Hrvatska je zemlja zabrinutih ljudi, građani se sve manje smiju, humora zapravo i nema, osim na „specijalnim mjestima“ - ponekom kazalištu i studijima smijeha, a na televiziji, unatoč poplavi tzv „humorističnih serija“, pravog humora nema još od Nele Eržišnik - ističu hrvatski stand up komičari. O „zaleđenom osmijehu“ govore i redatelji, pisci i anketirani Zagrepčani.
“Nema osmijeha. Svi su namrgođeni i zamišljeni. Nisu veseli.”
„Od 2006. se uopće ne smijem, vjerovali ili ne.”
„Ako ljudi razmišljaju o tome kako će naći novac za kruh i kako dijete spremiti za školu, kako se onda možete smijati?”
„Pritisli su nas.”
„Kad vidiš prijatelja, onda staviš osmijeh na lice samo da te ništa ne ispituje i da ne moraš reći što ti je. Radije se nasmiješ i kažeš, hajde dobro.”
„Nekako se morate sa realnom situacijom u životu nositi, da li na ovaj ili na onaj način. Ne kaže se bez-veze da je smijeh i humor treća strana novčića i to je potpuno tačno.”
Potvrđuje to i Zagrepčanka, Danijela Biondić Vidaković, koja se protiv poslovno-financijskih teškoća, u koje je, prije četiri godine, i sama zapala, odlučila boriti, baš smijehom, i postala prva „međunarodna certificirana učiteljica smijeha“ u Hrvatskoj:
„I baš mi je drago da imam tu diplomu na zidu i svako me jutro razveseli kada je pogledam. Inače se bavim nekretninama, direktorica sam firme za nekretnine”, kroz smijeh govori Danijela. „Ovako to izgleda na radionicama kada kažem čime se stvarno bavim", kaže Danijela Biondić Vidaković.
Terapiju smijeha prvo je „uradila“ na sebi:
„Bavila sam se dugo nekretninama. Odjednom je tržište stalo i onda sam počela razmišljati šta i na koji način da činim kako bih se sama osjećala bolje. Taman u to vrijeme sam pročitala u novinama da se tamo neki ljudi smiju bez razloga. Naravno, pogledam preko Interneta gdje je to, kad ono - to se nalazi u Finskoj. Mislim se, nikad nisam bila u Finskoj, pa zašto ne bih. Tako sam krenula u Finsku na seminar. Baš sam imala sreću da završim seminar kod osnivača, doktora Madan Katarie, i postala učitelj smijeha. Kada sam došla u Hrvatsku, otvorila sam udrugu i malo po malo sam krenula sa treninzima. Smijeh nosimo u sebi, samo ga treba pokrenuti", smatra Danijela Biondić Vidaković.
Na „terapiju smijeha“ bi moralo cijelo hrvatsko društvo, jer je, kao i većina tranzicijskih, pod velikim stresom. Ali, za smijeh su nužne „strukturne promjene“ - ističe Sveučilišni profesor i sociolog doktor Ognjen Čaldarović:
"Prema tome, to jedno veselje i olakšanje mora proisteći iz stečenih uvjeta, ne može biti nasilno proizvedeno. Dakle, smijeh svakako, ali neka bude ’stukturno’", kaže Čaldarović.
Mladi se, unatoč nezaposlenosti i nesigurnoj budućnosti, smiju i bez učitelja smijeha. Takva je mladost, a najviše jedni drugima i svakodnevnim situacijama:
„I onda pričamo slovenski, pa ubacimo po neku bosansku riječ, pa se smijemo tim svojim glupostima koje izmišljamo.”
U njihovim šalama političari ne postoje, a ni u vicevima:
„Ja inače ne pijem puno. Popijem dvije tri pive i mijenjam se u drugu osobu, a koliko ta druga osoba može da popije, e to je čudo.”
