Životi žrtava ratnog silovanja u BiH zauvijek su obilježeni strašnim traumama, te dodatno otežani činjenicom da je procesuiranje ovih zločina sporo. Pored toga, manje od 800 ih prima naknadu kao civilna žrtva rata, a sve žrtve pate od PTSP te im je neophodna podrška – i ljudska i institucionalna.
Iako nema zvaničnih podataka istraživanja OSCE-a i UNDP-a govore da je tokom rata u BiH izmedju 20 i 30 hiljada osoba bilo izloženo silovanju.
No, tek njih oko 780 ostvaruje svoje pravo civilne žrtve rata primajući pomoć u iznosu od 100 do 500 maraka. Razlozi zbog kojih se žrtve u najvećem broju žene još uvijek teško odluče progovoriti o onom što im se desilo, a što je prvi korak ka procesuiranju i ostvarivanju pravde su višestruki. Ponovna traumatizacija, stid, odnos zajednice prema njima, kaže Meliha Husić, direktorica MEDICA –e Zenica, iznoseći rezultate istraživanje koje su proveli s žrtvama.
“Već imamo transgeneracijski prijenos trauma, znači sa majke na djecu. Oko 65 posto sagovornica u istraživanju koriste lijekove, da im je neophodna ekonomska podrška jer žive u poprilično lošoj situaciji. Siromaštvo je prisutno. Također 58 posto ih je navelo kako se i danas nosi s posljedicama PTSP-a”.
Jasmin Mesić iz Tužilaštva Unsko – sanskog kantona podsjeća da je dosadašnja praksa bila da se svjedok pozove, isplate mu se troškovi koji mu pripadaju i na tome završava.
“Svjedoci su se često osjećali napušteni, iskorišteni, a u nekim slučajevima u predkrivičnom postupku u fazi istrage ispitivani od više organa I, praktično, bi bili potrošeni već do faze samog suđenja. Da ne kažem šta se poslije dešava – završi se suđenje, on ide sa svojim problemom, a država smatra da je sa tim završeno. Zaista se mora prestati s takvom politikom. ”
A žrtve silovanja najčešće su i jedini svjedoci, samim tim i jedini dokaz u postupcima pred nadležnim sudovima. Tužilaštvo u Bihaću sve predmete ovakve vrste koji su prijavljeni, a njih je sedam uspješno je okočalo osudjujućom presudom. Dio predmeta, posebno onih masovnih silovanja okončan je i pred Sudom BiH. Kako bi se počinioci ovih djela izveli pred lice pravde potrebno je, smatra tužilac za ratne zloičine Tužaštva USK Jasmin Mesić pronaći mehanizme podrške i puno više uraditi za ovu interesnu skupinu kako bi Tužilaštvo došlo do kredibilnih svjedoka. Pored zdravstvenog, treba, kaže obratiti pažnju i na ekonomski momenat što će se pravosuđu vratiti pozitivno.
“ Jer će one žrtve kloje nisu spremne sada da svjedoče, jer vide da iz toga nema ništa, da imaju samo retraumatizaciju, pojavljivanje pred sudovima, izlaganje nekoj “sramoti” koje nema, ali oni to tako vide, bi potaknulo takve osobe da se odvaže I da imaju vjeru u pravosuđe, da svjedoče I da lica koja su počinila zločine dobiju adekvatnu sankciju, ali I poruku da se nikada više nikome to ne desi.”
Meliha Husić, direktorica MEDICA –e kaže kako je zajednica ključ da se ta prepreka prevaziđe.
“ Ako mi učinimo da se one osjećaju sigurno i poštovano i njihov će stid biti manji. One će tada biti spremnije da svjedoče i ispričaju svoju priču.”
Jedan od razloga zbog kojeg se već godinama bore da i zakonski budu priznate kao civilne žrtve rata je to što žele je da zločin nad njima ne ostane nekažnjen, ali i da ih porodica i društvo prihvate. Prije nešto više od godinu dana nakon Zeničko-dobojskog i srednje-bosanskog na inicijativu MEDICA-e iz Zenice i na USK uspostavljena je mreža za podršku svjedocima što je prvi korak ka promjeniti trenutnog odnosa prema ovoj kategoriji.
Mreža za podršku svjedocima uskoro bi trebala biti uspostavljena i u hercegovačko -Nervetvanskom kantonu.
