Haško suđenje bivšem premijeru tzv. SAO Slavonija, Baranja i Zapadni Srijem Goranu Hadžiću, nastavilo se proteklog tjedna iskazom Vukovarca Ivana Gašparovića. Njega su nakon zauzimanja Vukovara u novembru 1991. u Dalju zatvorile Hadžićeve vlasti, a sudu je opisao zlostavljanje koje je preživio i ubojstava zatvorenika koja je vidio.
Nakon pada Vukovara u ruke pobunjenih srpskih vlasti, pripadnici Jugoslavenske narodne armije, JNA, odveli su zarobljenog Gašparovića u mjesto Dalj. Tamo su ga zatočili u zgradi Crvenog križa, objektu zvanom od strane srpskih vlasti „Mučilište“. Svjedok je haškim sucima opisao, svjedočeći preko videolinka u Hrvatskoj, kako mu je izbijeno više zuba zbog brutalnog premlaćivanja, kojem su bili izloženi svi zatočenici:
„Tu su nas maltretirali, pravili zborove gdje su ljudi morali pjevati te srpske pjesme i tu su mlatili, tukli i mučili. Tu je dosta ljudi nastradalo", ispričao je Gašparović.
Gašparović se prisjetio ubojstva zarobljenika Dragutina Šuste, kojeg su pripadnici srpskih snaga okrutno zlostavljali jer se navodno, kao šef poljoprivrednog kombinata Vupik, zamjerio optuženom Hadžiću, koji je tamo prije rata - radio kao skladištar:
„Njega su bili vani maltretirali, tukli. Kasnije su ga uveli, posjeli su ga. On se jednostavno digao i kroz prozor je iskočio dolje. Ovi su odozgo, što je bilo tih vojnika, pucali. Da li su ga oni ubili ili se on usmrtio, ne znam.“
Gašparović je idući dan, 19. studenog 1991., prebačen u zgradu Mjesne zajednice u Dalju, u čijem je dvorištu vidio ubijanje sugrađana, čija je tijela, unakažena do neprepoznatljivosti, poslije morao utovariti u kamion.
Nakon njegovog zatočavanja, Gašparovićeva supruga se požalila jednom pripadniku lokalne srpske Teritorijalne obrane s nadimkom Jutro, koji je znao njihovu kćerku od prije rata. Kada je saznao gdje je otac njegove prijateljice, odmah je odlučio pokušati ga spasiti:
„’O pa’, kaže, ’poznajem vašu kćerku, a vaš je muž u Mučilištu, pa ću ja ići vidjeti šta je s njime, da li je on još živ. Idem probati da vidim da li ga mogu spasiti.’ I onda je ona njemu dala neke lijekove što sam ja morao piti. Tad je došao, na prozor lupao i tražio me imenom i prezimenom. Onda mi je rekao da je to supruga meni poslala i da se ne trebam brinuti, da je ona tu.“
Gašparović je izjavio kako mu ni danas nije jasno je li ostao živ zaslugom spomenutog pripadnika srpske Teritorijalne obrane s nadimkom Jutro.
Nakon rata, tijela ubijenih građana nesrpske nacionalnosti iz „Mučilišta“ pronađena su na poljoprivrednom dobru Lovas, nedaleko od Dalja.
Kao idući, 77. po redu, svjedok haškog tužiteljstva, iskaz je dala zaštićena svjedokinja koja je preživjela zatočavanje u srbijanskim logorima u Šidu i Begejcima, za što se Hadžić također tereti po zapovjednoj odgovornosti.
Nakon pada Vukovara u ruke pobunjenih srpskih vlasti, pripadnici Jugoslavenske narodne armije, JNA, odveli su zarobljenog Gašparovića u mjesto Dalj. Tamo su ga zatočili u zgradi Crvenog križa, objektu zvanom od strane srpskih vlasti „Mučilište“. Svjedok je haškim sucima opisao, svjedočeći preko videolinka u Hrvatskoj, kako mu je izbijeno više zuba zbog brutalnog premlaćivanja, kojem su bili izloženi svi zatočenici:
„Tu su nas maltretirali, pravili zborove gdje su ljudi morali pjevati te srpske pjesme i tu su mlatili, tukli i mučili. Tu je dosta ljudi nastradalo", ispričao je Gašparović.
Gašparović se prisjetio ubojstva zarobljenika Dragutina Šuste, kojeg su pripadnici srpskih snaga okrutno zlostavljali jer se navodno, kao šef poljoprivrednog kombinata Vupik, zamjerio optuženom Hadžiću, koji je tamo prije rata - radio kao skladištar:
„Njega su bili vani maltretirali, tukli. Kasnije su ga uveli, posjeli su ga. On se jednostavno digao i kroz prozor je iskočio dolje. Ovi su odozgo, što je bilo tih vojnika, pucali. Da li su ga oni ubili ili se on usmrtio, ne znam.“
Gašparović je idući dan, 19. studenog 1991., prebačen u zgradu Mjesne zajednice u Dalju, u čijem je dvorištu vidio ubijanje sugrađana, čija je tijela, unakažena do neprepoznatljivosti, poslije morao utovariti u kamion.
Nakon njegovog zatočavanja, Gašparovićeva supruga se požalila jednom pripadniku lokalne srpske Teritorijalne obrane s nadimkom Jutro, koji je znao njihovu kćerku od prije rata. Kada je saznao gdje je otac njegove prijateljice, odmah je odlučio pokušati ga spasiti:
„’O pa’, kaže, ’poznajem vašu kćerku, a vaš je muž u Mučilištu, pa ću ja ići vidjeti šta je s njime, da li je on još živ. Idem probati da vidim da li ga mogu spasiti.’ I onda je ona njemu dala neke lijekove što sam ja morao piti. Tad je došao, na prozor lupao i tražio me imenom i prezimenom. Onda mi je rekao da je to supruga meni poslala i da se ne trebam brinuti, da je ona tu.“
Gašparović je izjavio kako mu ni danas nije jasno je li ostao živ zaslugom spomenutog pripadnika srpske Teritorijalne obrane s nadimkom Jutro.
Nakon rata, tijela ubijenih građana nesrpske nacionalnosti iz „Mučilišta“ pronađena su na poljoprivrednom dobru Lovas, nedaleko od Dalja.
Kao idući, 77. po redu, svjedok haškog tužiteljstva, iskaz je dala zaštićena svjedokinja koja je preživjela zatočavanje u srbijanskim logorima u Šidu i Begejcima, za što se Hadžić također tereti po zapovjednoj odgovornosti.
