Izvjestitelj za Srbiju u Europskom parlamentu Tonino Picula ističe da su protesti i blokade uveli Srbiju u neku vrstu vanrednog stanja.
"Čini mi se da studentski i građanski pokret u Srbiji zahtijeva jednu vrstu društvene emancipacije, odnosno emancipacije društva od države, koja pokazuje mnoge karakteristike zarobljene države i hibridnog režima. Potrebna je politička artikulacija, a koja zasad ne dolazi", navodi.
U intervju za Radio Slobodna Europa (RSE) ističe da je na studentima i građanima koji protestiraju da odluče na koji način misle nastaviti s protestima te da ih svakako moraju politički artikulirati.
Međutim, primjećuje da na protestima nema zastava Europske unije.
RSE: Kako gledate na unutrašnju situaciju u Srbiji? Protesti su već u trećem mjesecu, a kraj se ne nazire. Šta sve ovo govori o istrajnosti studenata u zahtjevima, ali također i o ustrajnosti vlasti da ne ispuni do kraja sve zahtjeve?
Picula: Ovo je sigurno jedna poprilično unikatna situacija o kojoj svjedočimo u Srbiji. S jedne strane, istina je da je masovnih prosvjeda u zemlji bilo i ranije zbog različitih razloga, neovisno da li je riječ o masovnim ubojstvima u osnovnim školama i u okolici Beograda, ili protest protiv iskapanja litija ili nekog drugog razloga. Ali to su protesti koji na neki način ipak zahvatili više društvenih slojeva.
Krenulo je kao studentska neka vrsta izraza nezadovoljstva, ali je to, na kraju krajeva,preraslo u masovni građanski pokret. I meni se čini da ovog trenutka ti prosvjedi predstavljaju vrlo važan oblik nekog društvenog aktivizma koji je važan ne samo za Srbiju, nego smatram s obzirom na poziciju i utjecaj Srbije, jeste važan i za neke buduće, možda, odnose i na širem prostoru u regiji.
Čini mi se da je ovog trenutka situacija za režim takva da ne pronalazi načina kako da rasprši, odnosno zaustavi ovu vrstu građanskog nezadovoljstva. Ponavljam, to više nije samo studentsko, jer mi se čini da je profil tih prosvjeda takav da se ne može govoriti o nekakvoj klasičnoj političkoj koaliciji ili koaliciji stranaka koje protestiraju, a Vučićev režim (Aleksandar, predsjednik Srbije) je dosta izvijestio o načinu kako marginalizirati oporbu.
Ovdje se radi o nečemu što je znatno šire i očito ima značajnu legitimaciju skupa, pa su studenti sa svojim okupljanjem očito generirali tu vrstu masovnosti. Postoji legitimacijska baza, dok se taj pokret zasada čuva iznošenja nekih konkretnih političkih zahtjeva i legitimira se isključivo nezadovoljstvom stanjem u društvu.
Formalno, postoji set zahtjeva izrečenih od studenata, odnosno tih koji predstavljaju studente, plenumi. Međutim, oni još nisu tako artikulirani da se mogu iščitati kao konkretni politički zahtjevi. Oni su svedeni na ono što najviše iritira ljude nakon novosadske tragedije, a to je, naravno, smrt 15 ljudi i dvoje teško ozlijeđenih za koje još nitko formalno nije odgovarao. Ti su procesi u ranoj fazi. Nisu ispunjeni svi zahtjevi što se tiče dokumentacije kojom je rekonstruirana nadstrešnica te željezničke stanice. Režim uporno izbjegava prikazati tu cjelovitu dokumentaciju. Postavlja se pitanje - zašto.
Zatim, neki od tih zahtjeva su počeli biti ispunjavanje, a to je da se oslobode njihovi kolege koji su u prvim danima, kada je režim još pokazivao znakove upotrebe sile, bili pritvoreni. Tu je i zahtjev da se kazne svi koji su napadali studente. Često su to radile kao nekakve razbijačke skupine. Međutim, postoji i otvorena sumnja da je to dirigirano od vlasti i, na kraju krajeva, sam premijer je dao ostavku jer su iz prostorija Srpske napredne stranke (SNS) izašli batinaši koji su ozlijedili studenticu.
Prema tome, prosvjedi su doista uveli Srbiju u jednu vrstu izvanrednog stanja. Međutim, takav svaki režim, pogotovo ovakav koji je u osnovi ministarski, gdje se vlast koncentrira u rukama jednog čovjeka i uske skupine, ima svoj mehanizam zaštite. Zasad Vučić oklijeva da otvoreno primijeni silu na studente. Jer, čini mi se, da razmišlja da će se možda i protesti na neki način s vremenom smiriti, ali to ne uspijeva, jer studenti se, očito, ne daju potkupiti. On nije našao načina da kompenzira njihovo nezadovoljstvo nečim što bi njih umirilo. Srbija je, zapravo, u jednom neproglašenom vanrednom stanju u kojem, možda, nikada nije bila ili barem nije bila u zadnjih 25-30 godina.
