Centralni gradski trg u Mostaru u ratu je predstavljao liniju razgraničenja između Armije BiH i HVO-a. Godinama kasnije - mjesto na kojem su se sukobljavale navijačke skupine iz dva dijela grada. Iako političari nastoje javnost uvjeriti u suprotno, proteklih dana Španski trg je postao simbol zajedničke borbe za bolji Mostar i BiH.
Svakog dana u 16 sati Frančeska ostavlja svoj posao konobarice i radnice u pekari i odlazi na prosvjede. Proteklih 15 dana Španski trg postao je njen život, a Plenum jedino mjesto na kojem može da izrazi ogorčenje - ljutnju što sa 22 godine radi dva posla, jer treba skrbiti o porodici i plaćati studij:
„Stojim na protestima radi sebe i radi svoje budućnosti. Znam ako nekad završim fakultet da neću imati posla, da ću biti na birou kao i ostale moje, nešto starije kolege koje su sada po pete, šest godina na birou. Stojim i za ljude koji nemaju po pet, šest godina ni plaću, ni ništa, za penzionere, za vatrogasce, za policajce, za one ljude koji ne žale da izađu i da podrže druge ljude koji su na protestima – općenito, za svoj grad stojim", kaže Frančeska.
Đenan je završio komunikologiju. Nije ni u jednoj stranci, niti u rodu sa ljudima koji vladaju gradom. Možda je to razlog zbog kojeg još uvijek čeka na posao. Feđa je imao posao informatičara, ali je ostao bez njega kada je naglas upitao kada će mu biti uplaćeni doprinosi na platu od 150 eura.
Prvi put nakon dužeg vremana, i Feđa i Đenan ponosni su na svoj grad, na zaposlene i one bez posla, studente i penzionere, koji unatoč pristiscima ne odustaju od protesta:
„Možda sama činjenica što se Mostar prvi put digao zajedno protiv lopovluka, javašluka političara, nerada. Ljude je ujedinilo nezadovoljstvo. Vodio nas je socijalni bunt, tako da sam se i ja pridružio od prvog dana. Svidjela mi se čitava ideja i zajedništvo u Mostaru zato što znamo kakva je situacija - od 1993. do dan-danas nacionalne tenzije u Mostaru su uvijek prisutne i sa istočne i sa zapadne obale, s obzirom da Mostar nema strane nego dvije obale. Drugi dan protesta dokazali smo da smo prevazišli te barijere.“
„Ja vjerujem da se već krenulo u razbijanje te političke manipulacije. Međutim, što je najveći problem - ljudi se boje. Realno gledajući, svi se boje i za to radno mjesto što ga imaju. Ako bi se zamarao svakim problemom, svakom nepravdom, dokle bi dospio? Ja to sve vidim, znam i shvaćam sve to - i to jeste frustrirajuće, ali ovo je jedan od načina na koji ja mogu barem malo doprinijeti da se to riješi.“
Kada je Karlo prvi put čuo izjave nekih političara kako su paljevine djelo samo jednog naroda i da je sve smišljeno, bio je jako ljut. Ljudi su gladni i očajni, tu ime i prezime ne igra nikakvu ulogu. Ima 50 godina i nasataviće da protestuje, iako mu mnogi kažu da je lud:
„Mostarac sam. Međutim, danas kad prohodam gradom, unatoč mojim godinama, rijetko sretnem nekog koga znam. To su ljudi koji su pretežno sad došli sa strana. Nemam ništa protiv tih ljudi, neko je došao ovdje trbuhom za kruhom, neko po političkoj liniji, neko ovako, neko onako. Postoji ovdje samo ovdje interes, ne postoji više duša, ne postoji svjetlo. Imam dvoje djece. Želim da oni imaju svijetlu budućnost, kao i sva druga djeca. Možda sam malo slobodnijeg shvatanja, ali tek kada vam kažu:’Vidi ga što je odvalio, što je odlijepio, što je prolupao’, tek ste tad slobodan čovjek. A Mostar je uvijek bio slobodarski grad. Danas sam na Blijesak info govorio o nekom liku koji me optužio da huškam mlade, pa sam odgovorio:’Ne znam, prijatelju’, on se zove Nik,’ti izgleda živiš u nekom drugom vremenu, recimo, u 1944. pred kapitulaciju, a ja živim u 2020. kada su se ljudi sasvim okrenuli i poštuju zakone univerzuma.“
Protesti će biti nastavljeni. Zajednički glas kojim je Mostar progovorio kroz Plenum mnogo je važniji od smjena vlastodržaca i provođenja zahtjeva, jer toga se političari istinski boje. Frančeska i Đenan zaključuju:
„Faktički 18 godina su taj strah širili među ljudima i vjerovali su da mogu upravljati masom, podijelili grad na dva dijela. Desilo se da je u ljudima nešto puklo i morali su taj svoj bijes i frustraciju iznijeti i zapaliti te zgrade. Ljudi su palili, i Hrvati i muslimani... Dok su oni svoje vile čuvali sa po 150 policajaca zato što su videli da su se ljudi konačno ujedinili.“
„Mislim da se političari još uvijek nisu uplašili kako bi trebali. Još uvijek s podsmijehom gledaju na ovu grupicu ljudi koja je okružena svakodnevno od 60 policajaca i 20 specijalaca na Španskom trgu. Mene je poprilično i strah na šta će političari biti spremni kada i ako dođe taj dan da se osjećaju ugroženima, da bi mogli izgubiti svoje pozicije i svoje fotelje koje griju već 10 godina. Ali zato idemo oprezno svaki dan, ne primamo svakoga, distanciramo se od ljudi koji dođu da bi pravili nerede. Očekujemo bolje sutra. Tu smo svi zajedno radi toga - konačno se nakon toliko godina skupila ta neka kritična masa koja želi promjene u ovom gradu i koja misli da Mostar može bolje.“
Svakog dana u 16 sati Frančeska ostavlja svoj posao konobarice i radnice u pekari i odlazi na prosvjede. Proteklih 15 dana Španski trg postao je njen život, a Plenum jedino mjesto na kojem može da izrazi ogorčenje - ljutnju što sa 22 godine radi dva posla, jer treba skrbiti o porodici i plaćati studij:
„Stojim na protestima radi sebe i radi svoje budućnosti. Znam ako nekad završim fakultet da neću imati posla, da ću biti na birou kao i ostale moje, nešto starije kolege koje su sada po pete, šest godina na birou. Stojim i za ljude koji nemaju po pet, šest godina ni plaću, ni ništa, za penzionere, za vatrogasce, za policajce, za one ljude koji ne žale da izađu i da podrže druge ljude koji su na protestima – općenito, za svoj grad stojim", kaže Frančeska.
