Sjećanja Nenada Pejića: Najduži sat u mom životu (Drugi dio)

Iz neobjavljene knjige Nenada Pejića “Isključi TV i otvori oči” donosimo u dva nastavka sjećanje autora na protest pred zgradom Skupštine BiH i na razgovore koje je Nenad Pejić vodio u studiju TV Sarajevo sa političkim liderima 5. marta 1992. godine.

Dakle, nešto se moralo uraditi, ali šta? Kako natjerati lidere da dođu i u čije ime ih pozivam?

Otkud meni pravo kao glavnom i odgovornom uredniku, otkud Televiziji Sarajevo pravo da se obrati političkim liderima, izabranim na demokratskim izborima? Ne možemo ih zvati “u ime javnosti” , niti u ime mira, niti u ime birača.

Onda mi je sinulo – možemo ih zvati u ime TV gledatelja!

Brzo sam pripremio poziv. “Manji” je problem bio, kad sam već odlučio, kad ih pozvati. Znao sam da, ako objavim poziv generalnog tipa, da će se sve rasplinuti i ništa se neće dogoditi. Oni se nisu umjeli dogovoriti ni oko čega. Dogovorio sam sa Besimom, direktorom Televizije da ih pozovemo u studio u pet poslije podne. To smo i uradili, poziv smo odmah objavili na TV ekranu i stalno ga ponavljali. Zanimljivo, nisam primio ni jedan poziv od bilo koga ko bi takav poziv osporio. Evo tog teksta koji je pozivao lidere na razum i razgovor:

“Radio-televizija Sarajevo moli građane u selima, mjesnim zajednicama, stubištima, gradovima da svojim ponašanjem doprinesu miru u Bosni i Hercegovini, da stvaraju atmosferu mira. Radio-televizija Sarajevo, cijeneći zahtjeve građana BiH koji nas stalno zovu, i u ime humanosti, zahtjeva od državnih organa i stranačkih lidera da se odmah sastanu, da zaborave svoja neslaganja, da u ime reda i mira, obezbjede funkcionisanje države Bosne i Hercegovine na čitavom njenom teritoriju. To je u interesu svih građana, svih vjera i svih nacija. Radio-televizija Sarajevo – na osnovu poziva gledalaca i slušalaca – zahtjeva stalna zasjedanja Skupštine, Predsjedništva i vlade sve dok se ne postigne dogovor i ne prestane rat. Radio-televizija Sarajevo želi da upozori da svako odlaganje dogovora objektivno vodi neredu, haosu i totalnom građanskom ratu. Zahtijevamo, u ime svojih slušalaca i gledalaca, da se jedinice Armije i ministarstva unutrašnjih poslova angažuju na protjerivanju svih paravojnih formacija koje djeluju u Bosni i Hercegovini. U ovom trenutku, prije svega, da se jedinice Srpske nacionalne garde iz Srbije i hrvatskih oružanih snaga iz Hrvatske – uklone sa teritorije BiH. Zahtijevamo da se u interesu svih građana odmah odlože sva oružja, da se politički pregovori odvijaju odvijaju u miru i redu, da se građanima BiH omogući da se o tim pregovorima izjasne u redovnoj i demokratskoj proceduri. Još jednom ponavljamo zahtjev da se odmah sastanu državni organi i stranačka rukovodstva, da zaborave svoje nesloge i u cilju očuvanja reda i mira, a u interesu svih građana i svih nacija – postignu dogovor i izbjegnu totalni haos koji već vlada u nekim dijelovima BiH. Radnici RTSA, cijeneći zahtjeve gledalaca, zahtijevaju još jedanput stalna zasjedanja Skupštine, Predsjedništva i Vlade BiH – sve dok se ne postigne dogovor i ne prestane rat. Ovo nije vrijeme za svađu, nego za razgovor. Svaka, pa i najmanja svađa donosi rat, svaki razgovor može donijeti mir. Pozivamo rukovodstva da budu na visini interesa svakog građanina BiH, da se preko radio talasa i TV ekrana zajedno obrate gledaocima sa mirovnim porukama. Studija Televizije Sarajevo čekaju na vas.¨

