U periodu od nešto više od 30 godina Košarkaški klub Bosna sunovratio se od zvijezda do trnja. Formalno-pravno klub više ne postoji, privremeno prestaje s radom. Naime, Skupština ovog sarajevskog kluba odlučila je da se bivši evropski prvak fuzioniše sa nepoznatim Košarkaškim klubom Royal.
Epilog je ovo dugogodišnje borbe da se finansijsko, ali i svako drugo stanje u klubu stabilizuje. Završen je period svijetle tradicije, bogate prošlosti i imena kojeg je, nekoć, voljela i poštovala sportska Evropa.
Nije poznato u kojem će se rangu takmičenja boriti ''novoosnovani'' kolektiv. No više ni nije bitno.
Slučaj KK Bosna, prije i iznad svega, brutalno svjedoči o sunovratu ovoga društva, o definitivnom dokidanju sjećanja kako je nekad, na ovoj ukletoj katastarskoj čestici, bilo nešto od iznimne vrijednosti. Krivaca je mnogo.
"Najlakše je iz daljine sjediti, gledati nekog ko umire, i na kraju kad umre konstatovati da je on umro, a ono vi ste imali dobre namjere i voljeli ste ga. Ja mislim da to nije iskren odnos, nije pošten odnos. Vi prijatljima ili nekome koga volite morate priteći u pomoć i onda možete reći da ste nekoga voljeli", kaže Harun Mahmutović, generalni sekretar Košarkaškog saveza BiH.
"Ja mislim da to više pokazuje o našem lažnom mentalititu ili, što bismo mi ovdje rekli, o šupljoj priči nas Bosanaca i Hercegovaca - u ovom slučaju Sarajlija", smatra on.
A tačno prije 35 godina Košarkaški klub Bosna je u francuskom Grenoblu ostvario historijsku pobjedu nad italijanskim Emersonom i popeo se na evropski tron.
Trener ove briljantne generacije bio je sad već legendarni Bogdan Boša Tanjević, koji je ogorčen sunovratom bh. košarke.
"To je samo nastavak nečega što je posljedice ove dramatično teške situacije. To je jedan simbol, jako lijepi simbol nekog vremena u kojem se moglo sanjati, zamisliti i uraditi nešto što je izgledalo nemoguće. Sve je polako iščililo ili pretvorilo se u ono što je nagoviješteno već mnogo godina unazad", ističe Tanjević.
Godinama je Bosna bila u teškoj finansijskoj dubiozi. Milionska dugovanja samo su se uvećavala. Igrači, koji su donosili solidne rezultate, otišli su jer Bosna više nije imala novca.
Sponzorstva su otkazivana, a računi se gomilali. Prije četiri godine klub je bio na korak do dna.
"Jednostavno, ako ste član bilo kakve partije možete da se obratite samo na tu stranu, na drugu stranu nema šanse. Mi smo to dobro na svojoj koži osjetili", konstatuje za RSE Admir Bukva, nekadašnji direktor Kluba.
Četiri godine kasnije Bosne više nema. Teško je to prihvatiti djetetu ovog kluba, ali i sinu čovjeka koji je proslavio ime Bosne po Evropi. Danko Delibašić odbija vjerovati da je priča o Košarkaškom klubu Bosna okončana.
"Otkako znam za sebe, znam i da volim Bosnu. Nekako sama Bosnina istorija i njeni rezultati i ono što predstavlja čini je besmrtnom. Odbijam da prihvatam tu riječ NE POSTOJI", navodi Delibašić.
Bješe Bosna prvak čitavog jednog kontinenta. Predvodnik generacije sportskih kolektiva koji su sa ovog prostora zakoračili na krov Evrope. Za neke to je bio najvažniji događaj u životu.
"Imao sam sreće da imam i drugih, velikih rezultata, ali to je apsolutno najveći. Taj je najljepšti, najčudesniji. Mi smo pošli iz druge lige sa grupom mladića i u jednoj laganoj selekciji - bilo je barem pola tima koji je počeo da igra košarku u drugoj ligi i koji je došao da osvajanja Kupa šampiona", prisjeća se Boša Tanjević.
"U jednoj situaciji ne briljantnoj u ekonomskom smislu da je tu bilo para, nije postojalo uopšte tržište igrača, nije bilo ništa, nego ono što izgradiš kod kuće sa tim možeš da ideš napolje", navodi Tanjević.
Sada uništeno je sve što je nekoć bilo zajedničko.
"Prije svega, ne postoji bosanskohrecegovačko društvo. Tu postoje tri društva. Tu se ne poštuju nekakvi ljudi koji su ginuli nekad davno. Sve je to posljedica toga. I sad vi hoćete da se neko brine o tradiciji Bosne. Pa taman posla - ne misle oni na to", tvrdi ovaj nekadašnji košarkaš.
Na veliku se Bosnu ostrvili neki novi ljudi, vični drugom vremenu i drugačijem načinu mišljenja. Pokazuje to i odnos prema prvoj zvijezdi Bosne - najboljem košarkašu ove države Mirzi Delibašiću. Tome je, još kao dječak, svjedočio i Danko Delibašić.
"Uvijek se sjetim da i u godinama života Mirzinog jednostavno ljudi koji su bili na nekim pozicijama, funkcijama nisu apsolutno, kao ni u njegovoj bolesti, dolazili kod njega da zatraže neki savjet, a to je ono što nam sada treba", iskreno će Danko Delibašić.
Ime kluba i dostojanstvo njegovih istinskih poštovalaca, zalagani su u zamjenu za političku promociju sportskih i socijalnih marginalaca ili, zašto ne reći i to - megalomana što su karijere sitnih sjecikesa preimenovali u zvučne titule biznismena. Onih koji su pustili da Bosna nestane.
