Njemačka saga Mesuta Ozila, fudbalske zvijezde Arsenala koji je objavio da se povlači iz nacionalnog tima Njemačke zbog toga što je izložen kako je rekao „rasizmu“ izazvala je burne i pomiješane reakcije u Njemačkoj i ostatku sportskog svijeta, ali ne samo sportskog. Kako navodi The Guardianov kolumnista ovaj događaj veoma je simptomatičan u svijetu visokih tenzija.
Povlačenje Mesuta Ozila iz reprezentacije, tužno ilustruje da se u polarizovanom svijetu ideja multikulturalizma muči da povrati primat, kaže The Guardianov Richard Williams povodom odluke fudbalske zvijezde Arsenala, Mesuta Ozila da prekine sa nastupima za nacionalni tim Njemačke sa kojim je osvojio Svjetsko prvenstvo 2014.
Kako tvrdi, postao je meta napada naročito nakon, slobodno se može reći, debakla njemačke reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Rusiji završenom 15 jula. Na veliko iznenađenje Njemci nijesu uspjeli da se plasiraju ni u drugo kolo takmičenja, što je njihov najgori rezulat u posljednjih 80 godina.
Ozil je u objavi u nedjelju veče (22. jula) optužio predsjednika Fudbalske federacije Njemačke i neke od sponzora, te tvrdi da je zbog kritika u posljednje vrijeme bio meta prijetnji i da je dobijao e-mailove sa jezikom mržnje.
"Kada dobijamo, ja sam Njemac, ali sam imigrant kada gubimo" obrazložio je Ozil.
Ovo je ipak samo kulmincija nečega što je počelo malo prije Svjetskog kupa, u maju, kada se Ozil, rođen u Glesenkirhenu kao treća generacija „gastarbeitera“ iz Turske, u Londonu, prilikom posjete turskog predsjednika kraljici i premijerki Theresai May, što je i u Britaniji izazvalo brojna negodovanja, slikao sa Recepom Tayyipom Erdoganom naglašeno autoritarnim liderom, koji posljednjenih godina primjenjuje represiju i brutalnu silu nad stotinama hiljada građana i političkig oponenata u zemlji.
Osim Ozila sa Erdoganom su se susreli još i Ilkay Gundogan, igrač Manchester Cityja, takođe igrač njemačke reprezentacije i takođe rođen u Gelsenkirhenu, te Cenk Tosun, turski reprezentativac i igrač Evertona.
Iako Zapad oštro kritikuje Erdoganovu represiju i očigledne pokušaje razgradnje sekularne Turske, koji je otac moderne nacije Mustafa Kemal Ataturk uspostavio prije više od 100 godina, kako ukazuje The Guradian, po svemu sudeći je bilo prihvatljivo da se sa turskim predsjednikom susretnu krealjica i premijerka May, ali ne i fudbaler čija su oba roditelja rođeni u Turskoj i koji živi u Britaniji posljednjih pet godina.
Ozil je sporni susret sa Erdoganom ovako obrazložio:
„Ne susresti se sa predsjednikom predstavljalo bi nepoštovanje korijena mojih predaka, koji bi znam bili ponosni na to gdje sam danas. Za mene nije važno ko je bio predsjednik, važno je da je bio presjednik“.
Da je Njemačka igrala briljantno na Svjetskom prvenstvu i da je on bio u formi kao prije četri godine, sve ovo bi bilo zaboravljeno ili makar ignorisano. No iako je daleko od toga da Ozil bude jedini krivac za poraz, odabran je da bude simbol debakla, naročito od strane predsjednika Fudbalskog saveza Njemačke (DFB) Reinhrada Grindela, koji ga je javno kritkovao zbog susreta sa Erdoganom i nije ga želio u timu za Rusiju, ali su na Ozilovoj strani bili selektor Joachim Low i Oliver Bierhoff menadžer tima.
Low i Bierhoff su dobili podršku njemačkog predsjednika Frank-Waltera Steinmaiera. Nakon inicijalnog napada Grindela, Steinmaier se susreo sa Ozilom, poslušao njegovu stranu priče i sa susreta je izdato zajedničko saopštenje.
Debakl u Rusiji međutim otvorio je priliku za obnavljanje kritika i to ne samo Grindela i trolova po socijalnim mrežama. Brutalan u komenatrima u ponedjeljak je bio Uli Hoeness, predsjednik Bayerna, koji je izjavio:
"Drago mi je da je gotovo, loše igra već godinama. Posljednji uspješan start imao je prije Svjetskog prvenstva 2014. godine. Kad god smo igrali protiv Arsenala, igrali smo preko njega, zato što smo znali da je najslabija tačka. Treba da se zapita kada je posljednji put dobio duel", naveo je Hoeness.