Komedija odgovor na stanje
Puno je humorističkih serija na hrvatskim TV kanalima, ali pravog humora gotovo i nema - ističe jedna od najpoznatijih hrvatskih stand up komičarki, Marina Orsag:
„Od Nele Eržišnik, po meni, nije bilo nikog kvalitetnog, ko je mogao ići u tom smjeru. U kazalištu znam da postoji dovoljno humora. Predstave kojih se sjećam su Kauboji, koja je fenomenalna, Ptičice, u Gaveli, Slavica Knežević koja je također fenomenalna. Što se tiče Studija smijeha, ima nas desetak u Hrvatskoj", navodi Marina Orsag.
„Neki Pežo su proglasili za gej auto godine. Šta to znači? Kada se parkiraš bočno, da li kaže hop, hop, hoooop, ili kada se sudariš, da li samo izbaci zračne jastuke ili samo kaže, - Isuse bože kaj ćemo sad?” - jedna je od Marininih šala.
Njezin kolega Ivan Šarić prikupio je na youtubu više od 100 tisuća lajkova za nastup „Jedva čekam da dođu“, a i posjetitelje u dvorani Studija smijeha u zagrebačkoj Vlaškoj ulici, svaki put natjera u smijeh „do suza“:
„Pun mi je kufer ustaša, četnika, svog tog nacionalizma. Sada ćemo malo ozbiljno pričati. Stvarno, to mi se tako gadi. Ja sam sada u crnom i da li to znači da sam ustaša? Hvala vam što me podržavate. Sve to kreće od nas, od pojedinca. Ja mrzim brata, jer brat je ovo, ono. Ja i brat mrzimo roditelje, o ti roditelji dosadni. Naša familija mrzi susjeda, u taj susjed nam je uzeo kvadrat i stalno nešto kopa. Naš kvart mrzi drugi kvart, naš grad mrzi drugi grad. Mi Hajduk, mi Torcida. Naša regija mrzi drugu regiju. Mi Dalmatinci, ovo, ono. Naša država mrzi drugu državu. Šta ti Srbi, mi Hrvati, šta Slovenci, mi Hrvati. Naš Balkan, samo neka Balkana, kakva Evropa. Evropa mrzi Ameriku, mi imamo povijest, ovo, ono. Jedva čekam da dođu marsovci. Kako ćemo ih samo mrziti."
Glumci zagrebačkog Kerempuha, Tarik Filipović i Rene Bitorajc, već dvije godine pune dvorane autorskom predstavom Spektakluk, ismijavaju razne stereotipe, glume sponzoruše, homoseksualce, Dalmatince, purgere. Nedavno su, podsjeća Tarik, proslavili 150-tu izvedbu.
„Trudimo se govoriti o stvarima koje nas se danas jako tiču, najviše o izgubljneim vrijednostima, moralu."
Filmska komedija Vinka Brešana, Svećenikova djeca, nominirana je među četiri najbolje komedije u Europi u 2013. U Hrvatskoj je osvojio titulu najgledanijeg hrvatskog filma u XXI stoljeću, ali i doživio žestoke kritike iz katoličke Crkve. Film govori o svećeniku koji je zabrinut za natalitet na malom hrvatskom otoku, pa u dosluhu s lokalnim ljekarnikom i prodavačem na kiosku počne bušiti kondome:
„Hoćeš reći da je normalno da svaki svećenik umjesto molitvenika nosi jednu ovakvu stvar? Čim malo svećeniku popuste živci odmah svi misle da je to zbog seksa.”
Hrvatski film nikad nije prednjačio u komediji, ali zadnjih godina komedija sve više postaje i hrvatski filmski žanr, ističe autor nekoliko najuspješnijih, Vinko Brešan. Od 14 filmova, na prošlogodišnjem pulskom festivalu, čak četiri su bili komedije. Baš to je, kaže Brešan, odgovor na aktualno stanje u zemlji:
„Imam potpuno drugi stav o Hrvatskoj, nego ovaj opće namrgođeni. Mi propadamo sa jednim ogromnim veseljem. Mi se smijemo i propadamo. Zabavljamo se i propadamo. Zato i je komedija naš odgovor na ovo stanje koje jeste", ocjenjuje Brešan.
