Život mu je spasio pripadnik Vojske RS. Da bi spasio živu glavu, učestvovao je i u pljački svoje kuće. Bio je zatvoren u logorima u Doboju, Loparama i Bijeljini. Razmijenjen je preko Međunarodnog crvenog krsta. Poslije rata je otišao u Sjedinjene Američke Dražave. Nakon svega što je preživio, iz Amerike se sa suprugom vratio u dobojsko selo Miljkovac, gdje danas živi. Ovako u najkraćem izgleda životna priča Dobojlije Ibrahima Hasičića.
Nakon 15 godina života u Sjedinjenim Američkim Dražavama, Ibrahim i Subhija Hasičić vratili su se sredinom ove godine u dobojsko selo Miljkovac. Ibrahim kaže da je odluku o povratku u rodni kraj donio poslije odlaska u penziju, na koju je stekao pravo u američkoj saveznoj državi Ajova, gdje je radio u proizvodnji autodijelova:
„Ja i žena možemo živjeti od toga", kaže Ibrahim.
Subhija Hasičić dodaje da se nerado vratila u BiH:
„Njega boli, hoće nazad, hoće nazad na svoje – i haj’ zbog njega. Da on nije toliko navalio, ja ne bih.“
Ovaj bračni par živi u novoj kući, izgrađenoj na temeljima stare koja je uništena i opljačkana tokom i poslije rata u BiH. U maju 1992. godine Ibrahim je, zajedno sa nekolicinom mještana, ostao u Miljkovcu, dok su njegova supruga i dvoje djece izbjegli u Tešanj koji je bio pod kontrolom Teritorijalne odbrane, odnosno Armije Republike Bosne i Hercegovine.
Ibrahim priča da je u to vrijeme živio u drugoj kući zajedno sa bratom, koja je sredinom prve ratne godine minirana i srušena do temelja. Oni su preživjeli jer ih je šef kuhinje Vojske Republike Srpske, koja je bila smještena u tom naselju, upozorio da te noći ne budu u kući. Braća Hasičić su ga poznavala od ranije jer su kao radnici nekadašnjeg stovarišta Apatinske pivare u Doboju vozili piće u njegovu kafanu:
„Tad mi je dojavio jedan čovjek, Srbin, kuhar jedan, šef kuhinje – da ne spavamo tu u kući, da će biti kuća dignuta u zrak, i mi s kućom. Ja sam otišao na čaire u susjedno selo. Ja ne znam tačno, ali sam čuo da je poginuo. Meni je žao tog čovjeka. Ja ne gledam ni na šta - ni na nacionalnost, ni na bilo šta. On je meni valjao. Mi smo se znali prije rata. On je držao kafanu u Gračanici", kaže Ibrahim.
Ibrahim priča da je preživio i pljačku svoje kuće jer se pridružio vojnicima RS koji su kamionima odvezli namještaj i druge stvari koje je imao u svom domu:
„I oni su mene tu našli na dvorištu. Pitaju me:’Čija je ovo kuća?’ Kažem:’Ja ne znam.’ Gdje ću im reći da je moja, ja znam izudaraće me još. Rekoh: ’Ne znam čija je kuća.’ ’Bi li nam pomogao’ ’Bih.’ Eto tako je to bilo. Sve su potovarili, nije ostala igla u kući", sjeća se Ibrahim.
Ubrzo poslije toga sa dvojicom braće i drugim muškarcima koji su ostali u Miljkovcu završio je u zatočeništvu u bivšoj kasarni JNA u ovom prigradskom dobojskom naselju i vojnim hangarima koji su nalazili iza nekadašnje tvornice Bosanka u Doboju:
„Prvo su nas u kasarnu odveli, pa su nas udarali lopatama, štiladima od lopata. Ja nisam znao tri dana za sebe ništa", priča Ibrahim.
Iz Doboja je prebačen u logore na području Lopara i Bijeljine. Tokom 1994. godine je razmijenjen u okolini Brčkog posredstvom Međunarodnog crvenog krsta. U Tešnju se pridružio ostalim članovima porodice. Poslijeratno siromaštvo ih je natjeralo na odlazak u Sjedinjene Američke Države.
Poslije povratka, Ibrahim i Subhija kažu da im na osnovu američkog iskustva izgleda nevjerovatno da neki od njihovih komšija 17 godina rade na crno kako bi prehranili svoje porodice:
„To je razlika kao nebo i zemlja. Nema tu nikakve sličnosti. Tamo normalno imaš posao, radiš, primaš platu za to. A ovdje nemaš ništa.“
„Šta će on sutra kad ostari? Penzije neće imati. Od čega će on živjeti?“
Ibrahim i Subhija Hasičić nadaju se da će pred sudom odgovarati oni koji su tukli civile, ubijali njegove rođake i komšije, pljačkali i uništavali kuće koje su bile u vlasništvu ljudi nesprske nacionalnosti na području Doboja:
„Da se zna ko je šta je radio. I zašto je to radio? Radi čega? Ja sam ostao tu, bio lojalan, ostao u RS-u i vidi gdje sam završio? U logoru. Zašto? Što su me dirali? Zato što sam samo musliman.“
„Pravda će pobijediti ipak. Izaće to zlo na vidjelo kadli-tadli. Teško je dočekati pravdu, ali ona pobijedi na kraju.“
Njihovi sin i kćerka sa svojim porodicama danas žive u Sjedinjenim Američkim Dražavama i trenutno ne razmišljaju o povratku u mjesto u kojem su rođeni.
