U Hrvatskoj postoji oko sto neovisnih kazališta i više stotina nezavisnih udruga različitih umjetničkih izražaja. Grčevito se bore za javni prostor i transformaciju postojećeg kulturnog sustava. Za razliku od 90-tih, kada je nezavisna scena bila uglavnom politička alternativa ondašnjoj „državnoj kulturi“, danas je to više „organizacijska alternativa“ umrtvljenom javnom sektoru, ne manjka joj programa i ideja, ali nedostaje novca.
Predstava „Izbori“, Ludens teatra iz Koprivnice, jedna je od 17 s ovogodišnjeg Drugog festivala neovisnih kazališta u Opatiji, održanog od 16. do 21. travnja.
Ravnateljica FEN-a, Rajna Miloš, kaže da je ovogodišnja Opatija bila pravi izlog neovisne kazališne scene u Hrvatskoj koja sve snažnije pulsira:
„Ono po čemu mislim da je značajna, to je što ima stvaran i realan kontakt sa stvarnošću i sa vremenom u kojem živimo. To su mahom kazališta koja nemaju svoje prostore i koja se susreću sa tim problemom. Prema tome, oni su zaključno adaptabilni, mali, prijenosni, po potrebi veliki. Predstave su rađene za malo novaca, a ono što ih krasi je da govore o problemima sa kojima živimo. Oni progovaraju o temama o kojima se često ne razgovara. O problemima u zdravstvu, u školstvu, problemima mladih ljudi koji završe Akademiju ili neki drugi fakultet, a nemaju mogućnost zaposlenja. Tema je beznadežnost. Prema tome, to je stvarni trenutak koji nas momentalno muči u Hrvatskoj.“
Ukazuju na predrasude prema drugima, različitima, o čemu govori i najnovija predstava zagrebačkog kazališta Mala scena, Iglica, a govori o djevojčici rođenoj s iglicama po cijelom tijelu, koje je brane od svih koji bi joj htjeli učiniti nažao.
„Danas imamo veliki problem sa djecom, koja su izolirana, koja su zlostavljana. To je naša Iglica. Naša prošla predstava za koju smo imali premijeru je o posvajanju djece. Kakav je uopće stav prema posvojenoj djeci? Kako se roditelji koji posvajaju djecu trebaju odnositi prema toj djeci, ali dakako sve kroz umjetnički izričaj i kroz kazalište", kaže ravnateljica i vlasnica male scene, Vitomira Lončar.
Karta više na FEN-u, nastavlja direktorica opatijskog festivala, Rajna Miloš, tražila se za kazalište Planet Art, Marka Torjanca, s doajenom hrvatskog glumišta Perom Kvrgićem, ali i za mnoge druge, prije svega predstavu Glumice & to, zagrebačkog KNAP-a i umjetničke organizacije Kravice u kojoj četiri mlade glumice britko i duhovito ironiziraju glumačku stvarnost u Hrvatskoj. U stvarnom su životu bivše cimerice s osječke Umjetničke akademije, nezaposlene, pa su odlučile same napraviti svoju predstavu:
„Svima njima je zajedničko da ipak nude tračak nade, nekakvu mogućnost da se progovaranjem o tome ipak pronalaze putovi i načini da bi se to možda moglo riješiti. Prema tome, oni nude razgovor.“
Većina neinstitucionalnih kulturnih udruga ne može samostalno opstati i zato se vrlo uspješno umrežavaju - ističe glavni urednik portala Kulturpunkt, Vatroslav Miloš. Najveća takva mreža je savez udruga Klubtura (Clubture):
„Organizacije koje djeluju u tom polju su na neki način dosta podigle ljestvicu za cjelokupnu kulturnu scenu.“
Posebno ističe Kazališnu trupu BED company, zatim Kulturtreger s književnim klubom Booksa, u vizualnim umjetnostima Blok (lokalna baza za osvježavanje kulture), kustoski kolektiv WHW, Kontejner, Restarat u dokumentarnoj filmskoj produkciji, riječki Filmaktiv, Drugo More i tako dalje:
„Ali najsnažnije područje djelovanja je ipak Zagreb i na drugom mjestu Rijeka.“
Zalijevanje starih kultura
Vitomira Lončar
Docentica na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, Vitomira Lončar, i vlasnica spomenutog privatnog kazališta, koje godinama niže uspjehe pred svjetskom i domaćom publikom, žestoka je kritičarka kazališnog sustava u Hrvatskoj. Jedino područje koje, prema njezinim riječima, nije doživjelo nikakvu promjenu u tranziciji, a država ih i dalje izdašno financira:
„Od 128 registriranih kazališta u Hrvatskoj, njih 30 su javna kazališta, a 98 ih je privatnih kazališta, odnosno pokrivaju neovisnu scenu. Odnos financiranja javnih kazališta u odnosu na neovisnu scenu je takav da je javna kazališna scena u Hrvatskoj financirana sa 99,7 posto, a neovisna scena, dakle svih 98 kazališta, sa 0,3 posto. Trebam li išta više reći?!“
Kazališna redateljica i profesorica na Akademiji dramske umjetnosti, Snježana Banović, također upozorava na svojevrsni autizam u koji je upala većina institucionalnih kazališta u Hrvatskoj i s druge strane, na dinamizam, nova znanja, novo estetsko i organizacijsko promišljanje na neovisnoj sceni:
„Oni su usmjereni na europske trendove, oni se bore za svaki dan svoje umjetničke egzistencije. Još prije desetak godina krenuo je KUFR pa Bad company, pa sada novi cirkuski teatar, sa estetikom cirkusa. Mladi ljudi, novi, niz drugih i škola i estetika se tu pojavljuje, a u javnim kazalištima ne vidite nikakve novosti. Sve je isto kao i prije.“
Za razliku od Festivala alternativne književnosti (FAK), početkom 2000., koji je bio alternativa državotvornoj književnosti 90-tih, ili Motovun Film festivala, koji je u svojim sjajnim prvim godinama doista bio alternativa velikom nacionalnom festivalu u Puli, danas bi, ističe većina sugovornika, bilo točnije govoriti o novoj estetskoj ili izvaninstitucionalnoj sceni, a manje o klasičnoj alternativi.
Uostalom, primjećuje književnik Miljenko Jergović, dogodio se i svojevrsni paradoks, kad je velika zagovornica neovisne kulturne scene u Hrvatskoj, suvlasnica i urednica časopisa Zarez, Andrea Zlatar, došla na mjesto aktualne ministrice kulture:
„Alternativnu kulturnu scenu možda predstavljaju oni pisci čije knjige stipendijama ne financira Ministarstvo kulture, oni pisci koje Andrea Zlatar ne vodi po Laipzigu, Londonu ili Frankfurtu, ili oni filmski redatelji koji snimaju svoje filmove. Osim toga, ja nikakve alternative u Zagrebu i Hrvatskoj ne vidim.“
Jedan od osnivača Motuvuna, redatelj Igor Mirković, žali što država nema snage promijeniti način odlučivanja i financiranja kulturnog sektora i što motovunski duh, ni nakon 15 godina, nije prerastao u mainstream:
„To je propust svih kulturnih politika koje su zadnjih petnaest godina vladali ovdje, i što su unatoč tome, što su imali biljku koja je sama od sebe dobro uspijevala i rasla, oni inzistirali na zalijevanju starih kultura koje iz godine u godinu nisu davale plodove.“
