Protekle sedmice su našem uglednom redatelju Dini Mustafiću, te glumici Maji Izetbegović, uručene godišnje nagrade beogradskog Jugoslovenskog dramskog pozorišta, jedne od najvećih teatarskih kuća u region. Pažnju javnosti privukla je činjenica da dvoje gostiju postanu nosioci najviših priznanja u kući koja ima bezbroj velikih pozorišnih imena.
Tim povodom razgovaramo sa Dinom Mustafićem, inače direktorom sarajevskog MESS-a, najvećeg regionalnog pozorišnog festivala. Mustafić je trenutno u Sofiji, gdje režira novu predstavu po tekstu makedonskog pisca Gorana Stefanovskog.
Mustafić: Hvala lijepo na čestitkama. Ta kućna nagrada je jedna vrlo lijepa tradicija Jugoslovenskog dramskog pozorišta. To pozorište je jedno veliko pozorište, sa vrlo bogatom produkcijom u toku godine. I zaista, tamo su već godinama eminentna redateljska i glumačka imena. Uopće, produkcija JDP-a spada u sam vrh balkanske produkcije. To je jedini teatar koji je u Uniji evropskih teatara. To priznanje je, za jednu godinu, u kojoj su režirale moje čuvene kolege, zaista lijepe i bogate umjetničke produkcije, veliko priznanje.
Mustafić: U Sofiji sam, na poziv umjetničke direktorice Bine Haralampijeve, gost malog dramskog teatra „Zad kanal”. Imam sreću da radim komad jednog našeg južnoslavenskog autora, Gorana Stefanovskog. Tekst je poznat pod originalnim naslovom „Demon iz Dabarmale”, a u Bugarskoj je preveden na „Demon od Skopja”. To je jedan zaista sjajan crnohumorni tekst Gorana Stefanovskog o jednom berberinu iz mahale, o osveti nevino osuđenog povratnika iz zatvora, koji se vraća u tranzicijsko vrijeme u svoju ulicu, gdje je sve promijenjeno i na ništa ne liči. Odluči se da uzme pravdu u svoje ruke.
Mene posebno raduje aktuelnost tog teksta. Bugarska je jedna od najkorumpiranijih zemalja u Evropskoj uniji, nažalost i najsiromašnijih, tako da tekst kao da je i pisan iz Bugarske perspektive. To je i razlog zašto se umjetnička direktorica odlučila, na moj prijedlog, da postavi ovaj tekst. Posebno me raduje što će to biti prva izvedba Gorana Stefanovskog u ovom teatru.
Svetionik i moralna vertikala
Mustafić: Jesam. To je jedan mali kuriozitet da sam zaista u svim teatarskim centrima ex jugoslovenskih republika imao priliku da radim. Radio sam zapravo u svim krajevima nekadašnje zemlje, čak i na svim jezicima - od srpskog, hrvatskog, slovenačkog, albanskog i makedonskog, dakle i na jeziku nekadašnjih manjina. Taj moj angažman, ali i nekih mojih kolega, koji su ponijeli atribut regionalnog angažmana, je potvrda da se taj prostor nije raspao. Uvijek sam govorio da je taj prostor organski upućen jedan na drugi i da postoji mnogo toga što nas povezuje, a manje nas odvaja.
To mi je posebno drago istaći jer mislim da je taj krvavi rat 90-ih bio dobrim dijelom usmjeren i protiv južnoslovenskog kulturnog prostora. Ipak je ovo potvrda da je bilo nemoguće Hrvatima oduzeti Steriju Popovića i Nušića, a Srbima Krležu i Ranka Marinkovića. Dakle pisci, knjige, muzički koncerti, likovne izložbe su bili prvi koji su srušile nove administrativne granice, nove državne barijere i počele su se kulturne relacije uspostavljati mnogo prije, nego što su zapravo uspostavljene diplomatske relacije. U tom smislu i grad iz kojeg dolazim, Sarajevo, može sa ponosom reći da je bio centar okupljanja umjetnika iz ex Jugoslavije i da je to prvi grad koji je okupio na pojedinačnim festivalima tokom gostovanja umjetnike iz Beograda i iz Zagreba, Ljubljane i drugih centara.