Na TV ekranu su se smjenjivale slike i razgovori sa učesnicima mitinga. Prijenos sam povjerio Mladenu Paunoviću, uglednom TV veteranu, iskusnom u tim vrstama događaja, čovjeku koji je imao autoritet kod gledalaca, znanje da se izvuče iz nepredvidivih situacija, poštenje koje su svi cijenili i koji svoju pripadnost srpskom narodu nije pretvarao u politički kapital. Muziku nisam mijenjao. Tekst pjesme “Sarajevo, ljubavi moja” su već naučili i oni koji je, može biti, nisu znali. U mom dnevniku iz aprila 1992. piše: ¨Ne želim ovdje kriti svoju želju, iskrenu, da se ova vlast sruši, ne želim kriti da je, po mom uvjerenju, to jedini način da se spriječi rat u BiH. Samo – da li je sve kasno krenulo?!¨

U pet sati poslije podne, 5. aprila 1992. godine, u zgradu TV Sarajevo su stigli sva trojica političkih lidera. Pored njih, pojavio se i general Milutin Kukanjac, kao i prvi čovjek promatrača Evropske unije u svom bijelom odijelu, mislim da se prezivao Santos, ali mu se imena ne sjećam.

Prvi je problem bio što su Karadžić, Izetbegović i general Milutin Kukanjac došli sa po tri naoružana pratioca u uniformi. Miljenko Brkić iz HDZ-a jedini nije imao oružanu pratnju.

“Gdje je Vaše obezbjeđenje?”, pitao sam ga.

“Šta će mi! Ja sam se tek prije 15 dana u sve ovo uvalio. Mene još niko i ne zna!”, odgovorio mi je.

Najprije sam zamolio uniformirane članove obezbjeđenja da se međusobno ne svađaju, da, ne daj bože, dođe do nekog incidenta među njima. Samo su se nasmijali i poručili mi da ne brinem. Možda i nije bio problem što su došli sa naoružanom pratnjom, rat samo što nije počeo. Razumijem da je to potrebno i danas, a kamoli onda. Problem je bio što su svi htjeli da uđu u studio sa naoružanom pratnjom. To je devet naoružanih ljudi u TV studiju. Nama je to bilo potpuno neprihvatljivo. Htjeli smo pod svaku cijenu izbjeći svaki mogući rizik.

“Žao mi je gospodo, ali naoružani specijalci ne mogu u studio”, bio sam odlučan. Besim Cerić je govorio isto.

Bilo je malo “diskusije” ali mi je pomogao general Kukanjac kad je predložio da svako u studiju ima samo po jednog čovjeka iz sigurnosti koji će biti naoružan samo sa pištoljem.

“Pod uvjetom da pištolj drži u futroli!”, dodao sam. Ne znam ni danas otkud mi toliko drskosti, pa i hrabrosti ako već hoćete. Ne smatram sebe ni drskim ni hrabrim.
Pristali su.

Alija Izetbegović je stalno nešto telefonirao, ne manje od 10 minuta pa je Karadžić već postajao nervozan prijeteći da će otići. Prilazim Izetbegoviću i kažem mu da idemo u studio. Brzo prekida razgovor i pridružuje nam se. Kad su svi bili spremni, krenuli smo u studio. Tada sam morao donijeti još jednu tešku odluku.

Da li da idemo uživo sa prenosom razgovora u studiju ili ne? Profesija je nalagala, naravno, otvoriti ekran i ići uživo, ali Besim i ja smo se bojali da neko tokom razgovora ne izgovori neku rečenicu koja će se kasnije pokazati kao lozinka, ili da će se lideri u studiju u tolikoj mjeri posvađati, da će neko napustiti studio te da će se nakon rata oni moći braniti kako je rat počeo na TV Sarajevo! Konačno, teško da se bilo kakvi mirovni pregovori mogu odvijati pred očima javnosti. Zato smo odlučili da se ponašamo drugačije.

