„Osobe s invaliditetom su ionako izolovane, a pandemija korona virusa ih je dodatno marginalizovala. Veliko razočarenje je i sam zdravstveni sistem, gdje sam očekivala mnogo više mobilnih timova za pomoć osobama s poteškoćama“, kaže za Radio Slobodna Evropa (RSE) Dušica Lipovac iz Banjaluke, na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine (BiH).
Dušica ima rijedak oblik ukočenosti svih zglobova. Korisnica je personalne asistencije. Kaže kako je period pandemije za nju ogroman izazov.
"Neke ambulante uopšte nisu pristupačne za korisnike kolica. A tek nakon apela pojedinaca, stvari su se počele razvijati u svrhu pomoći osobama s invaliditetom. Na neke je uticalo i to što nemaju personalnu asistenciju 24 sata i veoma malo se razmišljalo o onima koji žive sami", ističe Dušica za RSE.
Izazovi su ogromni i za roditelje djece s poteškoćama. Tako su se u vremenu pandemije morali dodatno truditi da usklade postojeće i nove nametnute obaveze. Ali i da predoče i objasne djeci novonastalu situaciju.
Željka Perišić iz Banjaluke majka je šesnaestogodišnje djevojčice koja ima Down sindrom. Ona pohađa specijalnu školu, čija se nastava trenutno odvija online.
"S jedne strane to je olakšanje, jer nema dodira i kontakta, a samim tim ni mogućnosti da se zarazi. S druge strane, zaista je otežavajuće biti bez socijalnog kontakta, jer djeci s poteškoćama je on izuzetno važan", ističe Željka za RSE.
Dodaje kako se roditelje djece s poteškoćama osjećaju izolovano i kada je "redovno stanje".
"Mjere su se svakako trebale prilagođavati svim kategorijama društva. Mnogo toga je nedostajalo. Mi smo čak u našoj porodici prošli iskustvo sa zarazom korona virusa. Teško je dobiti testiranje ako nemate neke vidljive simptome a bili ste u kontaktu sa zaraženom osobom. Uprkos tome što u porodici imate dijete s poteškoćama", navodi Željka.
Ističe kako nisu uspjeli dobiti redovno testiranje, ali ni razumijevanje. Ipak, u svemu vidi tračak pozitivnosti, barem kada je riječ o potrebi vakcinacije roditelja djece s poteškoćama.
Prednosti uviđa i Josipa Bogić majka djevojčice s poteškoćama iz Jajca. Ona za RSE naglašava kako je bilo mnogo nejasnoća i pitanja na početku pandemije, ali je nastojala uhvatiti se u koštac s izazovima.
"Bilo je veoma izazovno, ali uvjerena sam da uz obostrani rad i trud i nastavnika i roditelja, možemo doprinijeti da djeca ne izađu još više oštećena. U osnovnoj školi koju pohađa moja ćerka, ključnu ulogu je imala i rehabilitatorica koja je koordinirala između nastavnika i roditelj", navodi Josipa za RSE.
Dodaje kako su u vremenu pandemije trudili se osmisliti različite sadržaje, ali i uskladiti sve obaveze. A kasnije im je u tome pomoglo i Udruženje za pomoć osobama s poteškoćama u razvoju "Vodopad ljubavi" u Jajcu.
"Prilagodili smo rad Udruženja, tako što smo imali individualne tretmane. Tako da je moja ćerka imala tri tretmana sedmično, kod logopeda, fizioterapeuta i defektologa. Roditelji se nisu sretali, ali smo nastavili s radom, svjesni značaja našeg Udruženja", rekla je Josipa za RSE.
Učenje na daljinu – izazov ili prepreka?
Ogroman izazov za sve roditelje, ali i predavače djeci s poteškoćama, bila je online nastava.
Mirjana Simić, master defektologinja i nastavnica u javnoj ustanovi Centar Sunce Prijedor, na sjeverozapadu BiH, za RSE kaže kako je situacija potpuno nepredviđena i otežavajuća za sve defektologe.