Mustafić: U potpunosti se slažem. Mislim da je vrijeme tih velikih gesti i velikih rečenica prošlo. Oduvijek sam to smatrao glupošću, zato što se gradovi ne mogu nikada generalizirati, ne mogu gradovi biti krivi za nešto što se događalo i što smo činili jedni drugima u prošlosti. Mi smo to činili jedni drugima, a ne gradovi. Gradove čine ljudi koji hodaju tim ulicama. Uvijek sam govorio da su u svim tim gradovima, i u jeku najvećih iracionalnih mržnji i kolektivnih temperatura, postojali pojedinci koji su svojim hrabrim angažmanom bili svetionik, moralna vertikala koja je otvarala mogućnost da se među tim gradovima vrlo brzo uspostavi komunikacija. U tom smislu mislim da su ti ljudi odnijeli pobjedu.
Još uvijek puno toga ne štima na našim relacijama, međunarodnih, političkih, prije svega na planu odnosa prema prošlosti i ratnih zločina. Ali, mnogo toga je kultura učinila, da se stvari na neki način rehabilituju, da se revitaliziraju odnosi. I u krajnosti, kultura će da odigra onu prvu najvažniju ulogu bez koje nema dimenzije budućnosti, a to je svakako pomirenje i suočenje sa istinom.
Tradicija BiH je suživot
Mustafić: Generalno je gubitak kriterija na sceni. Nažalost kultura, kao generalno javni sektor, trpi jednu veliku ekonomsku krizu, trpi i iznutra jednu krizu koja je posljedica nebrige i indiferentnosti države spram kulture i obrazovanja. Može se govoriti naravno i o zdravstvu, saobraćaju i svim drugim elementima onog što se zove javni sektor. Ono što mene brine je jedna komercijalizacija. Sve češće čujem - Treba se ponašati menadžerski. Kultura treba da ide na tržište. To su sve stupidarije zato što su to rečenice koje dolaze od jedne nove klase, nekih novih tranzicijksih mamuta, koji ne razlikuju šta je to visoka, kritička kultura, ona kultura koja oplemenjuje prostore, koja produhovljuje generacije, što nam zapravo čini kulturno naslijeđe i historijsko blago. E, ta kultura je ugrožena.
A kada govorimo o BiH, onda govorimo o jednoj složenoj tvorevini. Sada se pozivaju, kao alibi, na Dejton, koji to nije regulirao, nego je kulture sveo uglavnom u nivo kantona. To je izgovor za namjerno urušavanje i pokušavanje negiranja duhovnosti BiH. Mi, koji živimo u BiH, itekako znamo da je to jedna polifona kultura, koja mnoštvom različitih nacionalnih, religijskih i drugih elemenata čini zapravo jedan šareni bosanski ćilim, koji je protkan stoljećima u nečemu što nas je upućivalo jedne na druge, tako da mi, u kulturalnom smislu, imamo identitet Bosanca.
Upravo ova politika, koja je bila politika razgradnje, dioba i podjela, je željela takvu kultura da anulira. Tako da je ta nebriga o kulturu proizvod jednog organiziranog sistema, jednog političkog mišljenja gdje kultura, sport i obrazovanje mogu biti faktori integracije zbog prirode svog bića. Kultura je uvijek spajala, a ne razdvajala.
Mustafić: Nekada ovdašnje prilika mogu činiti depresivnim, međutim nismo nikada željeli da se predamo. Uvijek sam smatrao da se treba boriti za svoj kulturni prostor. Mislim da je MESS uspio da se etablira, da postane main stream, da je MESS jedan od važnih kalendarskih događaja u BiH, kada nam dolazi Evropa i cijeli svijet.
To je bio festival koji je otvorio polje slobode, festival koji je uveo polemičke tomove, koji je u krajnosti okupljao mlade ljude iz onih krajeva zemlje koji nisu imali diplomatske odnose. MESS je prije 2,5 – tri godine imao panel diskusije, gdje su učestvovali mladi ljudi iz Prištine, Beograda, Zagreba, Sarajeva, Skopja na temu identiteta. Festival je jedan svojevrsni teatarski um otpora prema svim ovim godinama zla koje su protutnjale našim životima.