“Ako samo jedan kadar izađe vani osim onoga šta ja kažem, svi dobijate otkaz!”, viknuo sam kolegama u režiji. Danas mi ta prijetnja dobijanja otkaza u situaciji kad počinje rat izgleda smiješna, ali tada nije bila. Dapače. Ni danas ne znam da li je iko u studiju možda snimio emisiju i ono što se dešavalo.

Studio je bio pun kao šipak, strane TV ekipe, novinari, ko će znat ko sve još ne. Sve ih udaljavam prije nego što počne razgovor. Predlažem Brkiću, Izetbegoviću i Karadžiću da se obratimo javnosti, da ih obavijestimo da smo u studiju, ali da ćemo razgovore voditi bez prisustva javnosti kako ne bi njihove svađe još više uzburkale duhove. Začudo, pristali su odmah na taj prijedlog.

Ja sam se obratio gledaocima, obavijestio ih da će razgovori početi u studiju, zamolio ih za razumjevanje što ne možemo razgovor emitirati uživo i – počeli smo emitirati ratni partizanski film.

Našao sam u svom dnevniku iz tih dana slijedeći paragarf: "Ne znam da li je odluka koju sam donio bila pravična, nikad mi niko nakon toga nije ništa rekao. Jedino mi je kolega Zekerijah Smajić dobacio:'Taj tvoj postupak je najveće razočarenje. Umjesto da ih dovedeš pred kameru, da ih pustis da se svađaju, da narod vidi kakve su bagre i koliko su neozbiljni, ti ih štitiš'. Ne znam da li je Zeko u pravu. Ali, napolju je sve vrilo. Samo jedna oštra izgovorena riječ, samo jedno napuštanje studija – značilo je početak rata.
U studiju se dešavala drama. Moram reći da nikad u životu nisam sjedio na nekom težem dogovoru sa toliko neodgovornim ljudima. Citiram svoj dnevnik iz tih dana: 'Pobogu brate, napolju samo što nije počeo rat, a oni se svađaju oko formulacija, pokušavaju jedan drugom da podvale ne bi li nešto ušićarili."

Odmah su krenule optužbe jednih protiv drugih, nije bilo ni malo spremnosti da se postigne neki dogovor. Ja sam ipak insistirao. U jednom je trenutku general Kukanjac pitao Aliju Izetbegovića:

“Da li se slažete da se JNA smjesti oko Sarajeva kako se neredi ne bi proširili, grad zaštitio i sačuvao mir?”

Gluposti, pomislio sam, država već gori, a Kukanjac pita za Sarajevo, da ga kao zaštiti i sačuva mir i da spriječi da se "neredi" iz Sarajeva prošire po BiH!?

“Vi, generale, svakako radite šta vam je volja i nikog i ne pitate!”, odgovorio je Izetbegović. Činjenica ostaje da Izetbegović nije rekao "ne, to vam ne dozvoljavam!”. To je Kukanjac odmah iskoristio i rekao:

“Gospodine Izetbegoviću, shvatiću to kao da nemate ništa protiv i daću komandu da se grad zaštiti i sačuva mir!”

​Alija Izetbegović je bio u nemogućoj situaciji. Kukanjac je, po zakonima, odgovorao njemu kao prvom čovjeku države, ali je, faktički, dobivao naredbe iz Beograda sa kojima je Karadžić bio itekako upoznat. Kukanjac bi, dakle, svakako uradio što je bio naumio, sve je to već, u stvari, bio i uradio, ali je svejedno, bilo mudrije reći general direktno da JNA nema suglasnost za takav potez. Uzgred budi rečeno, jednom drugom prilikom sam nazvao generala Kukanjca, mislim da je to bilo u martu mjesecu 1991. kada su se prvi put pojavile barikade u Sarajevu. Tada sam ga pitao:

“Šta čekate generale?”, misleći pri tom zašto ne ukloni barikade.