Bayernov predsjednik međutim niti jednom nije prokomentarisao lošu igru njegovog sopstvenog igrača Thomasa Mullera koji je takođe razočarao u Rusiji.
„I pored toga što plaćam porez u Njemačkoj, doniram školske intitucije u Njemačkoj i pored pobjede na Svjetskom kupu 2014., ja još nijesam prihvaćen u društvu“ konstatovao je Ozil.
Ova afera je veoma simptomatična u svijetu visokih tenzija. Eho je to i riječi ministarice pravde Katarine Barley koja je rekla da je zabrinuta zbog Ozilove odluke da napusti državni tim.
"To je znak za alarm kada se veliki njemački fudbaler kakav je Mesut Ozil osjeća nepoželjnim u sopstvenoj zemlji zbog rasizma i bez podrške Saveza", navela je ona u ponedjeljak na Twitteru.
Izazvala je pomiješane reakcije. Njemački novinar Deniz Yucel koji je nakon godinu dana pritvora na intervenciju njemačke države oslobođen iz zatvora u Turskoj kaže:
„Obojica, i Ozil u Gundogan su pogriješili, ali ovo takođe treba staviti u perpsektivu“.
Legendarni Karl-Heinz Rummenigge branio je Ozila nazvavši fudbalski savez DFB „amaterima“. Bivši press sekretar saveza Harald Stenger, predsjednika krovne kuće njemačkog fudbala Reinharda Grindela je nazvao „najgorim predsjednikom fudbalskog saveza u posljednjenih 50 godina“.
U jučerašnjem saopštenju saveza prije odbacivanja optužbi za „rasizam“ Ozil je pohvaljen za „oblikovanje jedne uspješne ere na terenu i van njega“. No kako primjećuju mediji predsjednik Grindel je na odmoru i nije se oglašavao.
Ozil je takođe kritikovao i neke od sponzora za diskriminatorski odnos prema njemu, a jedna od njih, Mercedes-Benz, kaže da će prije komentarisanja cijele stvari provjeriti navode optužbi koje je iznio.
Mesut Ozil koji je prije Arsenala igrao u Real Madridu, za nacionalni tim Njemačke odigrao je 92 utakmice i postigao 23 gola, uz 40 asistencija. U 2017. je poglašen igračem godine Njemačke, peti put u šest godina.
Ozil nije jedni njemački fubaler druge nacionalnosti. Takođe osvajači Svjetskog prvenstva Miroslav Klose i Lukas Podolski su poljskih korijena. Sami Khedira je djelimično Tunižanin, dok je Jerome Boateng porijeklom iz Gane.
Na Svjetskom prvenstvu 2014. upravo je Boateng bio žrtva verbalnog napada jednog desničarskog političara, koji je bez ustezanja rekao da zvijezdu Bayerna ne bi želio za komšiju. To je međutim izazvalo jednodušne osude i javnosti i igrača i svih ostalih.
U Ozilovom slučaju situcaija je drugačija, ali se svijet u kojem živimo za četiri godine ipak prilično promijenio.
Tokom Svjetskog prevenstva dvojica igrača Švajcarske reprezentacije, porijeklom sa Kosova, Xerdan Shaqiri i Granit Xhaka, kažnjeni su zbog pokazivanja dvoglavog orla rukama, nakon davanja gola Srbiji, sa kojom su bili u ratu 1998-99.
Čak su i ovogodišnji šampioni, Francuzi po povrtaku kući bili prinuđeni da slušaju komentare da je Svjetski kup osvojio "afrički tim".
Za njemačke islamofobe i ekstremne desničare, turski imigranti kao što su Ozil i Gundogans su gosti koji nikad nijesu bili dovoljno pristojni da se vrate odakle su došli. Kako navodi The Guardianov komentator neki u Britaniji osjećaju isto prema Afrokaripskoj i Jugoazijskoj populaciji.
„Oni rade u našim bolnicama, voze naše autobuse, prodaju u prodavnicima slatkiša, i sada je vrijeme za njih da odu kući. A ipak tim u kojem se nalazi 11 crnih ili igrača pomiješanog etniciteta otišao je u Rusiju i obnovio ponos i ideju Engleskog tima. Makar jednom izgledalo je da je multikulturalizam odnio prevagu“, navodi Williams i konstatuje da je tužno što je ta nada tanka kao papir.