Đenan je završio komunikologiju. Nije ni u jednoj stranci, niti u rodu sa ljudima koji vladaju gradom. Možda je to razlog zbog kojeg još uvijek čeka na posao. Feđa je imao posao informatičara, ali je ostao bez njega kada je naglas upitao kada će mu biti uplaćeni doprinosi na platu od 150 eura.
Prvi put nakon dužeg vremana, i Feđa i Đenan ponosni su na svoj grad, na zaposlene i one bez posla, studente i penzionere, koji unatoč pristiscima ne odustaju od protesta:
„Možda sama činjenica što se Mostar prvi put digao zajedno protiv lopovluka, javašluka političara, nerada. Ljude je ujedinilo nezadovoljstvo. Vodio nas je socijalni bunt, tako da sam se i ja pridružio od prvog dana. Svidjela mi se čitava ideja i zajedništvo u Mostaru zato što znamo kakva je situacija - od 1993. do dan-danas nacionalne tenzije u Mostaru su uvijek prisutne i sa istočne i sa zapadne obale, s obzirom da Mostar nema strane nego dvije obale. Drugi dan protesta dokazali smo da smo prevazišli te barijere.“
„Ja vjerujem da se već krenulo u razbijanje te političke manipulacije. Međutim, što je najveći problem - ljudi se boje. Realno gledajući, svi se boje i za to radno mjesto što ga imaju. Ako bi se zamarao svakim problemom, svakom nepravdom, dokle bi dospio? Ja to sve vidim, znam i shvaćam sve to - i to jeste frustrirajuće, ali ovo je jedan od načina na koji ja mogu barem malo doprinijeti da se to riješi.“
Kada je Karlo prvi put čuo izjave nekih političara kako su paljevine djelo samo jednog naroda i da je sve smišljeno, bio je jako ljut. Ljudi su gladni i očajni, tu ime i prezime ne igra nikakvu ulogu. Ima 50 godina i nasataviće da protestuje, iako mu mnogi kažu da je lud:
„Mostarac sam. Međutim, danas kad prohodam gradom, unatoč mojim godinama, rijetko sretnem nekog koga znam. To su ljudi koji su pretežno sad došli sa strana. Nemam ništa protiv tih ljudi, neko je došao ovdje trbuhom za kruhom, neko po političkoj liniji, neko ovako, neko onako. Postoji ovdje samo ovdje interes, ne postoji više duša, ne postoji svjetlo. Imam dvoje djece. Želim da oni imaju svijetlu budućnost, kao i sva druga djeca. Možda sam malo slobodnijeg shvatanja, ali tek kada vam kažu:’Vidi ga što je odvalio, što je odlijepio, što je prolupao’, tek ste tad slobodan čovjek. A Mostar je uvijek bio slobodarski grad. Danas sam na Blijesak info govorio o nekom liku koji me optužio da huškam mlade, pa sam odgovorio:’Ne znam, prijatelju’, on se zove Nik,’ti izgleda živiš u nekom drugom vremenu, recimo, u 1944. pred kapitulaciju, a ja živim u 2020. kada su se ljudi sasvim okrenuli i poštuju zakone univerzuma.“
Protesti će biti nastavljeni. Zajednički glas kojim je Mostar progovorio kroz Plenum mnogo je važniji od smjena vlastodržaca i provođenja zahtjeva, jer toga se političari istinski boje. Frančeska i Đenan zaključuju:
„Faktički 18 godina su taj strah širili među ljudima i vjerovali su da mogu upravljati masom, podijelili grad na dva dijela. Desilo se da je u ljudima nešto puklo i morali su taj svoj bijes i frustraciju iznijeti i zapaliti te zgrade. Ljudi su palili, i Hrvati i muslimani... Dok su oni svoje vile čuvali sa po 150 policajaca zato što su videli da su se ljudi konačno ujedinili.“
„Mislim da se političari još uvijek nisu uplašili kako bi trebali. Još uvijek s podsmijehom gledaju na ovu grupicu ljudi koja je okružena svakodnevno od 60 policajaca i 20 specijalaca na Španskom trgu. Mene je poprilično i strah na šta će političari biti spremni kada i ako dođe taj dan da se osjećaju ugroženima, da bi mogli izgubiti svoje pozicije i svoje fotelje koje griju već 10 godina. Ali zato idemo oprezno svaki dan, ne primamo svakoga, distanciramo se od ljudi koji dođu da bi pravili nerede. Očekujemo bolje sutra. Tu smo svi zajedno radi toga - konačno se nakon toliko godina skupila ta neka kritična masa koja želi promjene u ovom gradu i koja misli da Mostar može bolje.“
