu u Orahovcu gdje su ostali kratko prije nego što su pobijeni 700 metara dalje, policajci civilne policije MUP-a bili pratioci na tim autobusima.“
„Ja ne znam za to da su dovođeni na streljanje, da su ih vodili i da su u tome učestvovali policajci.“
Kao idući svjedok obrane, bivši šef Karadžićevog ratnog kabineta za civilne poslove Mile Dmičić također je ustvrdio da ni on, kao ni optuženi - nisu znali za pogubljenja zarobljenih Srebreničana. Haška tužiteljica Mellisa Pack je zato suočila Dmičića s protestnim pismima dužnosnika Ujedinjenih naroda u vezi srebreničkih zločina, a koje je upravo on morao primiti kao čovjek zadužen za Karadžićevu poštu.
„Parafraziram: duboka zabrinutost zbog činjenice da se ne zna sudbina velikog broja nekadašnjih stanovnika Srebrenice. Kaže se: također me zabrinjavaju navodi o postojanju masovnih grobnica. Ovo je pismo koje se svakako moralo zateći na vašem radnom stolu i sa čijom sadržinom ste vi bili upoznati u augustu 1995., zar ne?“
„Ovakva pisma nisu bila nikada na mom radnom stolu. Postojao je savjetnik za ovu oblast.“
Kao još jedan svjedok s identičnim iskazom - o neznanju Karadžića o srebreničkim događajima, iskaz je dao i ministar informiranja u ratnoj vladi bosanskih Srba Miroslav Toholj. On je ustvrdio da Karadžić nije znao za zločine nad zarobljenim Srebreničanima, opisujući genocid koji se tamo dogodio - kao unaprijed pripremljenu propagandnu kampanju stranih medija. S druge strane, u unakrsnom ispitivanju, tužiteljica Pack je suočila Toholja s propagandnim lažima o događajima u Bosni i Hercegovini koje je upravo on širio u predratno, ratno kao i postratno vrijeme, poput strašenja bosanskih Srba genocidom iz Drugog svjetskog rata u proglasu Srpske demokratske stranke - u čijem je vodstvu bio i svjedok, kao i optuženi.
„Složit ćete se sa mnom, gospodine Toholj, da se u ovom dokumentu zločini iz Drugog svjetskog rata prizivaju kao način raspirivanja straha i mržnje prema bosanskim muslimanima i Hrvatima u sadašnjem vremenu, zar ne?“
„Ja ne mogu prihvatiti tu vašu tezu, nikad. Dogodilo se u Bosni i Hercegovini da su u istim porodicama bile žrtve kao u Drugom svjetskom ratu, u ovom ratu su bile žrtve, i isti su bili počinioci, odnosno, kako bi se to reklo na srpskom, dželati.“
Nakon Toholja i iduća dva ovotjedna svjedoka morala su se suočiti s neugodnim pitanjima tužiteljstva u vezi svog učešća u događajima koji su doveli do najvećeg ratnog zločina na području Europe nakon Drugog svjetskog rata. Prvo je sigurnosni oficir Drinskog korpusa VRS-a Vujadin Popović objašnjavao svoju aktivnost u Srebrenici zbog koje je nepravomoćno osuđen na doživotan zatvor. Potom je iskaz počeo ratni predsjednik Skupštine bosanskih Srba Momčilo Krajišnik, koji je zbog svoje uloge u udruženom zločinačkom poduhvatu progona nesrpskog stanovništva – već odrobijao kaznu od 20 godina.
Tužitelj Julian Nicholls nije povjerovao Kovaču da ništa nije znao kao visoki policijski dužnosnik prisutan na terenu, podsjetivši ga na sudjelovanje pripadnika MUP-a RS u transportu Srebreničana, a od kojih je morao odmah saznati – što se događa. Riječima sudske prevoditeljice:
„Postoje dokazi u ovom predmetu da su, kada su zarobljenici u autobusima stigli u školu u Orahovcu gdje su ostali kratko prije nego što su pobijeni 700 metara dalje, policajci civilne policije MUP-a bili pratioci na tim autobusima.“
„Ja ne znam za to da su dovođeni na streljanje, da su ih vodili i da su u tome učestvovali policajci.“
Kao idući svjedok obrane, bivši šef Karadžićevog ratnog kabineta za civilne poslove Mile Dmičić također je ustvrdio da ni on, kao ni optuženi - nisu znali za pogubljenja zarobljenih Srebreničana. Haška tužiteljica Mellisa Pack je zato suočila Dmičića s protestnim pismima dužnosnika Ujedinjenih naroda u vezi srebreničkih zločina, a koje je upravo on morao primiti kao čovjek zadužen za Karadžićevu poštu.
„Parafraziram: duboka zabrinutost zbog činjenice da se ne zna sudbina velikog broja nekadašnjih stanovnika Srebrenice. Kaže se: također me zabrinjavaju navodi o postojanju masovnih grobnica. Ovo je pismo koje se svakako moralo zateći na vašem radnom stolu i sa čijom sadržinom ste vi bili upoznati u augustu 1995., zar ne?“
„Ovakva pisma nisu bila nikada na mom radnom stolu. Postojao je savjetnik za ovu oblast.“
Kao još jedan svjedok s identičnim iskazom - o neznanju Karadžića o srebreničkim događajima, iskaz je dao i ministar informiranja u ratnoj vladi bosanskih Srba Miroslav Toholj. On je ustvrdio da Karadžić nije znao za zločine nad zarobljenim Srebreničanima, opisujući genocid koji se tamo dogodio - kao unaprijed pripremljenu propagandnu kampanju stranih medija. S druge strane, u unakrsnom ispitivanju, tužiteljica Pack je suočila Toholja s propagandnim lažima o događajima u Bosni i Hercegovini koje je upravo on širio u predratno, ratno kao i postratno vrijeme, poput strašenja bosanskih Srba genocidom iz Drugog svjetskog rata u proglasu Srpske demokratske stranke - u čijem je vodstvu bio i svjedok, kao i optuženi.
„Složit ćete se sa mnom, gospodine Toholj, da se u ovom dokumentu zločini iz Drugog svjetskog rata prizivaju kao način raspirivanja straha i mržnje prema bosanskim muslimanima i Hrvatima u sadašnjem vremenu, zar ne?“
„Ja ne mogu prihvatiti tu vašu tezu, nikad. Dogodilo se u Bosni i Hercegovini da su u istim porodicama bile žrtve kao u Drugom svjetskom ratu, u ovom ratu su bile žrtve, i isti su bili počinioci, odnosno, kako bi se to reklo na srpskom, dželati.“
Nakon Toholja i iduća dva ovotjedna svjedoka morala su se suočiti s neugodnim pitanjima tužiteljstva u vezi svog učešća u događajima koji su doveli do najvećeg ratnog zločina na području Europe nakon Drugog svjetskog rata. Prvo je sigurnosni oficir Drinskog korpusa VRS-a Vujadin Popović objašnjavao svoju aktivnost u Srebrenici zbog koje je nepravomoćno osuđen na doživotan zatvor. Potom je iskaz počeo ratni predsjednik Skupštine bosanskih Srba Momčilo Krajišnik, koji je zbog svoje uloge u udruženom zločinačkom poduhvatu progona nesrpskog stanovništva – već odrobijao kaznu od 20 godina.