“Ja, gospodine Pejiću, primam naredbe iz Beograda!”, odgovorio mi je general Kukanjac.

Ja sam se u TV studiju i dalje znojio i pokušavao da razgovor privedem kraju. Karadžić odmah na početku predlaže da general Kukanjac kaže kako će se odvijati prekid vatre i da on odredi načine i metode. General odbija.

"Molim vas lijepo, vi se dogovorite, neka se stranke dogovore. To nije stvar armije. Stranke su sve to i zakuhale. Armija neće da se miješa u politiku. Dogovorite se, mi ćemo to sprovesti!"

Predlagao sam, stav po stav, zaključke koje ćemo prezentirati javnosti i tražio suglasnost prisutnih političkih lidera. Sve je to bilo pomiješano sa svađama i prijetnjama. Daleko najmirniji je bio Miljenko Brkić, lider HDZ-a. Njemu kao da je sva ta situacija bila neprijatna, kao da nije uopće ni volio biti tamo gdje je tog trenutka morao biti. I Karadžić i Izetbegović su htjeli napustiti studio, ali im ja to nisam dozvolio. Ne znam da li će mi čitalac vjerovati, ali sam i jednog i drugog držao za sakoe ne dozvoljavajući im da napuste studio.

Izetbegović je namjeravao da napusti TV studio, ali ga držim za sako i ne dozvoljavam mu. Iznerviralo ga je Karadžićevo neprihvatanje slijedeće rečenice u saopćenju: "Strane se obavezuju da neće primjenjivati silu i da neće prihvatiti bilo kakvu promjenu postignutu silom i mimo prethodnog dogovora"

Svi smo začuđeni zašto to Karadžič ne želi potpisati, najviše se čudi predstavnik Evropske zajednice Santos.

Alija Izetbegović očito ne vjeruje Kukanjcu, Karadžić očito više i ne može niti želi da razgovara sa Izetbegovićem. Miljenko Brkić je tu i tamo nešto rekao, imao sam utisak da ga sve to i ne zanima toliko, a pošteno rečeno on to nije ni zakuhao. Postao je šef HDZ-a ni kriv ni dužan. Predstavnik Evropske zajednice je bio zaprepašćen neozbiljnošću političkih lidera, ali njega više niko i nije slušao. Ratni ples je već bio počeo.

Kad smo konačno došli do dogovora da se zaustave sukobi i stvari rješavaju isključivo razgovorima došlo je vrijeme da se dogovor pročita gledaocima. Imao sam taj dogovor na jednom običnom papiru. Miljenko Brkić je tada predložio:

“Predlažem, gospodine Pejiću, da ne otvaramo raspravu o dogovoru jer ćemo se odmah posvađati. Mislim da bi bilo najbolje da Vi to pročitate, a da se mi samo saglasimo klimanjem glave.”

Svi su prihvatili prijedlog.

Obratio sam se gledaocima, saopćio dogovor i, evo, šta sam pročitao:

"Dogovor rukovodstva BiH i vojnog vrha postignut 5. Aprila 1992. godine u 18 sati i 10 minuta, u studiju Televizije Sarajevo.

1. Dogovorena je potpuna obustava vatre svugdje u Bosni i Hercegovini.

2. Prihvata se stav da Armija pošalje jedinice oko škole unutrašnjih poslova na Vracama u cilju razdvajanja sukobljenih strana, zaštite pitomaca i stanovništva.

3. Prihvata se da političke stranke svakodnevnim političkim pregovorima riješe nastalo stanje u Bosni i Hercegovini i budućnost Bosne i Hercegovine. Dogovori će trajati sve dok se ne nađe političko riješenje. Politički dogovori se odvijaju pod pokroviteljstvom Evropske zajednice i ta se procedura mora poštovati.