“Nema osmijeha. Svi su namrgođeni i zamišljeni. Nisu veseli.”
„Od 2006. se uopće ne smijem, vjerovali ili ne.”
„Ako ljudi razmišljaju o tome kako će naći novac za kruh i kako dijete spremiti za školu, kako se onda možete smijati?”
„Pritisli su nas.”
„Kad vidiš prijatelja, onda staviš osmijeh na lice samo da te ništa ne ispituje i da ne moraš reći što ti je. Radije se nasmiješ i kažeš, hajde dobro.”
„Nekako se morate sa realnom situacijom u životu nositi, da li na ovaj ili na onaj način. Ne kaže se bez-veze da je smijeh i humor treća strana novčića i to je potpuno tačno.”
Potvrđuje to i Zagrepčanka, Danijela Biondić Vidaković, koja se protiv poslovno-financijskih teškoća, u koje je, prije četiri godine, i sama zapala, odlučila boriti, baš smijehom, i postala prva „međunarodna certificirana učiteljica smijeha“ u Hrvatskoj:
„I baš mi je drago da imam tu diplomu na zidu i svako me jutro razveseli kada je pogledam. Inače se bavim nekretninama, direktorica sam firme za nekretnine”, kroz smijeh govori Danijela. „Ovako to izgleda na radionicama kada kažem čime se stvarno bavim", kaže Danijela Biondić Vidaković.
Terapiju smijeha prvo je „uradila“ na sebi:
„Bavila sam se dugo nekretninama. Odjednom je tržište stalo i onda sam počela razmišljati šta i na koji način da činim kako bih se sama osjećala bolje. Taman u to vrijeme sam pročitala u novinama da se tamo neki ljudi smiju bez razloga. Naravno, pogledam preko Interneta gdje je to, kad ono - to se nalazi u Finskoj. Mislim se, nikad nisam bila u Finskoj, pa zašto ne bih. Tako sam krenula u Finsku na seminar. Baš sam imala sreću da završim seminar kod osnivača, doktora Madan Katarie, i postala učitelj smijeha. Kada sam došla u Hrvatsku, otvorila sam udrugu i malo po malo sam krenula sa treninzima. Smijeh nosimo u sebi, samo ga treba pokrenuti", smatra Danijela Biondić Vidaković.
Na „terapiju smijeha“ bi moralo cijelo hrvatsko društvo, jer je, kao i većina tranzicijskih, pod velikim stresom. Ali, za smijeh su nužne „strukturne promjene“ - ističe Sveučilišni profesor i sociolog doktor Ognjen Čaldarović:
"Prema tome, to jedno veselje i olakšanje mora proisteći iz stečenih uvjeta, ne može biti nasilno proizvedeno. Dakle, smijeh svakako, ali neka bude ’stukturno’", kaže Čaldarović.
Mladi se, unatoč nezaposlenosti i nesigurnoj budućnosti, smiju i bez učitelja smijeha. Takva je mladost, a najviše jedni drugima i svakodnevnim situacijama:
„I onda pričamo slovenski, pa ubacimo po neku bosansku riječ, pa se smijemo tim svojim glupostima koje izmišljamo.”
U njihovim šalama političari ne postoje, a ni u vicevima:
„Ja inače ne pijem puno. Popijem dvije tri pive i mijenjam se u drugu osobu, a koliko ta druga osoba može da popije, e to je čudo.”
