Piše: Steve Gutterman
Dok su čestitke Joeu Bidenu dolazile iz cijelog svijeta, ruski predsjednik Vladimir Putin cijeli vikend nije se oglasio o rezultatim izbora u SAD. U ponedeljak 9. novembra, dva dana nakon što je Biden potvrdio predsjedničku pobjedu osvajanjem najmanje 270 elektorskih glasova, Putinov portparol je rekao da će Kremlj sačekati na "zvaničnu objavu" rezultata.
To je bilo u suprotnosti sa onim što se desilo 2016. kada je Putin čestitao Donaldu Trumpu na pobjedi nad Hillary Clinton ubrzo nakon što su američki mediji objavili rezultate – bio je jedan od prvih međunarodnih lidera koji su to uradili.
Portparol kremlja Dmitri Peskov je naveo da su razlike između 2016. i 2020. "apsolutno očigledne" navodeći pravne procedure koje je Trump obećao i koji odbija da prizna poraz.
Ali možda nije mudro olako shvatati Putinovu odluku o tome kada i kako će poslati poruku čestitke ili saosjećanja s obzirom na njegovu brzu reakciju da čestita Trumpu 2016. i ponavljanja činjenice da je on prvi pozvao predsjednika George W. Busha nakon teroristočkog napada 11. septembra 2001.
Evo nekih od mogućih motiva zašto Moskva oklijeva ovog puta.
Sijanje sumnje
Podrivanje povjerenja u američki izborni sistem i samu američku demokratiju, prema američkim obavještajnim agencijama, bio je primarni cilj navodnog ruskog miješanja u predsjedničke izbore 2016. godine.
Ovog puta, čini se da ruski državni mediji, zakonodavci vladajuće stranke i komentatori koju su u sprezi s Kremljom slijede isti cilj usred ustrajne napetosti između Moskve i Washingtona.
Najviši ruski izborni zvaničnik pridružio se 9. novembra, rekavši bez navođenja dokaza da glasanje putem pošte – kako je glasao veliki broj birača na američkim izborima zbog zabrinutosti oko korona virusa - "ostavlja ogroman prostor za moguće falsifikovanje".
Putin je, u međuvremenu, rekao da je Rusija spremna da sarađuje sa pobjednikom, a portparol Kremlja Dmitri Peskov to je ponovio 9. novembra kada je reporterima rekao, "Smatramo da je ispravno sačekati zvanične rezultate".
Makar na površini, Putinovo ćutanje o reuzultatima mu dozvoljava da se predstavi kao da razumno postupa, dok mediji pod državnom kontrolom i lojalni političari i dalje nastoje da bace sumnju na američki izborni proces pred javnosti kako u Rusiji, tako i u inostranstvu.
Slijediti pravila
Dok vlade od Kijeva do Washingtona optužuju Rusiju za kršenje nekoliko ugovora i rušenje normi ponašanja na globalnoj sceni - poput zauzimanja ukrajinskog poluostrva Krim 2014. godine i navodnog trovanje bivšeg obavještajnog oficira Sergeja Skripalja i njegove kćeri u Engleskoj 2018. - iako Moskva često prikazuje kao igranja po pravilima, a istovremeno sugeriše da drugi to ne čine.
Usred ponavljanja optužbi za napade na civile i druga kršenja prava u Siriji, na primjer, Rusija je tvrdila da je njeno vojno prisustvo u bliskoistočnoj državi legalno jer ima formalni pristanak vlade predsjednika Bašara al-Asada i da su američke snage tamo ilegalno jer nisu pozvane.
Na domaćem planu, Putin je oprezan da se pridržava barem najistaknutijih pravila, zadržavajući vlast više od dvije decenije, napustivši predsjedničko mjesto 2008-12. kako bi izbjegao kršenje ustava, a zatim inženjerske promjene ustava ove godine koje mu omogućavaju da se kandiduje za reizbor 2024. i 2030. godine.
Koliko god uvjerljiv može se vjerovati da njegov stav – da sačeka i vidi šta će se desiti sa američkim izbornim rezultatom, Kremlj može tvrditi - i u osnovi je tvrdio - da je samo oprezan i da se drži pravila.
Pokazivanje lojalnosti
Dio Putinovih napora da poveća globalni uticaj Rusije i predstavi je kao alternativu Sjedinjenim Državama tendencija je da se pokaže da Moskva ne odbacuje prijatelje, saveznike ili pristalice.
To može biti bitan faktor u pristupu Kremlja rezultatima izbora u SAD-u. Iako Putin negira optužbe da se Rusija miješala u američke izbore 2016. godine, i iako se odnosi nisu poboljšali unatoč Trumpovim obećanjima da će ih pokušati poboljšati, on i Trump hvalili su jedan drugog i, kada su se sreli, činilo se da se slažu.
Dakle, za Putina bi moglo biti važno - posebno u davanju signala Rusima i liderima zemalja koje želi zadržati ili uvući u orbitu Moskve - pokazati da je Rusija pouzdan igrač koji neće napustiti partnera pod pritiskom.
Lično i političko
Iako postoji nekoliko znakova snažnog ličnog animoziteta, izvještaji sugerišu da između Bajdena i Putina nije sve izgubljeno, imali su značajan susret u martu 2011., kada se američki potpredsjednik susreo s tadašnjim ruskim tada "brojem dva" tokom posjete Moskvi.
Biden je kasnije rekao za New Yorker da je – o primjedbi iz predstave o republikanskom predsjedniku George W. Bushu da je pogledao Putinu u oči i vidio njegovu dušu - rekao Putinu, "Gospodine premijeru, gledam vas u oči, i mislim da nemate dušu".
Na manje ličnom planu, tokom istog putovanja, Biden je stavio Rusiju na zadatak oko pitanja ljudskih prava, kako je rekao, koja zamagljuju investicionu klimu u zemlji, uključujući "premlaćivanje i pritvaranje" demonstranata koji brane pravo na slobodno okupljanje, "navode o lošem ponašanju" u suđenje Mihailu Hodorkovskom, jednom od najistaknutijih Putinovih neprijatelja, i slučaj zviždača Sergeja Magnitskog, čija je smrt u zatvoru u novembru 2009. postala glavni razlog erozije u odnosima, pomažući u suzbijanju ruskog "resetovanja" koji je Bidenov šef, predsjednik Barack Obama, pokrenuo nakon stupanja na dužnost januara iste godine.
Nema se šta izgubiti?
Od tada su se američko-ruske veze dodatno pogoršale, dijelom i zbog navodnog miješanja Moskve u izbore 2016. godine.
I uprkos nekim područjima potencijalne saradnje i osjećaju da će Rusija u Washingtonu postati manje toksična tema, čini se da nijedna strana ne vidi puno izgleda za raskravljivanje.
Kao rezultat toga, Putin je možda izračunao da, bez obzira ima li malo koristi od igranja igre čekanja kada su u pitanju rezultati izbora u SAD-u, on nema mnogo šta da izgubi.