Nakon 15 godina života u Sjedinjenim Američkim Dražavama, Ibrahim i Subhija Hasičić vratili su se sredinom ove godine u dobojsko selo Miljkovac. Ibrahim kaže da je odluku o povratku u rodni kraj donio poslije odlaska u penziju, na koju je stekao pravo u američkoj saveznoj državi Ajova, gdje je radio u proizvodnji autodijelova:
„Ja i žena možemo živjeti od toga", kaže Ibrahim.
Subhija Hasičić dodaje da se nerado vratila u BiH:
„Njega boli, hoće nazad, hoće nazad na svoje – i haj’ zbog njega. Da on nije toliko navalio, ja ne bih.“
Ovaj bračni par živi u novoj kući, izgrađenoj na temeljima stare koja je uništena i opljačkana tokom i poslije rata u BiH. U maju 1992. godine Ibrahim je, zajedno sa nekolicinom mještana, ostao u Miljkovcu, dok su njegova supruga i dvoje djece izbjegli u Tešanj koji je bio pod kontrolom Teritorijalne odbrane, odnosno Armije Republike Bosne i Hercegovine.
Ibrahim priča da je u to vrijeme živio u drugoj kući zajedno sa bratom, koja je sredinom prve ratne godine minirana i srušena do temelja. Oni su preživjeli jer ih je šef kuhinje Vojske Republike Srpske, koja je bila smještena u tom naselju, upozorio da te noći ne budu u kući. Braća Hasičić su ga poznavala od ranije jer su kao radnici nekadašnjeg stovarišta Apatinske pivare u Doboju vozili piće u njegovu kafanu:
„Tad mi je dojavio jedan čovjek, Srbin, kuhar jedan, šef kuhinje – da ne spavamo tu u kući, da će biti kuća dignuta u zrak, i mi s kućom. Ja sam otišao na čaire u susjedno selo. Ja ne znam tačno, ali sam čuo da je poginuo. Meni je žao tog čovjeka. Ja ne gledam ni na šta - ni na nacionalnost, ni na bilo šta. On je meni valjao. Mi smo se znali prije rata. On je držao kafanu u Gračanici", kaže Ibrahim.
Ibrahim priča da je preživio i pljačku svoje kuće jer se pridružio vojnicima RS koji su kamionima odvezli namještaj i druge stvari koje je imao u svom domu:
„I oni su mene tu našli na dvorištu. Pitaju me:’Čija je ovo kuća?’ Kažem:’Ja ne znam.’ Gdje ću im reći da je moja, ja znam izudaraće me još. Rekoh: ’Ne znam čija je kuća.’ ’Bi li nam pomogao’ ’Bih.’ Eto tako je to bilo. Sve su potovarili, nije ostala igla u kući", sjeća se Ibrahim.
Ubrzo poslije toga sa dvojicom braće i drugim muškarcima koji su ostali u Miljkovcu završio je u zatočeništvu u bivšoj kasarni JNA u ovom prigradskom dobojskom naselju i vojnim hangarima koji su nalazili iza nekadašnje tvornice Bosanka u Doboju:
„Prvo su nas u kasarnu odveli, pa su nas udarali lopatama, štiladima od lopata. Ja nisam znao tri dana za sebe ništa", priča Ibrahim.
Iz Doboja je prebačen u logore na području Lopara i Bijeljine. Tokom 1994. godine je razmijenjen u okolini Brčkog posredstvom Međunarodnog crvenog krsta. U Tešnju se pridružio ostalim članovima porodice. Poslijeratno siromaštvo ih je natjeralo na odlazak u Sjedinjene Američke Države.
Poslije povratka, Ibrahim i Subhija kažu da im na osnovu američkog iskustva izgleda nevjerovatno da neki od njihovih komšija 17 godina rade na crno kako bi prehranili svoje porodice:
„To je razlika kao nebo i zemlja. Nema tu nikakve sličnosti. Tamo normalno imaš posao, radiš, primaš platu za to. A ovdje nemaš ništa.“
„Šta će on sutra kad ostari? Penzije neće imati. Od čega će on živjeti?“
Ibrahim i Subhija Hasičić nadaju se da će pred sudom odgovarati oni koji su tukli civile, ubijali njegove rođake i komšije, pljačkali i uništavali kuće koje su bile u vlasništvu ljudi nesprske nacionalnosti na području Doboja:
„Da se zna ko je šta je radio. I zašto je to radio? Radi čega? Ja sam ostao tu, bio lojalan, ostao u RS-u i vidi gdje sam završio? U logoru. Zašto? Što su me dirali? Zato što sam samo musliman.“
„Pravda će pobijediti ipak. Izaće to zlo na vidjelo kadli-tadli. Teško je dočekati pravdu, ali ona pobijedi na kraju.“
Njihovi sin i kćerka sa svojim porodicama danas žive u Sjedinjenim Američkim Dražavama i trenutno ne razmišljaju o povratku u mjesto u kojem su rođeni.