"Kao i ostale ustanove, bili smo primorani organizovati onlajn nastavu koja se nije odvijala kao i u drugim osnovnim školama, s obzirom na to da djeca s poteškoćama nisu bili u prilici i mogućnosti da prate nastavu preko televizijskog pograma, jer se kao takva i nije organizovala", rekla je Simić za RSE.
Ona ističe kako su se snalazili na razne načine, komunicirajući s roditeljima preko privatnih brojeva, ali i slanjem štampanih materijala na kućne adrese.
"Mislim da će se i drugi sa mnom složiti, za našu djecu je jako važno da pohađaju nastavu u školama, da ne propuštaju individualne tretmane kod stručnih saradnika i svakako boravak u učionici s drugom djecom od velike je važnosti za njihovu socijalizaciju", navodi Simić za RSE.
U radu JU Centar Sunce Prijedor, slijedili su uputstva ministarstva i kriznog štaba, a prema riječima Mirjane Simić, mjere su sprovođene u skladu s mogućnostima.
"Ono što je dobro jeste to što su naši razredi s malim brojem učenika tako da nismo imali potrebe dijeliti razred ali da se mogla održati fizička distanca ili da su naša djeca redovno mogla da nose maske to i nije slučaj s obzirom na to da oni imaju različite poteškoće i stoga je teško objasniti da bi tako trebalo postupati ili pak to sprovoditi", ističe Simić za RSE, dodajući kako privatno radi i kao logoped.
"Redovni i kontinuirani tretmani su od presudnog značaja za postignuća i brže rezultate, naročito kada se radi o mlađoj djeci. Vremenom su se neki tretmani organizovali online ali takav vid rada se ne preporučuje svakome, mnogo zavisi od govorno jezičkih poteškoća koje djeca imaju", kazala je Simić.
Dodaje su defektolozi primorani da se sami snalaze koristeći različite izvore i literature kako bi osmislili, pripremili i obradili neku nastavnu temu.
"Time je u startu naš rad ograničen i otežan, a neophodno je da imamo udžbenike. U toku je reforma školstva i izrađuju se novi nastavni planovi i programi za djecu s poteškoćama“, izjavila je Simić za RSE.
S obzirom na to da je i sama dio tima za izradu novog nastavnog plana i programa, nada se da će udžbenici ujedno biti i jedan od realizovanih prioriteta.
Koliko osoba s invaliditetom živi u BiH?
Oko 300 hiljada građana u Bosni i Hercegovini živi s različitim oblicima invaliditeta. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, spadaju u posebno osjetljive grupe na zarazu korona virusom.
Ipak, ove osobe nisu imale ni jednak pristup informacijama za vrijeme pandemije, što bi im prema različitim međunarodnim i domaćim propisima, trebalo biti omogućeno.
Konvencija o pravima osoba s invaliditetom, koju je Bosna i Hercegovina ratificirala 2010. godine, nalaže da se “osobama s invaliditetom pruže informacije namijenjene općoj populaciji u pristupačnim oblicima i tehnologijama prikladnim za različite vrste invaliditeta”.
Ista Konvencija nalaže da države trebaju podsticati sredstva javnog informisanja, uključujući i online medije, da svoje usluge učine dostupnim osobama s invaliditetom.
Ujedinjene nacije (UN) početkom pandemije istaknule su kako je milijardu ljudi koji žive s invaliditetom u svijetu među najteže pogođenim kategorijama stanovništva pandemijom koronavirusa.
Osim toga, iz UN-a su naglasili i to da je pandemija otkrila u kojoj su mjeri marginalizovani ljudi i pojačala nejednakost s kojom se osobe s invaliditetom već suočavaju, poput siromaštva i visoke stopa nasilja, zanemarivanja i zlostavljanja.
U Izvještaju UN-a između ostaloga se navodi da se procjenjuje da osobe s invaliditetom čine 15 posto svjetske populacije, a čak 46 posto populacije među starijima je od 60 godina.