Mustafa Mustafić je filmski snimatelj iza kojeg je na desetine igranih i dokumentarnih filmova. Jedan je od četiri internacionalno registrovana direktora fotografije u Bosni i Hercegovini. Već deset godina je na čelu Asocijacije snimatelja u BiH. Iako je radni vijek okončao prije 11 godina, još uvijek aktivno radi, a u autobiografskoj knjizi „Miris filmske trake“ oživio je mnoge priče i anegdote, koje prate proces nastanka filma.
RSE: Obzirom da ste cijeli svoj život posvetili filmu, koliko je bilo teško napisati knjigu? Koja je razlika između filma i knjige?
Mustafić: Razlika je, naravno, velika. U filmu se nalazim, a knjigu sam napisao prvi put, ali mislim i zadnji. Teško sam se odlučio na to. Mnogi prijatelji, kada pričam anegdote i dogodovštine sa filma, su mi rekli da bi o tome trebalo napisati knjigu. Nije mi bilo na kraj pameti da se usudim da tako nešto napravim. Onda sam se nekako ipak odlučio kada sam shvatio da se malo zna i o ljudima koji su vrlo zaslužni za temelje kinematografije u BiH, prije svega mislim na snimatelje, a pored toga i na neke druge profesije, kao što su scenski radnici, rasvjetljivači, rekviziteri, kostimografi, scenografi i tako dalje. Nekako sam se odlučio da napišem svoju snimateljsku autobiografiju i kroz to da spomenem te ljude, da ostanu negdje zabilježeni.
RSE: „Miris filmske trake“ je naziv knjige. Šta je toliko specifično u tom mirisu, šta vama znači taj miris?
Mustafić: Meni miris znači puno, naravno. Kada sam u Beogradu imao promociju na Festivalu asocijacije svjetskih snimatelja, čiji smo i mi članovi kao bosanska asocijacija, kolega Predrag Bambić Bambi mi je rekao da mu se sviđa naziv jer prosto pati za tim mirisom koji mu se uvukao pod kožu. On ga se dobro sjeća. To je miris kemikalije koja, kada otvorite kutiju u koju je upakovana traka izleti iz nje. To je dosta oštar miris, ali nije neugodan, naprotiv, ugodan je. Taj miris ti ostane u nosu kada to godinama radiš, uvuče ti se pod kožu i ostane u tebi. U ovom smislu, znači mi neku vrstu metafore, neke tehnologije koja više ne postoji, neke kinematografije koja više ne postoji.
RSE: Završili ste Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu, odsjek kamera. Međutim, u film se zaljubljujete još kao dječak, što opisujete i u svojoj knjizi. Da li i koliko je djetinjstvo odredilo vaš životni put?
Mustafić: Meni je film odredio životni put i to sasvim slučajno. To spominjem i u knjizi. Vrtio sam se oko bioskopa oko kina pomagajući tapkarošima da preprodaju karte. Tada nije bilo televizije, film je bio sve. Zavolio sam da gledam filmove. Njima sam pomagao i kao nagradu dobijem od njih jednu kartu da uđem u kino. Poslije toga sam radio kao kinooperater, ne kao profesionalac, već sam mu pomagao. Kada sam u gimnaziji saznao za filmski klub „Riječ mladih“, išao sam na filmske tribine i tu sam upoznao neke moje kasnije prijatelje koji su se isto opredijelili da se bave filmom. Ljubav prema filmu mi je odredila profesiju.
RSE: U vrijeme kada ste bili snimatelj ta profesija je definitivno spadala u umjetničke profesije. Smatrate li da je danas ova profesija potcijenjena? Da li je nekad bilo potrebno mnogo više znanja za sliku nego danas?
Zahvaljujući novoj tehnologiji koja je jednostavna, mnogi misle da znaju, a u suštini ne znaju koliko ne znaju.
Mustafić: Iz pitanja shvatam da i ti razumiješ da je to potpuno drugačije danas nego što je bilo prije. Zahvaljujući ovoj novoj tehnologiji koja je jednostavna, mnogi koji rade sa tom tehnologijom misle da nešto znaju, u suštini ne znaju mnogi od njih koliko ne znaju. Danas je to automatika i čip sve uradi za tebe. Prije, eksponirati na filmsku traku i raditi sa filmskom trakom je tražilo mnogo više umijeća i mnogo više znanja nego što to traži današnja tehnologija. Zbog toga danas ima na stotine, da ne kažem na hiljade, samozvanih filmskih radnika, redatelja i snimatelja. Svi se potpisuju kao direktori fotografije. Kod nas vole tu riječ, direktor, a u suštini ne znaju šta to znači.
RSE: Povod za razgovor je promocija vaše knjige, međutim, moramo spomenuti vaš dokumentarni film „Sarajevo“, koji je prošle godine prikazan. Film pokazuje ovaj grad iz specifičnog ugla. Nastajao je pet godina. Specifičnost filma je inventivnost u posmatranju prostora kojim godinama prolazimo i u kom živimo. Koliko smatrate da ste uspjeli u tome, prikazujući dokumentarac „Sarajevo“?