Mislim da će taj festival u budućnosti ostati kao takav, bez obzira ko bio na njegovom čelu. Ja sam se, sa svojim saradnicima, samo naslonio na njegove najljepše vrijednosti iz 60-ih godina, kada je on nikao, kao nešto što se tada zvala avangarda, eksperiment i istraživanje. Avangarda u umjetničkom smislu uvijek ima neko uporište u tradiciji, a tradicija BiH je suživot. A to je danas avangarda u BiH.
Mustafić: Imamo puno problema. Ostali smo u deficitu prošle godine sa festivalom jer se nisu realizirala sva sredstava sa određenih nivoa vlasti, prije svega Federalnog ministarstva. Imamo obećanja da će se ove godine u tom smislu praviti korekcija. Mada je festival i ove godine bitno reduciranog budžeta, mi smo ponudili javnosti program i rekli da su to ljudi koji su potvrdili da žele doći na festival. Reći da su tu jedan Alain Platel, Rimini Protokol, da će tu biti ponovo Viktor Bodo iz Mađarske, da ćemo imati priliku vidjeti predstave iz Argentine, iz Meksika, iz Brazila. U pet festivalskih programa i devet festivalskih dana, zaista će biti za svakoga po nešto.
Nadam se da će ostatci, ako to više uopšte postoji, kulturne realnosti u BiH, učiniti sve da ono što je kulturna ponuda, a očito je da postoji, i kulturna potreba građana Sarajeva, ne bude oštećena u narednom periodu.
Tim povodom razgovaramo sa Dinom Mustafićem, inače direktorom sarajevskog MESS-a, najvećeg regionalnog pozorišnog festivala. Mustafić je trenutno u Sofiji, gdje režira novu predstavu po tekstu makedonskog pisca Gorana Stefanovskog.
RSE: Prije svega čestitka. Moram priznati da sam bio prijatno iznenađen kada sam čuo da si dobio nagradu u Beogradu. Nije to bio festival, nego se radi o kućnoj nagradi, što mi je zvučalo kao presedan.
To priznanje je, za jednu godinu, u kojoj su režirale moje čuvene kolege, zaista lijepe i bogate umjetničke produkcije, veliko priznanje.
RSE: Imao sam sreću da te zateknem u Sofiji, gdje si trenutno, uz jedan zanimljivi projekt.
Mustafić: U Sofiji sam, na poziv umjetničke direktorice Bine Haralampijeve, gost malog dramskog teatra „Zad kanal”. Imam sreću da radim komad jednog našeg južnoslavenskog autora, Gorana Stefanovskog. Tekst je poznat pod originalnim naslovom „Demon iz Dabarmale”, a u Bugarskoj je preveden na „Demon od Skopja”. To je jedan zaista sjajan crnohumorni tekst Gorana Stefanovskog o jednom berberinu iz mahale, o osveti nevino osuđenog povratnika iz zatvora, koji se vraća u tranzicijsko vrijeme u svoju ulicu, gdje je sve promijenjeno i na ništa ne liči. Odluči se da uzme pravdu u svoje ruke.
Mene posebno raduje aktuelnost tog teksta. Bugarska je jedna od najkorumpiranijih zemalja u Evropskoj uniji, nažalost i najsiromašnijih, tako da tekst kao da je i pisan iz Bugarske perspektive. To je i razlog zašto se umjetnička direktorica odlučila, na moj prijedlog, da postavi ovaj tekst. Posebno me raduje što će to biti prva izvedba Gorana Stefanovskog u ovom teatru.
Svetionik i moralna vertikala
RSE: Koliko se sjećam, ti si prvi među redateljima, nekad zajedničkog kulturnog prostora, koji je radio u svim državama nastalim iz onomad zajedničke.
Mustafić: Jesam. To je jedan mali kuriozitet da sam zaista u svim teatarskim centrima ex jugoslovenskih republika imao priliku da radim. Radio sam zapravo u svim krajevima nekadašnje zemlje, čak i na svim jezicima - od srpskog, hrvatskog, slovenačkog, albanskog i makedonskog, dakle i na jeziku nekadašnjih manjina. Taj moj angažman, ali i nekih mojih kolega, koji su ponijeli atribut regionalnog angažmana, je potvrda da se taj prostor nije raspao. Uvijek sam govorio da je taj prostor organski upućen jedan na drugi i da postoji mnogo toga što nas povezuje, a manje nas odvaja.
Pisci, knjige, muzički koncerti, likovne izložbe su bili prvi koji su srušile nove administrativne granice, nove državne barijere i počele su se kulturne relacije uspostavljati mnogo prije, nego što su zapravo uspostavljene diplomatske relacije.
To mi je posebno drago istaći jer mislim da je taj krvavi rat 90-ih bio dobrim dijelom usmjeren i protiv južnoslovenskog kulturnog prostora. Ipak je ovo potvrda da je bilo nemoguće Hrvatima oduzeti Steriju Popovića i Nušića, a Srbima Krležu i Ranka Marinkovića. Dakle pisci, knjige, muzički koncerti, likovne izložbe su bili prvi koji su srušile nove administrativne granice, nove državne barijere i počele su se kulturne relacije uspostavljati mnogo prije, nego što su zapravo uspostavljene diplomatske relacije. U tom smislu i grad iz kojeg dolazim, Sarajevo, može sa ponosom reći da je bio centar okupljanja umjetnika iz ex Jugoslavije i da je to prvi grad koji je okupio na pojedinačnim festivalima tokom gostovanja umjetnike iz Beograda i iz Zagreba, Ljubljane i drugih centara.
RSE: Šta jedan istinski kulturni globtroter misli o stvaraocima koji se čvrsto drže svog „ćepenka”? Šta misliš da li dolazi vrijeme kada postaje nepristojno reći - Moja noga neće više tamo stupiti - ili je zapravo ta poštapalica svojevrsni alibi za stvaralačku nemoć?
Mustafić: U potpunosti se slažem. Mislim da je vrijeme tih velikih gesti i velikih rečenica prošlo. Oduvijek sam to smatrao glupošću, zato što se gradovi ne mogu nikada generalizirati, ne mogu gradovi biti krivi za nešto što se događalo i što smo činili jedni drugima u prošlosti. Mi smo to činili jedni drugima, a ne gradovi. Gradove čine ljudi koji hodaju tim ulicama. Uvijek sam govorio da su u svim tim gradovima, i u jeku najvećih iracionalnih mržnji i kolektivnih temperatura, postojali pojedinci koji su svojim hrabrim angažmanom bili svetionik, moralna vertikala koja je otvarala mogućnost da se među tim gradovima vrlo brzo uspostavi komunikacija. U tom smislu mislim da su ti ljudi odnijeli pobjedu.
Još uvijek puno toga ne štima na našim relacijama, međunarodnih, političkih, prije svega na planu odnosa prema prošlosti i ratnih zločina. Ali, mnogo toga je kultura učinila, da se stvari na neki način rehabilituju, da se revitaliziraju odnosi. I u krajnosti, kultura će da odigra onu prvu najvažniju ulogu bez koje nema dimenzije budućnosti, a to je svakako pomirenje i suočenje sa istinom.
Tradicija BiH je suživot
RSE: Ponekad pomislim kako nekim ljudima kod nas odgovara i ovdašnji teatarski ambijent. Malte ne svaki naš grad ima festival, pa ljudi mogu pomisliti kako su bitni stvaraoci jer učestvuju na pet, šest, neko i deset festivala godišnje.
Mustafić: Generalno je gubitak kriterija na sceni. Nažalost kultura, kao generalno javni sektor, trpi jednu veliku ekonomsku krizu, trpi i iznutra jednu krizu koja je posljedica nebrige i indiferentnosti države spram kulture i obrazovanja. Može se govoriti naravno i o zdravstvu, saobraćaju i svim drugim elementima onog što se zove javni sektor. Ono što mene brine je jedna komercijalizacija. Sve češće čujem - Treba se ponašati menadžerski. Kultura treba da ide na tržište. To su sve stupidarije zato što su to rečenice koje dolaze od jedne nove klase, nekih novih tranzicijksih mamuta, koji ne razlikuju šta je to visoka, kritička kultura, ona kultura koja oplemenjuje prostore, koja produhovljuje generacije, što nam zapravo čini kulturno naslijeđe i historijsko blago. E, ta kultura je ugrožena.
