Dostupni linkovi

Pančić: Kraj 'kredita' za političko nasilje


Milan Jovanović ispred suda u Beogradu, april 2019.
Milan Jovanović ispred suda u Beogradu, april 2019.

Piše: Teofil Pančić

(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)

Jedan od organizatora protestnih demonstracija „Jedan od pet miliona“ u Novom Sadu, inače student, napadnut je i pretučen od grupe nepoznatih muškaraca u studentskom kampusu, baš kada se vraćao s demonstracija. Neki dan pre, slično se dogodilo u Knjaževcu. Pre toga, u nekom trećem gradu. I četvrtom. I tako dalje, spisak bi mogao da se širi u svim pravcima.

O tome kakvim su sve pritiscima i neposrednim ili posrednim ugrožavanjima lične bezbednosti izloženi nezavisni istraživački novinari, naročito u manjim sredinama, valjda se već dovoljno zna. I gle, uvek se ispostavlja da im se bezbednost ugrožava od lica iz sadašnje vlasti, ili od lica sa tom vlašću neposredno politički i interesno povezanih.

Slučaj Milana Jovanovića iz Vrčina, kojem je zapaljena kuća, odavno je postao paradigmatičan. A onaj kojeg Jovanović optužuje za svoje nevolje i dalje je u mogućnosti da mu naškodi, i čini se da tu mogućnost uredno koristi. A zašto i ne bi kad je od predsednika države lično dobio neku vrstu indulgencije, jer je njegov slučaj stavljen u kontekst „napada na predsednika“, a ne u kontekst političkog nasilja i kriminala?

Kako, pak, prolaze „zviždači“ ili osobe koje su bile žrtve nasilja i zlostavljanja od fumkcionera aktuelne vlasti, a onda se usudile da o tome javno progovore, najbolje svedoči šikana kojoj je izložena Marija Lukić iz Brusa, najpoznatija žrtva famoznog Jutke, seksualnog predatora i lokalnog boga-i-batine, inače još jedne akvizicije Srpske napredne stranke „na lokalu“.

Ne bi uopšte bilo teško ispuniti ovaj tekst do kraja nabrajanjem ovakvih i sličnih primera i slučajeva, i to gotovo odasvud, od Subotice do Vranja; Srbija kao da je premrežena primerima političkog „mikronasilja“, koje povremeno prerasta i u nešto veće, dakako, a u svakom je slučaju gotovo svakodnevno tu, postajući nekom vrstom „nove normalnosti“, novog standarda javnog života u naprednjačkoj Srbiji.

Naravno, nije ovakvo stanje po sebi bez korena i uporišta u novijoj istoriji Srbije. Političko i parapolitičko nasilje bilo je jedno od ključnih obeležja Miloševićeve epohe. Bilo bi čak neobično da nije bilo tako, jer je Srbija devedesetih bila tek neka vrsta „ratne pozadine“, nešto kao intendantska baza za javne i polutajne ratne napore Bograda u „zaokruženju stpskog etničkog prostora“. Taj period je, činilo se, trajno kontaminirao ovdašnji javni život.

Ipak, nakon pada Miloševića zemlja je relativno brzo i sistematično gradila standarde normalnosti na podrazmevajuće nenasilnim odnosima između vlasti i opozicije, ili kritičara vlasti uopšte, što je za političke i civilne aktiviste, novinare i ostale podrazumevalo mogućnost normalnog obavljanja svog posla bez straha od nasilja koje bi dolazilo od državnih institucija, vladajuće stranke i ostalih struktura moći.

Stvari su opet počele da se menjaju nagore dolaskom, tačnije – povratkom na vlast nekadašnjih radikala, sa novim imenom ali ne i s naročito izmenjenim poimanjem granice između legitimnog i nelegitimnog u političkoj borbi. Više nije, doduše, bilo šešeljevskih cinično-nasilničkih kalambura poput „klizanja o bananu“ odviše drčnih oponenata, ali su, recimo, izbori u manjim mestima od samog početka „neprednjačke ere“ bili obeleženi atmosferom opsade i vanrednog stanja (samim tim i straha, a tu onda od slobodnog izjašnjavanja građana zapravo ne ostaje mnogo): „crne trojke“, batinaši sa nepoznatih adresa ali sa poznatim namerama i sredstvima njihovog ostvarivanja, automobili bez registracija koji kruže naseljima i „privode“ glasače... To je ambijent koji mnogo više podseća na mračnije trenutke neke latinoameričke despotije s kakvim bizarnim generalisimusom na vrhu piramide, nego na evropsku demokratsku zemlju ove epohe.

Direktno, fizičko nasilje sve vreme je pratila, kuražila i suštinski zapravo omogućavala i legitimizovala nasilnička, uvredljiva i diskriminativna retorika neposredno iz centara moći, koja se takođe vratila na velika vrata kao usavršena i „produbljena“ verzija onoga što smo gledali i trpeli tokom devedesetih. Ovo verbalno nasilje i targetiranje političkih protivnika sve vreme dolazi sa samih državnih vrhova, od Aleksandra Vučića (bez obzira na trenutnu funkciju), preko prvih ljudi vlade ili parlamentarne većine, pa do lokalnih moćnika ili pak režimu bliskih medija, gde opet prednjače tzv. tabloidi, kao zbirno ime za štampane i elektronske poternice protiv „nepoćudnih“.

Kako god bilo, ništa od ovde navedenog nije novost ni nepoznanica za one koji čine ili bar prate politički i javni život u Srbiji. Odavno je jasno da je postdemokratska Srbija izgubila status i obličje slobodne zemlje i pridružila se grupi „neliberalnih demokratija“, po ciničnoj klasifikaciji Viktora Orbana, glavnog ideološko-metodološkog uzora i mentora Vučićeve nomenklature.

Ipak, ovoj se strukturi isuviše dugo gledalo kroz prste, valjda zbog navodnih „strateških interesa“. A sada, kada su i Freedom house i Evropska unija i još po neko objavili svoje dosijee stvarnog stanja demokratije u „otetoj državi“ zaposednutih ili obesmišljenih institucija, vlast ritualno „pada u nesvest“, ljuti se ili pak demonstrativno odmahuje rukom tobože se „zabavljajući“. Mada, opet, pomalo ih treba i razumeti: kada dugo uživate kredit koji ničim niste zaslužili (niti iko uopšte treba da ga uživa), razumljivo je da vam teško pada kad vam se saopšti da vam „kreditna kartica“ za nekažnjeno i gotovo nezapaženo upražnjavanje političkog nasilja više ne važi.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG