Tema najnovijeg Mosta Radija Slobodna Evropa (RSE) bila je odnos Beograda prema Srbima u regionu. Sagovornici su bili Dejan Jović, profesor Fakulteta političkih znanostu u Zagrebu i Žarko Korać, dugogodišnji profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu.
Bilo je reči o tome zašto je Beograd tako oštro reagovao na prisustvo predstavnika hrvatskih Srba obeležavanju 25. godišnjice Oluje, da li se rukovodstvo Srba u Hrvatskoj izmiče ispod Vučićevog kišobrana i da li hrvatski premijer Plenković želi pomiranje sa srpskom manjinom u Hrvatskoj.
Razgovaralo se i o tome kakvu ulogu ima Milorad Dodak u politici objedinjavanja Srba u regionu, zbog čega Beograd stalno drži otvoreno pitanje granica Srbije, kakav je položaj Srba u Crnoj Gori, da li Vučića interesuju samo oni Srbi na Zapadnom Balkanu koji imaju teritoriju, da li je Srbija ikada prešla Drinu, koliko su Srbi u regionu bitni za narativ Beograda o srpskom narodu kao večitoj žrtvi, kao i o tome da li Srbi na Zapadnom Balkanu doživljavaju Vučića kao svog lidera.
Omer Karabeg: Beograd je do sada čvrsto držao pod kontrolom Srbe u regionu. Njihovi predstavnici redovno su posećivali Beograd, sastajali se sa najvišim rukovodiocima Srbije i donosili zajedničke deklaracije. Ove godine kao da se nešto menja. Predstavnik Srba u Hrvatskoj Boris Milošević, koji je i potpredsednik hrvatske vlade, prisustovao je u Kninu proslavi 25. godišnjice Oluje i pored toga što je iz Beograda oštro upozoren da to nipošto ne čini. Da li se rukovodstvo Srba u Hrvatskoj izmiče ispod Vučićevog kišobrana?
Dejan Jović: Ja bih rekao da ono zapravo nikad nije ni bilo pod Vučićevim kišobranom i da je uvijek pokazivalo dovoljnu dozu samostalnosti. Ne treba zaboraviti da se partija, koju vodi profesor Milorad Pupovac, zove Samostalna demokratska srpska stranka (SDSS). I to ne slučajno.
Ta tradicija samostalnosti, koja je povjesna i traje još od vremena Svetozara Pribićevića, namjerno je istaknuta u nazivu partije zbog toga što se htjelo da ta partija sama donosi svoje odluke i da bude samostalna.
I do sada je bilo razlika između SDSS-a i predsjednika Vučića. Kad je Vučić posjećivao Hrvatsku nekoliko puta je kritizirao Milorada Pupovca naročito kad su u publici bili Srbi iz Hrvatske. Jednom je rekao da je bio vrlo nezadovoljan što je Pupovac prihvatio Zakon o braniteljima koji definira da su branitelji borci koji su sudjelovali u ratu kojega je Hrvatska okarakterizirala kao agresiju. Mislim da Beograd više nastoji da koordinira akcije Srba u drugim zemljama regiona nego što odlučuje, posebno ne u slučaju SDSS-a.
Patronat
Žarko Korać: Ja mislim da je Pupovac zapravo rešio da podrži prve korake hrvatske vlade u pokušaju da se srpsko-hrvatski odnosi počnu da stavljaju u neki drugi kontekst. Pupovac je zapravo dao podršku Plenkoviću da počne nešto da menja u tom odnosu. Beograd je sigurno bio iznenađen, vrlo oštro je reagovao.
Tabloidi, koje vlast apsolutno kontroliše napali su Miloševićev odlazak u Knin bez ikakve zadrške. Oni drugačije i ne zovu Hrvatsku nego ustaškom državom. Vidljivo je bilo i oficijelno nezadovoljstvo Beograda. Međutim, ne tako davno na inicijativu Beograda potpisan je dokument o položaju Srba u regiona koji je na moje iznenađenje potpisao i Pupovac. Dakle, to jeste promena.