A kada govorimo o BiH, onda govorimo o jednoj složenoj tvorevini. Sada se pozivaju, kao alibi, na Dejton, koji to nije regulirao, nego je kulture sveo uglavnom u nivo kantona. To je izgovor za namjerno urušavanje i pokušavanje negiranja duhovnosti BiH. Mi, koji živimo u BiH, itekako znamo da je to jedna polifona kultura, koja mnoštvom različitih nacionalnih, religijskih i drugih elemenata čini zapravo jedan šareni bosanski ćilim, koji je protkan stoljećima u nečemu što nas je upućivalo jedne na druge, tako da mi, u kulturalnom smislu, imamo identitet Bosanca.
Upravo ova politika, koja je bila politika razgradnje, dioba i podjela, je željela takvu kultura da anulira. Tako da je ta nebriga o kulturu proizvod jednog organiziranog sistema, jednog političkog mišljenja gdje kultura, sport i obrazovanje mogu biti faktori integracije zbog prirode svog bića. Kultura je uvijek spajala, a ne razdvajala.
RSE: Ti i MESS, čiji si direktor, zapravo u potpunosti sličite. Da li Vas ovdašnje prilike sputavaju, čine tjeskobnim?
Mustafić: Nekada ovdašnje prilika mogu činiti depresivnim, međutim nismo nikada željeli da se predamo. Uvijek sam smatrao da se treba boriti za svoj kulturni prostor. Mislim da je MESS uspio da se etablira, da postane main stream, da je MESS jedan od važnih kalendarskih događaja u BiH, kada nam dolazi Evropa i cijeli svijet.
To je bio festival koji je otvorio polje slobode, festival koji je uveo polemičke tomove, koji je u krajnosti okupljao mlade ljude iz onih krajeva zemlje koji nisu imali diplomatske odnose. MESS je prije 2,5 – tri godine imao panel diskusije, gdje su učestvovali mladi ljudi iz Prištine, Beograda, Zagreba, Sarajeva, Skopja na temu identiteta. Festival je jedan svojevrsni teatarski um otpora prema svim ovim godinama zla koje su protutnjale našim životima.
Mislim da će taj festival u budućnosti ostati kao takav, bez obzira ko bio na njegovom čelu. Ja sam se, sa svojim saradnicima, samo naslonio na njegove najljepše vrijednosti iz 60-ih godina, kada je on nikao, kao nešto što se tada zvala avangarda, eksperiment i istraživanje. Avangarda u umjetničkom smislu uvijek ima neko uporište u tradiciji, a tradicija BiH je suživot. A to je danas avangarda u BiH.
RSE: Neki dan ste objavili program LI MESS-a. Unatoč svemu, zvuči impresivno i ovaj put.
Mustafić: Imamo puno problema. Ostali smo u deficitu prošle godine sa festivalom jer se nisu realizirala sva sredstava sa određenih nivoa vlasti, prije svega Federalnog ministarstva. Imamo obećanja da će se ove godine u tom smislu praviti korekcija. Mada je festival i ove godine bitno reduciranog budžeta, mi smo ponudili javnosti program i rekli da su to ljudi koji su potvrdili da žele doći na festival. Reći da su tu jedan Alain Platel, Rimini Protokol, da će tu biti ponovo Viktor Bodo iz Mađarske, da ćemo imati priliku vidjeti predstave iz Argentine, iz Meksika, iz Brazila. U pet festivalskih programa i devet festivalskih dana, zaista će biti za svakoga po nešto.
Nadam se da će ostatci, ako to više uopšte postoji, kulturne realnosti u BiH, učiniti sve da ono što je kulturna ponuda, a očito je da postoji, i kulturna potreba građana Sarajeva, ne bude oštećena u narednom periodu.
