Već dvadeset godina Srbija vodi izgubljenu bitku sa prošlošću. Počela je na Kosovu sa rečenicom "niko ne sme da vas bije" i završava takodjer na Kosovu - sa skorašnjim proglašenjem neovisnosti. Tokom tih 20 godina, Srbija doživljava poraz za porazom uporno izbjegavajući da analizira uzroke tih poraza i uporno izbjegavajući da se sa tim uzrocima suočava. Ona radije pronalazi neprijatelje umjesto da uzroke potraži u svom dvorištu. Najprije su to bili "autonomaši", pa Slovenci, pa "ustaše", pa Njemačka, pa Vatikan, pa "balije", pa Crnogorci, pa "Šiptari", pa "muslimanski fundamentalisti" pa SAD, pa Engleska.......nikad kraja neprijateljima.
Ali, šta kad neprijatelja više ne bude?
Dvadeset godina Srbija sluša istu priču i donosi iste zaključke. Pobjeda Tomislava Nikolića u prvom krugu, i njegova jaka pozicija u drugom je posljedica tih 20 godina. On je samo nastavak politike Socijalističke partije Srbije i Miloševića, više ili manje radikalan, ovisno od problema o kojem je riječ. I sa njim će Srbija, ako on pobjedi u drugom krugu, još najmanje naredne četiri godine ostati u toj istoj bitci sa prošlošću. Jedino vrijeme, kratko nažalost, kad je Srbija gledala naprijed jeste vrijeme kada je premijer bio Zoran Djindjic. Radikalno je raskidao veze sa prošlošču, odbijao da bude njen rob, snažno povukao Srbiju ka suvremenom svijetu, isporučio Hagu Miloševića, počeo radikalne reforme, sklopio dogovor sa Crnom Gorom i pridobijao naklonost svijeta u vezi sa riješenjem kosovskog problema.....Bio je za onu Srbiju prošlosti prebrz i preradikalan. Ubijen je da bi se Srbija spriječila da nastavi tim putem i kod god ga je ubio najviše je pomogao Kosovu da jurne ka neovisnosti.
Srbija je u svojoj povijesti uvijek bila evropski i američki saveznik i sa Borisom Tadićem, kao predsjednikom, ona bi imala šansu da se vrati toj svojoj budućnosti. Ne radi se pri tom samo o samoj Srbiji i njenim unutrašnjim problemima i njenom nespremnošću da sama sebi odgovori na pitanje zašto su to svi pobjegli od nas; kako to da usprkos "našim jakim" argumentima niko, ama baš niko nije odlučio da ostane sa nama u istoj državi; kako to da su sve "zavjere protiv nas" uspješno završene? Radi se i o geopolitičkom planu gdje Srbija, takodjer, postaje glavni gubitnik, tek posljedica jedne politike zahvaljujući kojoj Srbija sebe danas pozicionira na geopolitičkoj sceni na najgori mogući način: ratuje sa zapadom, i postaje instrument Rusije!! Jer, najveće koristi od ovog srbijanskog udaljavanja od zapada neće imati Srbija nego - Rusija.
"Mislim da je ruska strategija da pusti zapad da najprije razočara Srbiju, i onda, gdje se Srbija može okrenuti nego - Rusiji!" - kaže za naš radio Nicholas Gvosdev iz washingtonskog "Nikson centra". "Onaj ko kontrolira infrastrukturu Srbije kontrolira i jedan od glavnih koridora evropske trgovine i transporta" - dodaje on. Moskovski stručnjak, Fyodor Lukyanov, urednik žurnala "Rusija u globalnim odnosima" kaže, takodjer, za naš radio: "Bilo bi čudno ukoliko Rusija, koja aktivno politički podržava Srbiju, ne bi htjela tu političku podršku pretvoriti u ekonomsku prednost!". U Rimu, Federico Bordonaro, poznat po svojim napisima o vezi energije i politike kaže u razgovoru sa nama da Moskva "povezuje diplomatsku podršku koja se odnosi na Kosovo da osigura širenje interesa Gazproma i poštivanje tih interesa u Srbiji!" Rekao bih čak, ako smijem, da Rusiji čak možda i odgovara da se Kosovo otcijepi jer tako u njedra dobija razočaranu Srbiju i još je više veže za sebe. Konačno, da li je politička podrška Rusije Srbiji protiv neovisnosti Kosova zaista vrijedna pristanka da se Srbija ubuduće veže za jednu vrstu energetskih izvora pogotovu kad se zna da ta politička podrška nije imala rezultate. Kosovo odlazi - da li za mjesec ili manje ili više je sasvim nevažno! Hoćemo li za koju godinu, kada se Srbija počne okretati zapadu, gdje i pripada, čitati vijesti kako Rusija nakon političkih promjena u Srbiji bitno diže cijenu gasa Srbiji, kao što je to učinila sa Ukrajinom i Gruzijom kad se tamo promijenila orijentacija zemlje ka zapadu!?
Srbija takodjer uspijeva da razočara zapad pa najprije zabranjuje SAD i Engleskoj da pošalju promatrače na izbore a onda, na dan izbora u 6 ujutro, ih informira da ipak mogu!! Ko još donosi odluku o promatračima u 6 ujutro na dan izbora!! Možda neko misli da je dokazao da može poniziti velike ali, kao i obično u takvim prilikama, Izborna komisija je ispala - smiješna. Kao što je smiješna izjava da "će Srbija biti energetski lider na Balkanu!"
Tisak na zapadu piše da se Srbija nalazi na raškršću te da ne odlučuje izmedju Tadića i Nikolića već izmedju Evrope i Rusije. U redu, ne osporavam tu tezu. Kakvu god odluku glasači donesu - odluka je legitimna. Za razliku od mnogih drugih država glasanje je u Srbiji proteklo bez gotovo ijednog izvještaja o neregularnostima. U tom smislu Srbija je izbore organizirala bolje nego mnogi drugi. Svaka odluka je odluka Srbije i teško da se tu ima šta prigovoriti.
Ali, meni se čini da je Srbija na raškršću već dvadeset godina. Stalno neke sudbonosne godine, neke sudbonosne odluke, formiranje raznih ali sve manjih srpskih država i svaki put na tim raškršćima je Srbija birala pogrešnu cestu. Oko Srbije su danas države koje brzo koračaju naprijed, standard gradjana je sve bolji, evropske perspektive su ili sve bliže ili već ostvarene. Srbija se u regionu još može porediti samo sa BiH.
Ali, teško Srbiji ako joj to ostane jedina utjeha.