Beograd pokušava da vodi politiku patronata nad Srbima u regionu koja je, naravno, različita. U ovom trenutku taj patronat je najočigledniji nad srpskim strankama u Crnoj Gori zato što su tamo izbori za dve nedelje. Oni dolaze u Beograd i ne kriju da idu na konsultacije. Beograd ih novčano pomaže i direktno se meša u izbore u drugoj državi. Što se tiče Bosne i Hercegovine, Beograd daje ekskluzivnu podršku Miloradu Dodiku i Republici Srpskoj. Nema nijednog događaja u Beogradu, utakmice ili bilo čega, da ne dođe Dodik i sedi pored Vučića. Demonstrira se potpuno jedinstvo.
Ali mi sad govorimo o Srbima u Hrvatskoj. Tamo jeste došlo do promene. Pupovac ove godine nije otišao u Sremsku Raču na komemoraciju žrvama Oluje, koju organizuje Srbija, a ranije je odlazio. On je zvaničnicima Srbije uputio intresanto pitanje. Rekao je: vi sada napadate Borisa Miloševića, a da li ćete se izviniti jednog dana ako bude ispalo da smo zapravo mi bili u pravu. Time je aludirao na činjenicu da se Beograd nikad nije izvinio za politiku koju je vodio 1991. godine koja je zapravo dovela do egzodusa Srba iz Hrvatske.
Omer Karabeg: Beograd ima najprisnije odnose sa Republikom Srpskom, to jest sa bosanskohercegovačkim Srbima, a Milorad Dodik se slavi kao najveći borac za srpsku stvar. Gospodin Korać je pomenuo da nema nijednog značajnijeg događaja u Srbiji kome ne prisustvuje Dodik, a Vučić ga vrlo često poziva u Beograd na kosultacije. Koja je uloga Milorada Dodika u politici objedinjavanja Srba u regionu?
Dejan Jović: Ja bih rekao da je to indikator politike u Srbiji. Nedavni izbori značili su povratak jednopartijskog sistema u nedovršenu državu. U političkom prostoru Srbije dominiraju homogenizacija i antipluralizam, a to se ogleda i u odnosu prema Srbima i njihovim organizacijama u regionu.
Beograd s nervozom gleda na bilo kakav pluralizam i na pokušaje odstupanja kada se radi o organizacijama Srba u regionu. Nedovršena država je možda jedan od razloga zašto predsjednik Vučić održava tako bliske odnose sa Dodikom i Dodik sa njim. Meni čini da sve to treba staviti u kontekst odnosa Srbije prema Kosovu.
Problem Kosova traje duže nego srpsko pitanje u regionu nakon raspada Jugoslavije, ima dugu povjest i nije rješen. Stalno postoje neke najave da će se uskoro, možda čak i ove godine, to pitanje napokon rješiti, ali ja ne vjerujem da će se ikada rješiti, kao što ne vjerujem da će se ikada rješiti srpsko pitanje na Balkanu, kao ni pitanje odnosa prema prošlosti. Takva pitanja su nerješiva. Mislim da nikada nećemo staviti tačku na njih. Iluziju ima i Samostalna demokratska srpska stranka ako misli da će se odlaskom Borisa Miloševića u Knin završiti poglavlje nesporazuma između Srba i Hrvata.
Takve stvari se ne mogu skloniti s dnevnog reda. Ja čak mislim da se ni ne trebaju skloniti. Potrebno je razvijati pluralizam i slobodu da svatko ima svoju interpretaciju prošlosti. Ali, kada se radi o odnosu Dodik - Vučić, mislim da je tu važno vidjeti da se Srbija stalno suočava sa nerješivošću svog teritorijalnog pitanja u pogledu Kosova i da zato cijelo vrijeme ostavlja otvorenom neku vrstu alternative.
Naime, ako dođe do toga da se Kosovo u legalnom i političkom smislu više ne tretira kao dio teritorije Srbije, razmišlja se o tome da se Republika Srpska de facto tretira kao sastavni dio političkog prostora Srbije. Ja pri tom ne mislim da će Srbija htjeti, ni da može razbiti Bosnu i Hercegovinu, niti da može prisajediniti Republiku Srpsku, ali tamo živi veliki broj građana koji imaju srpsko državljanstvo koji imaju politički utjecaj i koje vodi Milorad Dodik. Tako ja gledam na tu bliskost.
Dodikova uloga
Omer Karabeg: Da li Dodik govori ono što Vučić ne sme da kaže? Naime, Vučić se nikada nije ogradio od Dodika kada je Dodik u njegovom prisustvu govorio o stvaranju zajedničke srpske države koja bi obuhvatala Srbiju, Republiku Srpsku, sever Kosova i Crnu Goru. Dodik to kaže, a Vučić ćuti.
