"Ljudi su bili potišteni, ne samo što se nalaze u logoru, nego zato što uopšte nijesu nikakvu bitku ni vodili... Neke je spašavalo što su bili ljekari ili su bili matematičari, neki profesori, pa su se nekako zanimali... I, tako, zaboravljali su na sve oko sebe. Ja sam ponešto crtao…"

Ovako je jedan od najuticajnijih crnogorskih i jugoslovenskih slikara, Cetinjanin Petar Lubarda, opisivao godine zarobljeništa u italijanskim i njemačkim logorima za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Dio tih djela je sačuvan.

Narodni muzej Crne Gore ima više od 40 njegovih djela nastalih u periodu zarobljeništa.

Njegova umjetnost, nastala u tim uslovima, predstavlja snažno svjedočanstvo ljudske snage i otpornosti, kazala je za Radio Slobodna Evropa muzejska pedagoškinja Maša Jovović.

Zarobljavanje Lubarde

Petar Lubarda je zarobljen aprila 1941. godine u Srbiji, nakon čega je u italijanskim i njemačkim logorima - mijenjajući tri odredišta - proveo sve vrijeme rata.

U njegovom slučaju, uglavnom se pominje jedan od najvećih nacističkih logora Krems Stalag XVII B.

U njemu je, prema podacima austrijskog državnog univerziteta u Kremsu, istovremeno bilo smještano više od 60.000 ratnih zarobljenika.

Oslobođen je maja 1945, nekoliko mjeseci nakon Aušvica.

Od njega su danas ostali samo temelji obrasli rastinjem.

Vrijeme u logoru

Crteži i slike Petra Lubarde iz tog perioda, sa temama iz života u zarobljeničkim logorima, portretima, skicama i studijama predmeta ili enterijera baraka ili logorskih kampova rađeni su onim do čega je mogao doći - olovkom, tušem, pastelom, akvarelom...

Smatrao je da u radovima nije uspio vjerno prikazati atmosferu i osjećanje zarobljeništva a da je najbliži tome bio rad koji je nestao a kojeg je opisao kao čovjeka koji šeta kroz logor, pretvoren u nekakav stomak oko kojeg je sve šuplje, kaže za RSE muzejska pedagoškinja Jovović:

"Lubardina asocijacija za logor bila je prazna prljavština prije nego smrt".

Poznato je da je u Kremsu naslikao drveni krst i bočne slike za oltar, sa logorašima koji se mole Bogorodici i Hristu na zidu barake pretvorene u kapelu.

"Bio je i stalni crtač u logorskom listu 'Naši dani', u kom je naslovna strana svakog broja bila tematski ilustrovana slikama iz svakodnevnog života u logoru", kaže za RSE Jovović, dodajući da je i zarobljenike podučavao crtanju i slikanju.

Značajan dokument iz tog perioda su pisma koja je slao porodici, iz kojih se, prema Jovović, saznaju veoma interesantni podaci o njemu, njegovom radu i stanju u logoru.

"Tako, u jednom pismu svoju prvu ženu, istoričarku umjetnosti Jelenu Jovanović Lubardu, obavještava da radi i da razmišlja o tome šta će ona reći kad bude vidjela reprodukcije njegovih radova koje joj šalje."

Sam Lubarda je, dodaje, bio svjestan da se u tim radovima ne radi o napretku u njegovom radu.

Kako je doživio period zarobljeništva

Petar Lubarda je o periodu zarobljeništva kasnije govorio u intervjuima, navodeći da je proživio "izolovanost, specijalnu psihozu, kada ne može ni da se razgovara, ni diše".

"…To je toliki šok bio za mene da sam skoro izgubio nerve. Ali, eto, bori se ljudska priroda uvijek sama sa sobom...", rekao je tada.

U intervjuima je govorio i o dvokolicima natovarenih leševima zarobljenika, sa kojih su visile ruke i noge a koje je poredio sa ogromnim točkom koji polako ide i pravi brazdu kroz zemlju.

Da li je taj period značajan za njegov rad kasnije?

Sam Lubarda je, prema Jovović, smatrao da logor imao dosta uticaja na bitke koje je kasnije slikao.

Uticaj

Ubrzo po završetku Drugog svjetskog rata, crnogorska Vlada krajem 1945. poziva Lubardu da sa ostalim predstavnicima kulturno-intelektulane elite dođe u Crnu Goru, kako bi i u umjetničkom smislu doprinijeli obnovi ratom razrušene zemlje.

U tom periodu učestvovao je u osnivanju prve umjetničke škole i Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore.

Preminuo je 1974. u Beogradu.

Godine 1997. ustanovljeno je najveće crnogorsko državno priznanje iz oblasti likovnih umjetnosti – "Petar Lubarda".

Uz Petra II Petrovića Njegoša, "Nagrada Petar Lubarda" je jedina državna nagrada koja nosi ime neke značajne ličnosti iz crnogorske istorije.

Na Cetinju je 1998. osnovana i srednja likovna škola koja nosi njegovo ime.

U Leksikonu likovne umjetnosti Crne Gore se ističe da je jedno od njegovih djela izloženo i u pariškom Luvru, najposjećenijem muzeju na svijetu.