Gledao sam ih kako prvo sablažnjivo, a onda sve sigurniji u sebe, ulaze u džamije i crkve i ubrzo zauzimaju njene prve redove, dok su običnom vjerskom svijetu ostavljali sve manje prostora u zadnjim redovima. Prvo su pocijepali komunističke knjižice (neki ih bogme i sačuvali, valjda, za "ne daj bože"), onda su ubrzo od udaljenih rodjaka dobili prve lekcije kako se valja ponašati u crkvi, i odmah su postali - vjernici. Ubrzo nakon toga postali su najvjerniji vjernici. Bog se, sablaznut, brzo prekrižio.
"Da li je Bog mrtav?" - bilo je pitanje postavljeno u TIME magazinu 8. travnja 1966-e godine. Pitanje je, naravno namjerno, dramatiziralo tada već vladajuće mišljenje intelektualnih elita da je modernizacija neizbježno uništila vitalnost religije. Nekoliko, točnije osam, godina ranije Daniel Lerner u svojoj knjizi o modernizaciji Bliskog istoka iznosi suglasnost eksperata da je Islam bez odbrane pred najzedom duha modernizacije i brze urbanizacije u Egiptu i drugim arapskim zemljama.
Bog je medjutim, ćutao, čekao i dočekao.
Najprije je 1967-e pao vodja arapskog sekularizma Gamal Abdel Nasser nakon ponižavajućeg poraza u šestodnevnom ratu sa Izraelom, zatim je krajem sedamdesetih vlast u Iranu preuzeo Ayatollah Khomeini, uz Jimmy Cartera se u Americi na vrh liste utjecajnih popeo evangelista Jerry Falwell. Onda je Ivan Pavao II svojom popularnošću i utjecajem nadmašio sve. U Poljskoj su vodje pokreta "Solidarnost" dobili snažnu podršku crkve, mudžahedini u Afganistanu su porazili sovjete, a 11-og rujna 2001-e su se teroristi obrušili na Pentagon i blizance New Yorka sa posljednjim riječima "Bog je veliki!" Pobjeda Hamasa na izborima u Palestinini, ili izbor 88 članova organizacije "Muslimanske bratstvo" za egipatski parlament u 2005-oj su samo posljednji primjeri te iste tendencije.
GALLUP-ovo istraživanje objavljenog prošlog tjedna o ulozi religije, (radjeno inače u Sjedinjenim Državama i zemljama gdje su muslimani velika većina), dokazuje da velika većina gradjana misli da religija treba da ima veliki utjecaj prilikom pisanja zakona. Zanimljivo je za poredjenje da naprimjer u Egiptu (67%) i Pakistanu (59%) ispitanih misle da šerijat treba da bude JEDINI izvor za pisanje zakona, dok, naprimjer u Turskoj taj stav izražava tek 9%. Isto tako, u Sjedinjenim Državama, svega 9% ispitanih misle da biblija treba da bude JEDINI osnov za pisanje zakona.
Imao sam priliku prije nekoliko dana razgovarati sa ekspertom američkog Hudson instituta o religiji i novinarstvu i o tome šta su to "religijske" teme. Evo šta mi je, izmedju ostalog, rekao Paul Marshall: "Prije 40 godina svi su postavljali pitanje koja je vijest religijskog karaktera, danas se pitaju koja vijest nije religijskog karaktera!" Sve danas ima svoju religijsku komponentu ili pak religijske korijene. Od načina oblačenja, načina ponašanja, hrane, poslovnih prostora, sudova, energije, geografije....U Indoneziji čak, kaže Marshall, Ustav kaže da niko ne može biti ateista. Ne vjerovati u Boga je zabranjeno. U Afganistanu je jedan urednik u nekim novinama postavio pitanje "zašto Islam treba da ima smrtnu kaznu za bogohuljenje?" Bio je odmah optužen za bogohuljenje i da ne poštuje Boga. "Ma koliko to možda vama bilo čudno, ali nauka je dokazala da su veze izmedju ljudskih prava i slobode manje nego veze izmedju religijske slobode i slobode!" - nastavlja Marshall.
Na prostoru bivše Jugoslavije veliki povratak religije se dogodio sa odlaskom Broza. Najprije su razne stranke tražile i dobile podršku od religijskih vodja da sruše komunizam, zatim je počelo prenošenje moštiju cara Lazara i sve ostalo je slijedilo. Mnogi religijski lideri su igrali velike i pozitivne uloge, ali su mnogi dolijevali ulje na vatru.
Bog je, dakle, pobijedio. Nisam baš siguran da je presretan od koga sve dobija podršku ali je valjda od ljudskog roda na to već navikao.