Ramajana Hidić Demirović imala je 17 godina kada su 28. juna 1992. godine u ranim jutarnjim satima u njen stan u Ćuprijskoj ulici, koja se nalazi blizu centra Doboja, upali naoružani pripadnici Vojske RS. Jedan od vojnika je tada zaklao njenu majku Sajdu Hidić, dok je Ramajanu i njenog dvije godine mlađeg brata Medalisa spasio komšija srpske nacionalnosti. Ramajana Hidić Demirović danas živi u Sjedinjenim Američkim Državama i na Univerzitetu u Indijani predaje evropsku i svjetsku istoriju. U razgovoru za RSE prisjetila se scena koje su se prije 21 godinu odigrale pred očima dvoje tinejdžera:
„Dvojica naoružanih srpskih vojnika su provalili u naš stan, ubacili su mamu, brata i mene u jednu od spavaćih soba i tukli su nas kundacima i nogama. Jedan od njih je mamu, kojoj je tad bilo 38 godina, izvukao u hodnik i tu je ubio nožem. Nakon toga tim istim, krvavim nožem se vratio u sobu gdje smo bili brat i ja i stavio taj isti nož meni pod vrat. Ja sam se istrgnula i počela bježati niz stepenice. Prije toga je na vrata našeg stana, ispred kojih je stajao treći vojnik, došao samo jedan komšija srpske nacionalnosti, a njih je bilo otprilike 15-ak u našem ulazu, i taj jedan je meni i mom bratu pomogao da se spasimo.“
Komšija koji je pomogao Ramajani i njenom bratu Medalisu sjeća se da je tog dana u svom stanu oko četiri sata ujutro čuo buku i vrisku. Pristao je da govori o tim događajima uz zahtjev da ne objavljujemo njegovo ime:
„Čuo sam neku galamu, a zatim vrisku. Tada sam skočio u atletskoj majici i gaćicama onako i otišao pravo gore. Kad sam ja vrata otvorio rukom, pošto je ovaj bio visok ovako kao vi, ne da on, mala je skočila odmah i mali odmah za njom. Ko zna šta bi bilo sa njima da ja nisam uletio, da nisam ustvari onako postupio? Ja neko uletim tamo i uđem na vrata i ženu podigao malo, ona hrče, vidim zaklana. Onaj sa krvavim nožem sa četvrtog sprata ovdje me je dotjerao. Krvava ja sav. Kroz bakon sam gledao - odoše kolima crvenim, onako trula višnja.“
Ramajani i Medalisu komšija je kasnije pomogao da stignu do Svjetliče, dobojskog sela, preko kojeg su 1992. godine građani nesrpske nacionalnosti bježali na stranu pod kontrolom Armije RBiH. Nakon toga otišli su u inostranstvo. Ubistvo njihove majke Sajde Hidić Okružno tužilaštvo u Doboju okvalifikovalo je kao ratni zločin protiv civilnog stanovništva prema Krivičnom zakonu bivše Jugoslavije:
„Predmet ubistva Sajde Hidić tokom 1992. godine u Doboju u nadležnosti je Okružnog tužilaštva Doboj i po istom se preduzimaju sve potrebne mjere i radnje u cilju otkrivanja nepoznatog izvršioca ili izvršilaca ovog krivičnog djela. S obzirom da se radi o predmetu koji je okvalifikovan kao ratni zločin protiv civilnog stanovništva, po članu 142, stav 1, KZ SFRJ, više informacija o istom ne možemo dati, a u skladu sa ranije datim uputstvom Tužilaštva BiH prema kojem se informacije iz istraga ili optužnica za ratne zločine neće iznositi u javnost prije nego nadležni sud potvrdi optužnicu.“
Uprokos višegodišnjem neprocesuiranju ovog predmeta ratnog zločina, Ramajana Hidić Demirović kaže da i dalje vjeruje u pravdu. Ali u slučaju da se ne osude ubice njene majke, smatra da će izgubiti vjeru u pravdu, koja je prioritet čovječanstva i koju ona još uvijek ima, a o čemu predaje i svojim studentima u Sjedinjenim Državama:
„Procesuiranje zločina je jedan od način da se zločinci dovedu pred lice pravde, da se svjedocima i ubijenim da neki spokoj, a ostalima budućnost koja nije ispunjena nacionalizmom i sjećanjima na zločine kao podvig – jer sada se tako gledaju ti zločini. Treba da se prihvate i da se gledaju onako kao što i jeste – da su zločini prema drugim ljudskim bićima.“
I Ramajanin brat Medalis, koji takođe živi u Americi gdje radi kao agent za nekretnine, nada se da će odgovorni za ubistvo njegove majke za svoja nedjela odgovarati pred sudom:
„Sramota je da se može desiti da se nikad takvi zločinci ne stave pred sud da bi se osudili za takve postupke.“
Ubistvom Sajde Hidić bavilo se i Tužilaštvo BiH, koje je ovaj predmet u novembru 2008. godine proslijedilo Okružnom tužilaštvu u Doboju na dalje postupanje, ali se istraga nije pomakla sa mrtve tačke.
