PUTIN v. MILOŠEVIĆ - SLOBODAN SI DA ME VOLIŠ – I DIO
Kako mi je život dodijelio da jednog od ova dva lidera, Miloševića, pratim kao novinar ali i preživljavam kao čovjek, a da drugog pratim i kao neko ko je zadužen, i za emitiranje programa na ruskom jeziku - poredjenje mi se samo nametnulo. Što sam više razmišljao to su me sličnosti više obuzimale. Pred čitaocima je prvi nastavak ove analize.
Kad je Putin prvi put izabran za Predsjednika Rusije, 2000-e godine, rekao sam direktoru ruske redakcije Radija Slobodna Evropa, Mariju Cortiju: "Dobili ste svoga Miloševića!" Samo se nasmijao i odrečno mahnuo glavom. Dosta me kolega i danas gleda sumnjičavo kad im ponovim nešto slično: “Vi na Balkanu uvijek pretjerujete kod vas su uvijek neke teorije zavjera” - većina mi kaže na tu tvrdnju. Dvije godine kasnije, 2002-e, Mario je javno na uredjivačkom kolegiju ispričao tu priču tvrdeći da je počeo vjerovati mojim strahovima.
Prije svega, oba lidera su došla na ključnu poziciju kao imenovani, a ne izabrani. Kasnije su bili birani. Miloševića je odabrao Ivan Stambolić, tada prvi čovjek SK Srbije, a Vladimira Putina je izabrao ruski predsjednik Boris Jeljcin. Obojica su bili izabrani kao - nasljednici. Čim je Milošević preuzeo vlast, prvo je preuzeo kontrolu nad medijima i, naravno, prije svega nad TV Srbije. To je bio i prvi potez Putina. Obojica su ostavili nedirnute manje medije. U slučaju Miloševića to je bila radio stanica “B92”, a u slučaju Moskve radi se o radio stanici “Echo Moskvy”. Miloševic nije zatvorio nedjeljnik “Vreme”, nije ni Putin tjednik “Fokus”. U Miloševićevo vrijeme je djelovala i neovisna “Borba” dok i danas u Moskvi dvotjedno izlazi “Novaja Gazeta”. (Neki tvrde da je neovisan i dnevnik list “Komersant”). Oba su lidera, ostavljujući manje utjecajne medije slobodne, uzimale to za argument da sloboda medija postoji. U suštini, sloboda govora je svedena na slobodu da ih se voli.
Slijedeći Miloševićev potez je bio da izolira svog prethodnika, Ivana Stambolića. On je kasnije ubijen i mnogi sumnjaju da su u svemu bili umješani Miloševićevi prsti. Vladimir Putin je onima koji su ga doveli na vlast učinio, više manje - isto. Jeljcina nije fizički ugrožavao, ali mu on ni izdaleka nije ni mogao biti toliko opasan kao Stambolić Miloševiću. (Stambolić je pominjan i kao mogući lider ujedinjene opozicije, dok Jeljcin to nije mogao biti ni teoretski). Ali, Putin je zato iz zemlje otjerao Berezovskog, medijskog tajkuna zahvaljujući čijoj medijskoj kampanji je i postao popularan.
Miloševic je počeo svoj uspon na Kosovu baš kao što je i Putin počeo sa Čečenijom. Obojica su tražili popularnost baziranu na obećanjima da će konačno riješiti ta dva problema. Kosovo i Čečenija, su i danas sasvim neriješeni sukobi - Kosovo je pred neovisnošću, a Čečenija je kontrolirana jakim vojnim snagama i režimom koji funkcionira po svim mafijskim principima.
Obojica jako dobro koriste tehnologiju ostajanja na vlasti. Obojica znaju da nije važno kontrolirati samo one koji su sa tobom nego i one koji su protiv tebe. Tako su obojica ili osnovali ili su “samo” podržali razne političke stranke koje su slobodne da govore protiv njih ali su morale da glasaju za ono što im je rečeno. U oba slučaja je zadatak tih stranaka da pokupe glasove od stvarnih protivnika. JUL je u Srbiji (stranka Miloševićeve supruge) prikupljao glasove sa krajnje ljevice dok je zadatak Srpske radikalne stranke (SRS) bio da prikupi glasove sa krajnje desnice. Putin je slijedio to iskustvo. Stranka “Samo Rusija” preuzima glasove od komunista i liberala. Kremlin je takodjer podržao osnivanje nove stranke nazvane “Gradjanska snaga” koja preuzima dio glasova druge vrste nezadovoljnih. Pored toga, Putin je podržao i novu stranku pod imenom “Velika Rusija” koja, poput radikala u Srbiji, prikuplja glasove sa desnice. Obojica podržavaju osnivanje i drugih manjih stranaka razbijajući tako izborno tijelo što im olakšava potpunu kontrolu. U oba primjera pomenute stranke dobijaju dovoljno prostora na medijima koje kontroliraju velike vodje - svaki u svoje vrijeme i svaki u svojoj zemlji.
Milošević je imao profesionalnu grupu “mitingaša” koja je išla sa mitinga na miting, iz grada u grad uz široku medijsku podršku. Tada se to zvanično zvalo “dogadjanje naroda” i svakome je bilo jasno da iza svega stoji - Milošević. Zadnjeg dana listopada ove godine, ruski tisak objavljuje izvještaje kako se u mnogim gradovima održavaju mitinzi podrške predsjedniku Putinu na kojima “narod” traži da Putin prihvati treći mandat iako to ustavom nije dozvoljeno. “Vremya Novostei” analizira skupove i tvrdi da ih je bilo i ranije ali nisu do sada bili tako dobro organizirani. Za samo 7 dana bilo ih je ni manje ni više do 30. No, što je u svemu najinteresantnije je da su mitinzi organizirani od strane stranke “Ujedinjena Rusija” čiji je prvi čovjek - Vladimir Putin. Isto je tako činjenica da je poplava mitinga počela nakon razgovora u sjedištu stranke sa regionalnim liderima polovinom listopada ove godine. Očigledno - stigla je direktiva pa se “dogadjanje naroda”, sada “spontano” počelo “dogadjati” i Putinu.
Milošević je imao organizaciju nazvanu “Mladi socijalisti”. Počela je uz punu podršku vladajuće nomenklature i brzo nestala sa političke scene. Mladi, generalno govoreći nisu bili njegova baza iako je pokušao da ih privuče sebi. Vladimir Putin ima pokret mladih nazvan “Nashi” čiji godišnji skup predsjednik Rusije redovno pohodi. Ove ih je godine oko 10.000 prisustvovalo godišnjem skupu na jezeru Seliger, oko 350 kilometara sjeverozapadno od Moskve. Predstavljali su 50 različitih regija. Broj članova grupe “Naši” je utrostručio u odnosu na 2005-u godinu. Ilija Jašin, prvi čovjek podmladtka oporbene “Jabloko” stranke kaže za “Nashe”: “Oni imaju dvije funkcije. Prvo da demonstriraju masovnu podršku predsjedniku i vladajućoj stranci, i drugo, da spriječe ostvarenje scenarija raznih obojenih revolucija u Rusiji.” (Ako treba podsjetiti - u Ukrajini je preokret zvan “narandžasta” revolucija, a u Gruziji “ružičasta” revolucija).
(Drugi nastavak slijedi sutra. Komentari su dobrodošli i možete ih poslati autoru na email adresu PejicN@RFERL.ORG)