RSE: Šta je, prema vama, izlaz za ovu situaciju? Izbori? Lex specialis? Nešto treće?
Picula: Čini mi se da studentski i građanski pokret u Srbiji zahtijeva jednu vrstu društvene emancipacije, odnosno emancipacije društva od države, koja pokazuje mnoge karakteristike zarobljene države i hibridnog režima. Potrebna je politička artikulacija, a koja zasad ne dolazi. Dapače, čini mi se da taj pokret želi se jednako tako emancipirati i od utjecaja političke opozicije, koja je očito tu negdje na repu događaja. Čini mi se da studentski plenumi ne žele da ih se povezuje sa institucionaliziranom opozicijom. Koliko imam uvida, oni ne žele čak ni sa svim nevladinim organizacijama sudjelovati u ovim akcijama.
Međutim, u jednom momentu se demokratskom društvu nezadovoljstvo mora artikulirati kao takvo rješenje nezadovoljstva izborima, odnosno dijalogom, pa i izborima. S druge strane, predsjednik države je navijestio da nije ni na koji način spreman prepustiti vlast nekoj ekspertnoj skupini, odnosno prijelaznoj tranzicijskoj vladi, nego će ili oformiti novu vladu na temelju postojeće većine koju kontrolira u Skupštini, ili će onda nakon toga, ili će raspustiti Skupštinu i raspisati nove izbore.
I tu sad nadolazimo do jednog od možda novih kritičkih momenata, a to je, prije svega, nakon zadnjih izbora, odnosno izbora u koncem 2023., međunarodna, zajednica, mnogi promatrači, pa i mi u Europskom parlamentu, smo istaknuli da su ti izbori trpjeli od ozbiljnih manjkavosti. I organizacija za društvene institucije i ljudska prava (ODHIR) je izdala 25 preporuka Srbiji koje bi trebale biti primijenjene, odnosno izborno zakonodavstvo bi trebalo biti modificirano kako bi se neki budući izbori u Srbiji mogli okvalificirati kao potpuno slobodni i potpuno fer. Od toga još gotovo da nema ništa.
Prema tome, pitanje kad bi bili izbori, da li ih je moguće ocijeniti slobodnima i poštenima i gotovo je sigurno da pod nepromijenjenim okolnostima opozicija na njima ne bi suđelovala. S druge strane, imamo otvoreno pitanje kako bi se studenti, odnosno svi oni koji ih podržavaju, ponijeli prema činjenici da su raspisani prijevremeni izbori. I inače, to je moje mišljenje, u Srbiji je u zadnjih desetak godina bilo puno izbora. Gotovo svakih godinu i pol dana su bili održavani što redovni što vanredni izbori. Ali oni nisu puštali tenzije u društvu. Dapače, tenzije su zakonito rasle.
Dakle, samo po sebi, izbori nisu rješenje ako se na njima ne pronađe neka vrsta društvenog konsenzusa. Prema tome, nema naznaka da bi tako bilo i ovoga puta. Dakle, pravo je pitanje što je sljedeća etapa u tom sučeljavanju tog širokog fronta nezadovoljstva s aktualnom vlašću, odnosno predsjednikom Vučićem.
RSE: Bi li pomoglo u ovoj situaciji kad bi zahtjevi studenata, odnosno građana, sad prešli u političku dimenziju i postali neki politički pokret koji bi konkurirao ne samo aktualnoj vlasti, nego i opoziciji.
Picula: To je osnovno pitanje na koje, smatram, i oni sada traže odgovor. Mi, i sa strane, možemo ovu situaciju pratiti, ali na njima je da konačno odluče na koji način misle nastaviti s prosvjedima i oni ih moraju politički artikulirati. Oni su se dokazali kao efikasno sredstvo pritiska na vlast. Na kraju krajeva, odstupio je predsjednik Vlade i gradonačelnik Novoga Sada. Međutim, neke nove, naravno kvalitete, osim samih prosvjeda, koji su i dobar performans i to je i dobro organizirano, mi ne vidimo neku novu kvalitetu u srbijanskoj politici.