Komedija odgovor na stanje
Puno je humorističkih serija na hrvatskim TV kanalima, ali pravog humora gotovo i nema - ističe jedna od najpoznatijih hrvatskih stand up komičarki, Marina Orsag:
„Od Nele Eržišnik, po meni, nije bilo nikog kvalitetnog, ko je mogao ići u tom smjeru. U kazalištu znam da postoji dovoljno humora. Predstave kojih se sjećam su Kauboji, koja je fenomenalna, Ptičice, u Gaveli, Slavica Knežević koja je također fenomenalna. Što se tiče Studija smijeha, ima nas desetak u Hrvatskoj", navodi Marina Orsag.
„Neki Pežo su proglasili za gej auto godine. Šta to znači? Kada se parkiraš bočno, da li kaže hop, hop, hoooop, ili kada se sudariš, da li samo izbaci zračne jastuke ili samo kaže, - Isuse bože kaj ćemo sad?” - jedna je od Marininih šala.
Njezin kolega Ivan Šarić prikupio je na youtubu više od 100 tisuća lajkova za nastup „Jedva čekam da dođu“, a i posjetitelje u dvorani Studija smijeha u zagrebačkoj Vlaškoj ulici, svaki put natjera u smijeh „do suza“:
„Pun mi je kufer ustaša, četnika, svog tog nacionalizma. Sada ćemo malo ozbiljno pričati. Stvarno, to mi se tako gadi. Ja sam sada u crnom i da li to znači da sam ustaša? Hvala vam što me podržavate. Sve to kreće od nas, od pojedinca. Ja mrzim brata, jer brat je ovo, ono. Ja i brat mrzimo roditelje, o ti roditelji dosadni. Naša familija mrzi susjeda, u taj susjed nam je uzeo kvadrat i stalno nešto kopa. Naš kvart mrzi drugi kvart, naš grad mrzi drugi grad. Mi Hajduk, mi Torcida. Naša regija mrzi drugu regiju. Mi Dalmatinci, ovo, ono. Naša država mrzi drugu državu. Šta ti Srbi, mi Hrvati, šta Slovenci, mi Hrvati. Naš Balkan, samo neka Balkana, kakva Evropa. Evropa mrzi Ameriku, mi imamo povijest, ovo, ono. Jedva čekam da dođu marsovci. Kako ćemo ih samo mrziti."
Glumci zagrebačkog Kerempuha, Tarik Filipović i Rene Bitorajc, već dvije godine pune dvorane autorskom predstavom Spektakluk, ismijavaju razne stereotipe, glume sponzoruše, homoseksualce, Dalmatince, purgere. Nedavno su, podsjeća Tarik, proslavili 150-tu izvedbu.
„Trudimo se govoriti o stvarima koje nas se danas jako tiču, najviše o izgubljneim vrijednostima, moralu."
Filmska komedija Vinka Brešana, Svećenikova djeca, nominirana je među četiri najbolje komedije u Europi u 2013. U Hrvatskoj je osvojio titulu najgledanijeg hrvatskog filma u XXI stoljeću, ali i doživio žestoke kritike iz katoličke Crkve. Film govori o svećeniku koji je zabrinut za natalitet na malom hrvatskom otoku, pa u dosluhu s lokalnim ljekarnikom i prodavačem na kiosku počne bušiti kondome:
„Hoćeš reći da je normalno da svaki svećenik umjesto molitvenika nosi jednu ovakvu stvar? Čim malo svećeniku popuste živci odmah svi misle da je to zbog seksa.”
Hrvatski film nikad nije prednjačio u komediji, ali zadnjih godina komedija sve više postaje i hrvatski filmski žanr, ističe autor nekoliko najuspješnijih, Vinko Brešan. Od 14 filmova, na prošlogodišnjem pulskom festivalu, čak četiri su bili komedije. Baš to je, kaže Brešan, odgovor na aktualno stanje u zemlji:
„Imam potpuno drugi stav o Hrvatskoj, nego ovaj opće namrgođeni. Mi propadamo sa jednim ogromnim veseljem. Mi se smijemo i propadamo. Zabavljamo se i propadamo. Zato i je komedija naš odgovor na ovo stanje koje jeste", ocjenjuje Brešan.