Nasilje među mladima u Crnoj Gori sve više uzima maha, što potvrđuju sve češći fizički obračuni među učenicima osnovnih i srednjih škola. Tuče u kojima se koriste motke i noževi, umalo su početkom godine dovele do tragičnih posljedica, posebno u jednom slučaju o kojem su mediji u Crnoj Gori danima pisali.
U februaru ove godine, maloljetni Podgoričanin izboden je nožem u tuči u kojoj je učestvovalo više učenika Trgovinske i Ekonomske škole u glavnom gradu Crne Gore. Tuču su zakazali preko Fejsbuka.
Takođe u februaru, jedan osnovac iz Podgorice, sa težim povredama prevezen je u Urgentni centar, nakon što su ga kamenovali u tuči zakazanoj takođe preko društvene mreže Fejsbuk. U tom obračunu učestvovalo je više učenika osnovnih škola Štampar Makarije i Maksim Gorki.
U oktobru ove godine, zahvaljujući blagovremenoj reakciji i upozorenjima građana, policija je spriječila tuču 70 učenika osnovnih škola Branko Božović iz Zagoriča i Vladimir Nazor iz Maslina. Oni su tuču zakazali, pogađate opet, preko Fejsbuka a kao lokaciju odabrali su plato ispred Crkve svetog Đorđa.
Aleksandar i Andrea su sada studenti, ali se prisjećaju da je nasilja bilo i u vrijeme kada su bili osnovci i srednjoškolci:
„To nasilje se pojavljuje u raznim vidovima – od nekog najbazičnijeg, verbalnog nasilja, koje je i najpodmuklije i najteže ga je primijetiti, sve do onog najočitijeg, fizičkog nasilja, koje se nije tako često javljalo, a koje je imalo veoma loše posljedice po đake i sve ostale koji su bili uključeni u to nasilje.“
„Počelo je od zadirkivanja, pogotovo dječaka prema djevojčicama, tada počinje taj uzrast da se ispoljava. Kasnije su kod dječaka ti fizički sukobi i obračuni postajali mnogo češći, da bi kulminaciju dostigli u srednjoj školi, kada već postaju mnogo agresivniji.“
Dva dana nakon Prve povorke ponosa u Podgorici, koja je održana 20. oktobra, 20 nasilnika pretukli su srednjoškolca koji je upravo na Fejsbuku pružio podršku organizatorima te šetnje predstavnika LGBT populacije i učestvovao u povorci.
Milica je učenica jedne osnovne škole u Podgorici i neko ko je na svojoj koži osjetio šta znači verbalno nasilje i netrpeljivost vršnjaka zbog njenog prijateljskog stava prema LGBT populaciji i održavanju Parade ponosa. Priča nam šta se desilo i kroz šta je prošla:
„Svi iz moje škole misle da je to bolest, da to nije uredu. Ustala sam i rekla da ne mislim tako i da ih podržavam, da su oni normalni kao i mi. To se mnogima nije dopalo. Mislili su da pripadam LGBT populaciji. Zbog toga su me mnogi gledali kao čudaka i nisu željeli da pričaju sa mnom. Bilo je i onih koji su stali na moju stranu i koji su me podržali, ali oni to nisu htjeli da iznesu javno jer su se bojali da će proći kao i ja.“
Psihološkinja Aida Perović Ivanović, koja svoj radni vijek provodi u komunikaciji i druženju sa mladima, kaže da je korijen nasilja u porodici, da sve počinje tamo i da sve zavisi od načina na koji roditelji vaspitavaju djecu. U Crnoj Gori je vaspitavanje silom i nametanjem svoje volje i dalje preovlađujući način, ali i pogrešan, primjećuje naša sagovornica:
„Kaže se da jači tlači. Roditelj ima autoritet i ima fizičku snagu, pa mu je relativno lako da, što psihički, što fizički, ućutka dijete, odnosno onemogući ga u nekim namjerama. To dijete se možda neće suprotstaviti roditelju tada, koliko hoće drugu i drugarici u odjeljenju. Taj model se ponavlja kroz život i učvršćuje jer je kompletno naše društvo vrlo tolerantno, s jedne strane, a s druge vrlo podsticajno za sve oblike ponašanja. Oni kažu da je to ponašanje način da se odbraniš od nekoga, ali ja u tome ipak mnogo češće vidim vrlo konkretno nasilje", ocjenjuje Aida Perović Ivanović.
Aleksandra, Andreju i Milicu pitali smo da brojevima od jedan od pet odrede razmjere nasilja među mladima u Crnoj Gori:
„Četiri jer to nije još uvijek, kao u nekim razvijenijim državama, eskaliralo u toj mjeri, ali da stremi ka tome.“
„Polako i sigurno pet jer mediji sve više i više puštaju materijala agresivnog sadržaja. Drugi aspekt je ekonomska situacija, koja možda na to i najviše utiče jer to automatski ljulja odnose u porodici. Svi postaju agresivniji i svi brinu više o materijalnim stvarima, nego o porodici.“
„Dala bih četiri jer ipak, koliko god se nasilje sprovodilo u Crnoj Gori, ipak to nije ona vrsta nasilja koja se sprovodi u Americi.“
Psihološkinja Aida Perović Ivanović saglasna je sa procjenama mladih o razmjerama vršnjačkog nasilja. Kaže da institucije još uvijek ne reaguju na neke oblike nasilja, koji prolaze neopaženo za razliku od fizičkog, a itekako su prisutni:
„Psovke, zadirkivanja, dobacivanja, zviždanje, štipkanje, uvrede, poruke na Fejsbuku - sve nam se to čini kao ništa strašno i stalno šaljemo poruku da nasilje koje se trpi, može još uvijek da se proguta", zaključuje Aida Perović Ivanović.
