Dvadeset dvije godine nakon što su počinjeni ratni zločini u Bugojnu, obitelji žrtava ogorčene su, jer odgovorni još nisu privedeni pred lice pravde. Godišnjice stradanja ovih dana obilježavaju i Bošnjaci i Hrvati, i jedni i drugi sa živim sjećanjem i vlastitom istinom o ratnim tragedijama u Bugojnu.
Vahid Karagić je 1993. godine bio zatvoren u logoru HVO-a u motelu “Akvarijum”, a iste godine na kućnom pragu mu je ubijen otac. Dvadeset dvije godine kasnije, kada se obilježava godišnjica stradanja 45 civila bošnjačke nacionalnosti iz naselja Vrbanja, Crniče i Vrpeč, Karagić je ogorčen jer glavni krivci za ovaj zločin nisu procesuirani.
“Prošao sam torturu logora… Ubili su mi oca pred kućom, čovjeka sa 60-ak godina koji je čuvao svoju kuću i nije nikome ništa zlo mislio. Logor me nije toliko pogodio kao kad sam pred kućom našao oca napola izgorenog, iskasapljenog i sa ranom od metka na sljepočnici. Što se tiče Bugojna niko nije procesuiran od pripadnika HVO-a. Ko je ubio neka odgovara, jer niko ne može ubijati u ime nacije i vjere. Iako živimo jedni pored drugih, istinskog suživota nema dok se ne izvedu zločinci pred lice pravde i ne kazne imenom i prezimenom, a ne po naciji i vjeri”, kaže Karagić.
Među brojnim ratnim zločinima u Bugojnu ističu se oni u logoru za Hrvate na stadionu "Iskra". To je jedan od logora Armije RBiH kroz koje je prije 22 godine godine prošao Mihovil Strujić za kojim se i danas traga, zajedno sa još 18 osoba. Nakon niza bezuspješnih potraga, Mihovilov brat Zlatko Strujić gubi nadu da će tijela žrtava ikada biti pronađena.
“Brata sam posljednji put vidio u podrumu salona namještaja Slavonija DI. Ispred nas je išao jedan policajac i baterijom pokazao na mjesto gdje je Mihovil ležao u vodi, na kartonskoj podlozi sa još 20 ili 30 ljudi. Oni su iz podruma Slavonija DI odvedeni u policijsku postaju gdje su zlostavljani, a poslije toga u Prusac gdje su predivno dočekani i tamo im narod nikakvo zlo nije činio. Poslije toga im se gubi svaki trag i nakon toga počinju političke igre oko njih, s jedne strane onih koji su krivi za ovaj zločin, a s druge strane onih kojima nije dogovaralo da se otkrije kako su prodali srednju Bosnu. Do sada su procesuirani samo mlađi ljudi koji nisu bili tako visoko rangirani kao članovi ratnog predsjedništva općine Bugojno na čelu sa Dževadom Mlaćom kojeg će stići pravda”, kaže Strujić.
Da bez pravde nema ni pomirenja, tvrde u udruženjima obitelji žrtava a zajediničko im je to da su razočarana radom Tužilaštva BiH.
“Ništa se ne rješava po pitanju Tužilaštva iako dugi niz godina pišemo pisma, molimo i tražimo pomoć. Haški tribunal je 2007., sa oznakom A označio devet osoba osumnjičenih za ratne zločine u Vrbanji. Stavio je oznaku A zato što ima sasvim dovoljno elelmenta ratnog zločina i da državno Tužilaštvo to ispita. Evo, osam godina se vrši istraga i nikada ništa nije učinjeno. U Vrbanji su se dogodili strava i užas, kada je ubijeno 45 ljudi, a u motelu ‘Akvarijum’ zatvoreno 46 osoba”, priča predsjednik Udruženja "Vrbanja '93" Mirsad Teskeredžić.
Nezadovoljan je i predsjednik Udruge hrvatskih logoraša Anđelko Kvesić koji tvrdi kako odgovorni za stradanja Hrvata u Bugojnu i dalje obavljaju važne funkcije u BiH i da zbog toga nema njihovog procesuiranja, kao niti informacija gdje se nalaze tijela nestalih Hrvata iz Bugojna.
“Osobe koje to znaju, ratni zapovjednici Armije BiH na području Bugojna, nisu željeli to reći, a sudstvo i tužiteljstvo je svakako pod utjecajem politike. Tko će sjeći granu na kojoj sjedi, kad se zna tko je bio alfa i omega tokom rata u Bugojnu i da oni još obavljaju uloge u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti”, naglašava Kvesić.
Insitut za nestale osobe BiH traga za 58 osoba koje su nestale tokom rata u Bugojnu, od kojih je 32 Hrvata, osam Bošnjaka te 18 žrtava srpske nacionalnosti. Njihovu potragu usporavaju lažna svjedočenja o masovnim grobnicama, a direktor Instituta za nestale osobe Marko Jurišić kaže da oni zbog toga trebaju biti sankcionirani.
Nakon nedavne, još jedne u nizu neuspješne potrage za tijelima nestalih Hrvata u Bugojnu, Jurišić je uputio apel svim građanima koji imaju informacije o mjestima na kojima se nalaze tijela nestalih.
“Olakšajte svoju savjest i dajte nam nam točne i precizne informacije a ukoliko ih nemate nemojte nam davati krive informacije, jer time nanosite dodatnu bol ljudima koji više od 20 godina tragaju za posmrtnim ostacima svojih najmilijih. Oni zbog toga ponovno prolaze kroz traume”, poručio je Jurišić.
