Dok su procesi optuženima za ratne zločine i genocid - Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću - na pauzi, protekle sedmice na Haškom sudu održalo se jedino suđenje predsjedniku tzv. Republika Srpska Krajina Goranu Hadžiću. U vezi optužbi za etničko čišćenje građana nesrpske nacionalnosti, višednevni iskaz o protjerivanju i teroru nad Hrvatima i Mađarima u Slavoniji, dao je insajder tužilaštva, bivši djelatnik suda u Dalju.
U prvom dijelu iskaza zaštićeni svjedok skrivenog lika i pod pseudonimom GH-169 opisao je funkcioniranje pravosudnih organa na pobunjenom području kojim je upravljao optuženi Hadžić kao premijer takozvane SAO Slavonija, Baranja i Zapadni Srem. Prema njegovim riječima, pravosudni sistem je dobro funkcionirao, no zločini protiv građana nesprske nacionalnosti nisu prijavljivani, na osnovu diskriminatorskih mjera protjerivanja, u kojima su sudjelovali i policajci.
„Oni su po zakonima bili dužni da prijave svako krivično delo za koje saznaju. Postojale su krivične sankcije za slučaj da ne prijave. Teoretski. Praktično, ne znam da se nešto tako desilo", naveo je svjedok.
Osim policajaca na pobunjenom području, prema kaznenom zakonu i viši državni službenici bili su dužni prijavljivati zločine protiv građana nesrpske nacionalnosti. No to se nije događalo.
Insajder je potvrdio da je on, kao i ostali viši dužnosnici suda u Dalju, ubrzo dobio informacije o pogubljenju oko 200 Vukovaraca na Ovčari u studenom 1991. godine – no nije u to vjerovao, misleći da se radi o protusrpskoj propagandi. U sudnici je puštena snimka optuženog Hadžića iz spornog vremena u kojoj zahtjeva od Jugoslavenske narodne armije da u ruke njegovih snaga preda i ostale zarobljene Vukovarce.
„Budući da je jedna grupa već odvežena za Sremsku Mitrovicu, ja sam uzeo na sebe zadatak da te ljude vratimo, ukoliko se oni uopšte mogu nazvati 'ljudi', da ih vratimo i da im se sudi – koji su krivi, a koji nisu krivi, normalno, da ih pustimi i da zajedno s nama rade na obnavljanju našeg grada. Tu se radi o cifri od oko tri hiljade ovih, prije svega uniformisanih ustaša, iako i među civilima ima dobar dio njih koji se skrivaju. Ima isto tako i mnogo poštenog naroda. Naš je zadatak prevashodno da ispitamo", posvjedičio je insajder.
Bivši djelatnik suda u Dalju nasmijao se na Hadžićeve riječi kako zarobljene Vukovarce trebaju procesuirati općinski sudovi na pobunjenom području. Naime, zaštićeni svjedok je naglasio - da prema zakonu to ne spada u njihovu nadležnost:
„Dakle, za suđenje ratnim zarobljenicima bio bi nadležan vojni sud i vojni pravosudni organi? Ne, nikako.“
Izjava insajdera o nadležnosti vojnih sudova nad ratnim zarobljenicima pokazala je, prema tužiteljstvu, da Hadžiću suđenja nisu niti bila namjera, već daljnja osveta nad zarobljenim Vukovarcima. Prema navodima GH – 169 na pobunjenom području vladala je diskriminatorska klima prema Hrvatima i Mađarima tako da se normalna suđenja niti ne bi mogla održati, čak i da su općinski civilni sudovi imali nadležnost nad ratnim zarobljenicima.
„Atmosfera je naravno podgrejana svim onim što je ratna propaganda s obe strane radila u tom periodu. Malo je ljudi koji su ravnodušni i koji u to vreme ne vide slike ogromnih zločina, tako da smatram da i sa tog osnova bi bilo teško zamisliti nekakvo normalno i korektno suđenje", konstatovao je svjedok.
Insajder sa suda u Dalju drugi dan iskaza je opisao masovna protjerivanja nesrpskog stanovništva, koje je nadgledala takozvana krajinska policija. Nakon prvog velikog vala protjerivanja 1991. i 1992. godine, počelo se protjerivati i ljude iz miješanih brakova, što je trajalo sve do kraja rata 1995.
„U to vreme moj brat je bio oženjen Hrvaticom, i njena majka i sestra su bile uhvaćene i spremljene, da tako kažem, za iseljavanje, pa su mene zvali da pokušam to da sprečim. Ne znam kako je uopšte moguće da proterivanje bude spontano. Ako se okupi 50 ili 100 ljudi i spakuje u jedan ili dva autobusa, potrebno je prilično logistike. Nemoguće je da se nešto takvo desi sponatano", ustvrdio je svjedok.
Suđenje Hadžiću, kao zadnji haški proces, ući će u završnu fazu izvođenja dokaza tužiteljstva idući tjedan. Ostalo je za ispitati još dva ili tri svjedoka, nakon čega će uslijediti pauza i priprema za raspravu po pravilu 98 bis. Njime je omogućeno obrani da zatraži od sudaca na polovici suđenja - oslobađanje od onih točaka optužnice za koje smatra da tužiteljstvo nije izvelo dokaze, nakon čega će se može očekivati eventualno izvođenje dokaza obrane.