*******************************
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR).
Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.
„Dvojica naoružanih srpskih vojnika su provalili u naš stan, ubacili su mamu, brata i mene u jednu od spavaćih soba i tukli su nas kundacima i nogama. Jedan od njih je mamu, kojoj je tad bilo 38 godina, izvukao u hodnik i tu je ubio nožem. Nakon toga tim istim, krvavim nožem se vratio u sobu gdje smo bili brat i ja i stavio taj isti nož meni pod vrat. Ja sam se istrgnula i počela bježati niz stepenice. Prije toga je na vrata našeg stana, ispred kojih je stajao treći vojnik, došao samo jedan komšija srpske nacionalnosti, a njih je bilo otprilike 15-ak u našem ulazu, i taj jedan je meni i mom bratu pomogao da se spasimo.“
Komšija koji je pomogao Ramajani i njenom bratu Medalisu sjeća se da je tog dana u svom stanu oko četiri sata ujutro čuo buku i vrisku. Pristao je da govori o tim događajima uz zahtjev da ne objavljujemo njegovo ime:
„Čuo sam neku galamu, a zatim vrisku. Tada sam skočio u atletskoj majici i gaćicama onako i otišao pravo gore. Kad sam ja vrata otvorio rukom, pošto je ovaj bio visok ovako kao vi, ne da on, mala je skočila odmah i mali odmah za njom. Ko zna šta bi bilo sa njima da ja nisam uletio, da nisam ustvari onako postupio? Ja neko uletim tamo i uđem na vrata i ženu podigao malo, ona hrče, vidim zaklana. Onaj sa krvavim nožem sa četvrtog sprata ovdje me je dotjerao. Krvava ja sav. Kroz bakon sam gledao - odoše kolima crvenim, onako trula višnja.“
Ramajani i Medalisu komšija je kasnije pomogao da stignu do Svjetliče, dobojskog sela, preko kojeg su 1992. godine građani nesrpske nacionalnosti bježali na stranu pod kontrolom Armije RBiH. Nakon toga otišli su u inostranstvo. Ubistvo njihove majke Sajde Hidić Okružno tužilaštvo u Doboju okvalifikovalo je kao ratni zločin protiv civilnog stanovništva prema Krivičnom zakonu bivše Jugoslavije:
„Predmet ubistva Sajde Hidić tokom 1992. godine u Doboju u nadležnosti je Okružnog tužilaštva Doboj i po istom se preduzimaju sve potrebne mjere i radnje u cilju otkrivanja nepoznatog izvršioca ili izvršilaca ovog krivičnog djela. S obzirom da se radi o predmetu koji je okvalifikovan kao ratni zločin protiv civilnog stanovništva, po članu 142, stav 1, KZ SFRJ, više informacija o istom ne možemo dati, a u skladu sa ranije datim uputstvom Tužilaštva BiH prema kojem se informacije iz istraga ili optužnica za ratne zločine neće iznositi u javnost prije nego nadležni sud potvrdi optužnicu.“
Uprokos višegodišnjem neprocesuiranju ovog predmeta ratnog zločina, Ramajana Hidić Demirović kaže da i dalje vjeruje u pravdu. Ali u slučaju da se ne osude ubice njene majke, smatra da će izgubiti vjeru u pravdu, koja je prioritet čovječanstva i koju ona još uvijek ima, a o čemu predaje i svojim studentima u Sjedinjenim Državama:
„Procesuiranje zločina je jedan od način da se zločinci dovedu pred lice pravde, da se svjedocima i ubijenim da neki spokoj, a ostalima budućnost koja nije ispunjena nacionalizmom i sjećanjima na zločine kao podvig – jer sada se tako gledaju ti zločini. Treba da se prihvate i da se gledaju onako kao što i jeste – da su zločini prema drugim ljudskim bićima.“
I Ramajanin brat Medalis, koji takođe živi u Americi gdje radi kao agent za nekretnine, nada se da će odgovorni za ubistvo njegove majke za svoja nedjela odgovarati pred sudom:
„Sramota je da se može desiti da se nikad takvi zločinci ne stave pred sud da bi se osudili za takve postupke.“
Ubistvom Sajde Hidić bavilo se i Tužilaštvo BiH, koje je ovaj predmet u novembru 2008. godine proslijedilo Okružnom tužilaštvu u Doboju na dalje postupanje, ali se istraga nije pomakla sa mrtve tačke.
*******************************
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR).
Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.