A kako i na koji način će se ta priča dalje voditi, ostaje ovoga trenutka nejasno i pitanje je koliko je homogen i sam studentski građanski. Njih sada najviše povezuje, golo nezadovoljstvo stanjem u društvu: visoka razina korumpiranosti, optužba da u Srbiji ne funkcioniraju institucije nego vlast jednog čovjeka, što je, naravno, kao polazna točka, razumljivo. Međutim, što dalje? Mogu li kao masovni pokret preživjeti svoje artikuliranje u politički entitet koji se natječe na izborima? To je ono što je nejasno.
Mi ne znamo koliko je on u osnovi fragmentiran. Jer kad vi morate sastaviti liste, kada vi morate naprosto objasniti ko je šta u biračkom tijelu, kako mislite voditi državu, tada će se vjerojatno dogoditi i određene razlike u tome jer jednostavno tolika skupina ljudi ne može predugo ostati homogena pred zahtjevima političkog definiranja o mnogim pitanjima.
RSE: Pređimo sada u polje EU, na reakcije, odnosno nedostatak adekvatne reakcije Europske unije, europskih institucija, izuzev Europskog parlamenta, po pitanju ovih protesta. Imamo paralelu sa Gruzijom. Rekli ste da Srbija imam monistički režim i da postoje i elementi zarobljene države. Međutim, u Gruziji je Europska unija ostala na strani građana, a prema onome što se ovdje u Briselu, govori u slučaju Srbije to nije slučaj. Štoviše, više se čini da je stala na strani režima.
Picula: U potpunosti ste u pravu. Ne treba Europsku uniju doživljavati kao jedinstven entitet. Prije svega, Europska unija, za razliku od mnogih drugih relevantnih faktora u svijetu, nije zajednička država, nego zajednica država i to automatski predstavlja problem.
Recimo, ako ste zaposleni kao glasnogovornik Europskog vijeća ili Europske komisije, vi ne možete izaći pred vaše kolege novinare i kazati jedinstven stav, ako nemate konsenzus oko određenih političkih stavova. Tako se vjerojatno ne može ni glasnogovornik Vijeća i Komisije postaviti na pitanje što ćemo s Bliskim istokom, ili Gazom, i tako dalje, jer jednostavno ne postoji jedinstveni europski stav o nekim pitanjima.
Vjerujem da je jednim dijelom tako i kada se analizira odnos Europske unije prema događajima u Srbiji - da ne postoji jedinstven stav. Za razliku od Europskog parlamenta, koji ima tu slobodu da izražava nešto slobodnije političke stavove.
Što se tiče same razlike između Gruzije i Srbije, postoji jedna velika razlika, a to je da je vlast u Gruziji otvoreno odustala od Europske unije, za razliku od opozicije koja tu Europsku uniju priziva. Imate situaciju u Srbiji da nominalno vlast i dalje deklarira članstvo u Europskoj uniji kao svoj strateški cilj.
S druge strane, ovaj masovni studentski građanski pokret nigdje ne maše, za razliku od Gruzije ili Ukrajine, europskim zastavama, što ne znači da ti ljudi nisu proeuropski orijentirani, ali jednostavno ne vidite europske zastave. To je jednim dijelom i posljedica dugotrajne antipropagande koja se često izražavala o Europskoj uniji loše. Često se izražavala preko režimskih medija protiv zapadnih vrijednosti i možda jedan broj ili veći broj ljudi koji su doista kritični prema sadašnjem režimu u Beogradu, jednako tako nastoji napraviti neku vrstu otklona i prema Europskoj uniji.
Dakle u toj situaciji, Europska unija je dobrim dijelom izabrala taktiku "wait and see" (čekaj i promatraj), odnosno da vidi na koji način će se ta situacija raspetljati i iznutra. Ima tu još jedan element, da jedan značajan broj država članica Europske unije sa sadašnjom vlašću u Srbiji sklapa lukrativne poslove. Prošlog ljeta su tamo bili francuski predsjednik i još uvijek njemački kancelar. Dakle i te dvije države, Francuska i Njemačka, očito ne vide problem u vlasti koja je sada, naravno, u Beogradu i prepoznaje ih kao svoje partnere. I sve to stvara jednu vrstu otpora i među samim prosvjednicima. S druge strane, to onemogućuje jedinstvenu akciju europskih institucija.
RSE: Međutim, ova politika čekanja o kojoj ste govorili nije bila prepreka da, naprimjer, predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen pred dva dana obavi telefonski razgovor s Aleksandrom Vučićem.
Picula: Da, to naprosto je tako, jer ona nije napravila nikakav izuzetak. Ona je i prošlog ljeta boravila u Beogradu i napravila je jednu vrstu poteza, koji je s jedne strane sugerirao neko nezadovoljstvo Srbijom, jer je odbila primiti premijera zbog kontakata s ruskim kolegama. S druge strane, predsjednika države je, na neki način, hvalila zbog dostignuća. Ali to je ta kontradikcija europske politike koja reflektira vrlo teško dolaženje do zajedničkog stajališta vezano i za Srbiju.