4. Svi se obavezuju da će odustati od mijenjanja granica primjenom sile.

5. Učesnici dogovora ponovo podvlače da odmah prestane svaka pucnjava u BiH i da nastane potpuna obustava vatre u Bosni i Hercegovini.

6. Na poziv generala Nambijara, komandanta snaga UN u Jugoslaviji, učesnici dogovora će posjetiti centar UNPROFOR-a odmah nakon završetka ove emisije. ¨

Pitao sam najprije Miljenka Brkića da potvrdi dogovor.
On je klimnuo glavom.

Pitao sam isto pitanje Radovana Karadžića.
I on je klimnuo glavom.

Ponovio sam pitanje Aliji Izetbegoviću.
I on je klimnuo glavom.

Odahnuo sam i zaključio emisiju. Predstavnik Evropskih promatrača mi je prišao i čestitao:

“Učinili ste veliku stvar za vašu domovinu, gospodine Pejiću!”, rekao mi je.

“Nisam", odgovorio sam, "čim izađu iz studija, oni će sve opet pokvariti!”, odgovorio sam.

Tada sam u dnevniku zapisao: "Sve mi izgleda potpuno besmisleno i ne vjerujem im ništa. Pošteno rečeno, najmanje vjerujem Karadžiću. Njegovi su ¨Srbi¨ već spremni bili i krenuli na Bijeljinu. Izetbegović je u studio bio kao na žeravici. U Bijeljini Arkanovi ljudi – uz, naravno, saglasnost i dogovor sa Karadžićem – osvajaju grad i ubijaju Muslimane, a ovdje se od njega traži da se prekine rat.¨

Nažalost, bio sam u pravu. Mir je carovao Bosnom i Hercegovinom sve negdje do iza ponoći. Radosno smo izvještavali u TV dnevniku o tome kako je svugdje mirno i kako nema sukoba. Ali, sve je bilo uzalud. U Bosni i Hercegovini je i zvanično počeo rat.

Obično, na svim televizijama, u situacijama kakava je bila ova u TV studiju neko snima emisiju za posve interne potrebe te za svaki slučaj. Ali, ili je moja prijetnja ili sama situacija, bila toliko odlučna i napeta da nikom nije ni palo na pamet da snima razgovor u studiju. Sve što se dogodilo kao da se nije ni dogodilo jer se ne može dokazati.

Ostaje samo sjećanje, a i ono će ubrzo nestati.

Nekoliko godina kasnije neko mi je rekao da je ta TV slika, kad sam pročitao dogovor, a politički lideri bili u poziciji samo da klimaju glavom, bio trenutak najvećeg poniženja koji su oni mogli doživjeti. Oni su bili na čelu svojih naroda, a stavljeni su u poziciju da se ne smiju ni oglasiti. Ne mislim da je to tako izgledalo. Radilo se izuzetno napetim trenucima, rat je već bio počeo, količina emocija je bila prevelika – jednostavno nije to bilo vrijeme kad se radilo o tome da li će oni biti poniženi ili ne. Rekao bih radije obrnuto – mi smo bili poniženi.

Odmah nakon što je doazgovor saopćen uživo, a lideri stranaka napustili studio, mi smo na ekranu ispisali: "Mir se poštuje, u Bosni i Hercegovini se trenutno ne puca!" Tada sam u dnevniku zapisao: "Mogu li se ljudi, prije svega SDS koji se mjesecima priprema za rat, odreći rata u zadnjem trenutku? Teško da to više iko može zaustaviti. Vođe će kad tad pobjeći, narod će ostati sam, jednako bijedan i smoren, uništenih domova i njiva, bez obzira bio Musliman, Srbin ili Hrvat."

Otišao sam doma i poslije 36 sati se srušio u krevet. Probudio sam se u državi koja je ratovala sama sa sobom. Rat je definitivno buknuo.

Da li sam mogao uraditi nešto više?