U prvom dijelu iskaza zaštićeni svjedok skrivenog lika i pod pseudonimom GH-169 opisao je funkcioniranje pravosudnih organa na pobunjenom području kojim je upravljao optuženi Hadžić kao premijer takozvane SAO Slavonija, Baranja i Zapadni Srem. Prema njegovim riječima, pravosudni sistem je dobro funkcionirao, no zločini protiv građana nesprske nacionalnosti nisu prijavljivani, na osnovu diskriminatorskih mjera protjerivanja, u kojima su sudjelovali i policajci.
„Oni su po zakonima bili dužni da prijave svako krivično delo za koje saznaju. Postojale su krivične sankcije za slučaj da ne prijave. Teoretski. Praktično, ne znam da se nešto tako desilo", naveo je svjedok.
Osim policajaca na pobunjenom području, prema kaznenom zakonu i viši državni službenici bili su dužni prijavljivati zločine protiv građana nesrpske nacionalnosti. No to se nije događalo.
Insajder je potvrdio da je on, kao i ostali viši dužnosnici suda u Dalju, ubrzo dobio informacije o pogubljenju oko 200 Vukovaraca na Ovčari u studenom 1991. godine – no nije u to vjerovao, misleći da se radi o protusrpskoj propagandi. U sudnici je puštena snimka optuženog Hadžića iz spornog vremena u kojoj zahtjeva od Jugoslavenske narodne armije da u ruke njegovih snaga preda i ostale zarobljene Vukovarce.
„Budući da je jedna grupa već odvežena za Sremsku Mitrovicu, ja sam uzeo na sebe zadatak da te ljude vratimo, ukoliko se oni uopšte mogu nazvati 'ljudi', da ih vratimo i da im se sudi – koji su krivi, a koji nisu krivi, normalno, da ih pustimi i da zajedno s nama rade na obnavljanju našeg grada. Tu se radi o cifri od oko tri hiljade ovih, prije svega uniformisanih ustaša, iako i među civilima ima dobar dio njih koji se skrivaju. Ima isto tako i mnogo poštenog naroda. Naš je zadatak prevashodno da ispitamo", posvjedičio je insajder.
Bivši djelatnik suda u Dalju nasmijao se na Hadžićeve riječi kako zarobljene Vukovarce trebaju procesuirati općinski sudovi na pobunjenom području. Naime, zaštićeni svjedok je naglasio - da prema zakonu to ne spada u njihovu nadležnost:
„Dakle, za suđenje ratnim zarobljenicima bio bi nadležan vojni sud i vojni pravosudni organi? Ne, nikako.“
Izjava insajdera o nadležnosti vojnih sudova nad ratnim zarobljenicima pokazala je, prema tužiteljstvu, da Hadžiću suđenja nisu niti bila namjera, već daljnja osveta nad zarobljenim Vukovarcima. Prema navodima GH – 169 na pobunjenom području vladala je diskriminatorska klima prema Hrvatima i Mađarima tako da se normalna suđenja niti ne bi mogla održati, čak i da su općinski civilni sudovi imali nadležnost nad ratnim zarobljenicima.
„Atmosfera je naravno podgrejana svim onim što je ratna propaganda s obe strane radila u tom periodu. Malo je ljudi koji su ravnodušni i koji u to vreme ne vide slike ogromnih zločina, tako da smatram da i sa tog osnova bi bilo teško zamisliti nekakvo normalno i korektno suđenje", konstatovao je svjedok.
Insajder sa suda u Dalju drugi dan iskaza je opisao masovna protjerivanja nesrpskog stanovništva, koje je nadgledala takozvana krajinska policija. Nakon prvog velikog vala protjerivanja 1991. i 1992. godine, počelo se protjerivati i ljude iz miješanih brakova, što je trajalo sve do kraja rata 1995.
„U to vreme moj brat je bio oženjen Hrvaticom, i njena majka i sestra su bile uhvaćene i spremljene, da tako kažem, za iseljavanje, pa su mene zvali da pokušam to da sprečim. Ne znam kako je uopšte moguće da proterivanje bude spontano. Ako se okupi 50 ili 100 ljudi i spakuje u jedan ili dva autobusa, potrebno je prilično logistike. Nemoguće je da se nešto takvo desi sponatano", ustvrdio je svjedok.
Suđenje Hadžiću, kao zadnji haški proces, ući će u završnu fazu izvođenja dokaza tužiteljstva idući tjedan. Ostalo je za ispitati još dva ili tri svjedoka, nakon čega će uslijediti pauza i priprema za raspravu po pravilu 98 bis. Njime je omogućeno obrani da zatraži od sudaca na polovici suđenja - oslobađanje od onih točaka optužnice za koje smatra da tužiteljstvo nije izvelo dokaze, nakon čega će se može očekivati eventualno izvođenje dokaza obrane.