Nemojmo zaboraviti jedan broj ljudi, odnosno predstavnika država članica, prošlog prosinca tražio otvaranje klastera broj tri za Srbiju. Na kraju krajeva, to je tražila i Europska komisija. Da bi desetak država također jednako tako bilo protiv, smatrajući da se time šalje loša poruka, jer nema napretka u ključnim poglavljima, a to znamo da je poglavlje 23. i 24., kao i onaj preduvjet da se napreduje u razgovorima s Kosovom. To je jednostavno istina o funkcioniranju Europske unije.
RSE: Što cijela ova situacija govori u kontekstu mogućnosti otvaranja ovog klastera broj tri? U decembru, bez obzira na blokadu određenog broja država, ipak je u EU postojalo neko raspoloženje da Srbija napreduje u europskim integracijama. Međutim, Srbija ništa nije učinila u ovom pogledu. Sad se suočava i sa unutrašnjom političkom krizom i masovnim protestima. Je li Srbija danas dalje od otvaranja ovog klastera nego što je bila u decembru ili će ipak EU pokušati progurati otvaranje ovog klastera tokom ove godine?
Picula: Ovoga trenutka nisam previše uvjeren da je moguće otvaranje klastera broj tri jer ne vidim nijedan ispunjen zahtjev. Ne vidim da je iz onog čuvenog nekog bijelog papira ili non-papera koji je Srbija predočila tom prilikom, a koji govori o nekim obavezama koje sama preuzima kako bi otklonila sumnje da je išta iz tog dokumenta ispunjeno. Premda postoje, naravno, i kontakti između Komisije i nadležnih službi u Beogradu koji rade na tome, ali nekog iskoraka nigdje nema.
Čini mi se da, što bi se reklo birokratskim jezikom, "okolnosti nisu pogodne" da se otvori taj klaster. Hoće li se situacija mijenjati u sljedećih, deset mjeseci, to je ovoga trenutka teško vidjeti. Smatram da države, koje su izrazile rezerve prema tom otvaranju, ostale su na istim pozicijama u kojima su bile u decembru 2004. godine, jer se ništa, u principu, nije promijenilo.
RSE: Što može Europski parlament učiniti u pokušajima da se prevaziđe kriza u Srbiji, osim, naprimjer, jedne rasprave koja je zakazana na predstojećoj plenarnoj sjednici. Ima li mjesta ovdje za Europski parlament, da je na neki način posreduje. Unutrašnji dijalog nije nepoznat pojam za Europski parlament. Vidite li vi kao institucija sebe da bi imali neku ulogu u ovoj krizi?
Picula: Europski parlament se dokazao već u nekoliko navrata svojim dobrim uslugama u situacijama kada unutarnji političke odnose u nekoj zemlji kandidatkinji bili blokirani do te mjere da je to kočilo europski put. Naravno, najjasniji primjer tog posredništva od Europskog parlamenta je sklapanje dogovora iz Pržina u Sjevernoj Makedoniji. Tada se i dogovorila prijelazna vlada kada su dogovorene okolnosti za održavanje izbora, koji su održani i koje su obje strane ispoštovane.
Ali za tako nešto je potreban neki temeljni konsenzus između najrelevantnijih skupina u određenoj zemlji. Vi ovoga trenutka ne znate, zapravo, kakvo je pravo raspoloženje opozicije, govorim o institucionalnoj opoziciji i vlasti, prema takvom jednom naporu Europskog parlamenta.
Čini mi se da je on pokušan prije dvije tri godine, ali nažalost, bez nekog osobitog rezultata. A sad imate još jedan "Faktor X" u cijeloj jednadžbi, a to su građanski, odnosno studentski pokret za koji i sam ne znam kako bi se odnosio prema toj ideji.
Na kraju krajeva, oni nisu institucionalizirani. Oni bi mogli biti institucionalizirani i da predstavljaju neku vrstu registriranog političkog pokreta ili da se natječu na izborima i da imaju tu vrstu legitimiteta. Ali, što se tiče Europskog parlamenta, mi imamo i "know how" (imamo iskustvo) i imamo, prije svega, dobru volju da eventualno posredujemo u takvom jednom dijalogu unutar države.
RSE: Jeste li se ponudili?
Picula: Još nije bilo govora o tome. Naprosto, s tim prijedlogom ne treba ni izlaziti dok niste na pravi način sondirali teren, da ga ne potrošite uzalud.