Mustafić: Ne znam. Po reakcijama ljudi koji su gledali film, a koji nisu iz Sarajeva, čak i oni iz Sarajeva koji su najkritičnija publika i čijih sam se reakcija najviše plašio, pretpostavljam da sam uspio. Rođen sam u Sarajevu, živim toliko godina u Sarajevu i znam otprilike sve dobre pozicije i kote odakle se može snimiti neki dobar kadar. Znam u koje doba dana ili noći. Radio sam pet godina na filmu sa još dvojicom mojih mlađih kolega Almirom Đikolijem i Farisom Dobračom, bez kojih taj film ne bi bio to što jeste. Mislim da sam zadovoljan.
RSE: Danas ste predsjednik Asocijacije snimatelja BiH. Radite autorske filmove, predajete mladim generacijama na sarajevskoj Filmskoj akademiji. Kada pričate o svom poslu mladim ljudima, šta je najvažnije, što oni treba da usvoje?
Mustafić: Ja sam zapravo predavač, nisam nikakav profesor. Pokušavam da im pomognem svojim iskustvom. Imam za njih razumijevanja. Pokušavam stalno da otkrijem kod njih i da im dokažem da bez strasti to ne mogu raditi, da ništa drugo uopšte nije važno. Važna je strast. Ako vidim da oni urade neku vježbu, da li iz režije ili iz kamere, samo zato da bi nam to donijeli i da bi uradili domaći zadatak, onda sam nesretan. Ako vidim da su napravili neki kadar koji nije dobar, a nema šansi da ih vratim i da im kažem da to moraju presnimiti jer ne može ući u film, znači da već pravim kompromis. Nije mi drago da vidim da oni to rade bez strasti. Dakle, ono što želim da im prenesem, to je strast.
RSE: Koliko je danas mladim autorima u BiH teško da naprave svoj film? Kinematografija BiH ima najsiromašniji fond u regionu.
Mustafić: Kinematografija BiH je na izdisaju, to je stravično. Ovi koji me poznaju znaju šta sam uvijek govorio. Nisam po prirodi pesimista, samo sam realista. Ovi ljudi neće to da vide. Sada je deset puta gore nego što sam ja govorio prije deset godina da će biti. Ono što me malo zabrinjava, što mi opet ne daje nikakvu nadu, to je jedna pasivnost koju su prihvatili i filmski radnici, da je situacija takva kakva jeste.
Na stranu to što je siromašan fond, siromašna je i privreda. Nešto se mora učiniti, ali ne vidim da iko išta čini. Neće niko dobrovoljno povećati fond. Fond je osnovan zahvaljujući nama. Neću sebe da hvalim, ali sam bio jedan od prvih inicijatora koji su pokrenuli da se osnuje fond. Ako želimo da se poveća, moramo učiniti neku akciju prema onima koji mogu to da urade, ali ne vidim da iko išta radi.
Problem je zapravo, po mom sudu, i opet će neki da se naljute, zato što ne postoji više pravih filmskih radnika. Slobodne filmske radnike, one koji isključivo žive od filma, možete nabrojati na prste jedne ili dvije ruke. Koliko znam od autora to su Jasmila (Žbanić) i Ahmed (Imamović), ukupno troje ili četvero redatelja koji su slobodni filmski radnici. Nema ni jednog montažera u slobodnom zvanju, imate nešto snimatelja, ali ne postoje neke profesije, kao rekviziter, šarferi ili slično. Kada bi došla neka strana ekipa i tražila koprodukciju, da im damo tehničku podršku, mi nismo u stanju da opremimo ni jednu ekipu. Nemamo dovoljno ljudi koji bi bili saradnici.
Kada sam počinjao da radim kao volonter 1962. godine, tada su se u BiH radila dva filma. U svakom filmu je bilo po 40 ljudi u ekipi, znači 80 ljudi je radilo na setu. Bili su tu i šminkeri, muški i ženski frizer, muški i ženski gardarober, scenski i nabavni rekviziter i neke profesije koje danas uopšte ne postoje.
RSE: Da li ipak možemo da kažemo da će film u BiH opstati?
Mustafić: On će opstati i postojati, samo će se rezultati ovoga vidjeti. Sramota je da oni koji mogu nešto da urade za film ništa ne čine. Prije svega mislim na one ljude koji mogu da pomognu jer film je ovu državu zadužio. Poslijeratni film je promovisao BiH na najbolji mogući način.
Prolaze generacije. Ako nemate kontinuitet proizvodnje, nemate ni te profesije jer ljudi odlaze. Mladi ljudi počinju da rade nešto drugo. Oni treba da plaćaju račune. Znam dvojicu koji su otišli u „BH Telekom“ da rade, koji su prije radili na filmu. Plata im je sigurna, hiljadu ili ne znam koliko maraka, mogu plaćati račune, mogu živjeti. Ništa nema od ljubavi. Grozno je to da niko od onih koji bi mogli da pomognu to ne vide. Čak i onda kada mogu, kada su obećali da će nam pomoći, prevarili su nas i slagali.
Facebook Forum