U februaru ove godine, maloljetni Podgoričanin izboden je nožem u tuči u kojoj je učestvovalo više učenika Trgovinske i Ekonomske škole u glavnom gradu Crne Gore. Tuču su zakazali preko Fejsbuka.
Takođe u februaru, jedan osnovac iz Podgorice, sa težim povredama prevezen je u Urgentni centar, nakon što su ga kamenovali u tuči zakazanoj takođe preko društvene mreže Fejsbuk. U tom obračunu učestvovalo je više učenika osnovnih škola Štampar Makarije i Maksim Gorki.
U oktobru ove godine, zahvaljujući blagovremenoj reakciji i upozorenjima građana, policija je spriječila tuču 70 učenika osnovnih škola Branko Božović iz Zagoriča i Vladimir Nazor iz Maslina. Oni su tuču zakazali, pogađate opet, preko Fejsbuka a kao lokaciju odabrali su plato ispred Crkve svetog Đorđa.
Aleksandar i Andrea su sada studenti, ali se prisjećaju da je nasilja bilo i u vrijeme kada su bili osnovci i srednjoškolci:
„To nasilje se pojavljuje u raznim vidovima – od nekog najbazičnijeg, verbalnog nasilja, koje je i najpodmuklije i najteže ga je primijetiti, sve do onog najočitijeg, fizičkog nasilja, koje se nije tako često javljalo, a koje je imalo veoma loše posljedice po đake i sve ostale koji su bili uključeni u to nasilje.“
„Počelo je od zadirkivanja, pogotovo dječaka prema djevojčicama, tada počinje taj uzrast da se ispoljava. Kasnije su kod dječaka ti fizički sukobi i obračuni postajali mnogo češći, da bi kulminaciju dostigli u srednjoj školi, kada već postaju mnogo agresivniji.“
Dva dana nakon Prve povorke ponosa u Podgorici, koja je održana 20. oktobra, 20 nasilnika pretukli su srednjoškolca koji je upravo na Fejsbuku pružio podršku organizatorima te šetnje predstavnika LGBT populacije i učestvovao u povorci.
Milica je učenica jedne osnovne škole u Podgorici i neko ko je na svojoj koži osjetio šta znači verbalno nasilje i netrpeljivost vršnjaka zbog njenog prijateljskog stava prema LGBT populaciji i održavanju Parade ponosa. Priča nam šta se desilo i kroz šta je prošla:
„Svi iz moje škole misle da je to bolest, da to nije uredu. Ustala sam i rekla da ne mislim tako i da ih podržavam, da su oni normalni kao i mi. To se mnogima nije dopalo. Mislili su da pripadam LGBT populaciji. Zbog toga su me mnogi gledali kao čudaka i nisu željeli da pričaju sa mnom. Bilo je i onih koji su stali na moju stranu i koji su me podržali, ali oni to nisu htjeli da iznesu javno jer su se bojali da će proći kao i ja.“
Psihološkinja Aida Perović Ivanović, koja svoj radni vijek provodi u komunikaciji i druženju sa mladima, kaže da je korijen nasilja u porodici, da sve počinje tamo i da sve zavisi od načina na koji roditelji vaspitavaju djecu. U Crnoj Gori je vaspitavanje silom i nametanjem svoje volje i dalje preovlađujući način, ali i pogrešan, primjećuje naša sagovornica:
„Kaže se da jači tlači. Roditelj ima autoritet i ima fizičku snagu, pa mu je relativno lako da, što psihički, što fizički, ućutka dijete, odnosno onemogući ga u nekim namjerama. To dijete se možda neće suprotstaviti roditelju tada, koliko hoće drugu i drugarici u odjeljenju. Taj model se ponavlja kroz život i učvršćuje jer je kompletno naše društvo vrlo tolerantno, s jedne strane, a s druge vrlo podsticajno za sve oblike ponašanja. Oni kažu da je to ponašanje način da se odbraniš od nekoga, ali ja u tome ipak mnogo češće vidim vrlo konkretno nasilje", ocjenjuje Aida Perović Ivanović.
Aleksandra, Andreju i Milicu pitali smo da brojevima od jedan od pet odrede razmjere nasilja među mladima u Crnoj Gori:
„Četiri jer to nije još uvijek, kao u nekim razvijenijim državama, eskaliralo u toj mjeri, ali da stremi ka tome.“
„Polako i sigurno pet jer mediji sve više i više puštaju materijala agresivnog sadržaja. Drugi aspekt je ekonomska situacija, koja možda na to i najviše utiče jer to automatski ljulja odnose u porodici. Svi postaju agresivniji i svi brinu više o materijalnim stvarima, nego o porodici.“
„Dala bih četiri jer ipak, koliko god se nasilje sprovodilo u Crnoj Gori, ipak to nije ona vrsta nasilja koja se sprovodi u Americi.“
Psihološkinja Aida Perović Ivanović saglasna je sa procjenama mladih o razmjerama vršnjačkog nasilja. Kaže da institucije još uvijek ne reaguju na neke oblike nasilja, koji prolaze neopaženo za razliku od fizičkog, a itekako su prisutni:
„Psovke, zadirkivanja, dobacivanja, zviždanje, štipkanje, uvrede, poruke na Fejsbuku - sve nam se to čini kao ništa strašno i stalno šaljemo poruku da nasilje koje se trpi, može još uvijek da se proguta", zaključuje Aida Perović Ivanović.