Žarko Korać: Za razliku od profesora Jovića ja mislim nešto drugačije. Ova sadašnja politička garnitura - nažalost, dobrim delom i Tadić i deo Demokratske stranke, ne i Đinđić - nikada nije odustala od programa zajedničke srpske države koji je formiran krajem 80-ih, ali je de facto stariji. Tačno je da Srbija ima stalno otvorene granice, ali ne samo prema Kosovu.
Ona ih ima i prema Bosni i Hercegovini. Kao što znamo, istorijski Srbija nikad nije bila u Bosni i Hercegovini. Nikada nije prešla Drinu, iako je odlazak Turske u 19. veku otvorio pitanje položaja srpskog naroda. Kao sto znate kasnije je formalno prisajedinjenje Bosne i Hercegovine Austro-Ugarskoj izazvalo krizu koja je skoro dovela Austro-Ugarsku i Kraljevinu Srbiju na ivicu rata.
Mislim da Vučić nema snage da napusti program stvaranja zajedničke srpske države. On o njemu ne govori. On ćuti, govori samo o evropskim integracijama. To je dosta lukavo, ali ta sitna lukavost koja je bila vrlo uspešna, pre svega u Evropi, polako gubi svoju vrednost. Vučić apsolutno nikada nije rekao ni jednu jedinu reč protiv onoga što Dodik govori o zajedničkoj srpskoj državi. To se ne može drugačije shvatiti nego kao pasivno odobravanje Dodikovih ispada.
Uzgred, Dodik ima vrlo velike finansijske interese u Srbiji. Njegov sin gradi u Srbiji, Dodik gradi puteve, njegova firma gradi hotele po Zlatiboru i stambene objekte u Beogradu. Sve su to vrlo lukrativni poslovi za porodicu Dodik. Ali vratimo se Vučiću i njegovoj stranci.
Svi se prave da ne postoji istorija Srpske napredne stranke koja danas vlada Srbijom. Ta stranka je deo Srpske radikalne stranke. Ona okuplja ljude relativno niskog obrazovanja i relativno niskog položaja na ekonomskoj lestvici. Vučić je deset godina bio vrlo aktivni propagator ideje Slobodna Miloševića da su AVNOJ-evske granice arbitrarne. Drugim rečima, mi ćemo postaviti neke druge granice, što se naravno nije dogodilo.
Centralni problem Srbije je što ne želi da izvuče nikakvu pouku iz svog katastrofalng poraza. To se može videti na odnosu prema kosovskoj krizi. Niko nikad ne pominje Kumanovski sporazum, zašto su sa Kosova povučene srpska vojska i policija, kakve uopšte ingerencije Srbija ima na Kosovu. Svi se prave kao da nikada nije bilo Kumanovskog sporazuma, kao da nikada nije bilo poraza. Kad govore o Oluji, nikada ne pominju šta se sve zapravo dešavalo. Umesto toga, Srbija ni danas - paradoksalno pod firmom evropskih integracija - ne odustaje bar od dela programa zajedničke srpske države.
Tuđmanove iluzije
Omer Karabeg: Svetlana Lukić, urednica Peščanika, izjavila je ovih dana da su Vučiću potrebni samo oni Srbi koji imaju teritoriju. Delite li to mišljenje?
Dejan Jović: Meni je teško objasniti Vučićevu politiku. Ne znam zapravo što bi dobio oslanjanjem na Srbe koji imaju teritoriju. Jako mi je teško povjerovati da ima iluziju da je moguće mijenjati granice ili da očekuje da će se Bosna i Hercegovina raspasti, kao što je svojedobno očekivao Franjo Tuđman - to znam sasvim pouzdano - pa zbog toga nije formirao treću hrvatsku jedinicu u Bosni i Hercegovini.
Rasformirao je Herceg-Bosnu zato što je mislio da će Bosna i Hercegovina kao multietička zajednica prije ili kasnije doživjeti sudbinu Jugoslavije. Pa, ako se već Bosna i Hercegovina dijeli, bolje da se dijeli po pola nego u tri dijela. Jer je pola je više od trećine.
To je bio razlog zašto nije htio imati Herceg-Bosnu nego je radije sudjelovao u formiranju Federacije Bosne i Hercegovine očekujući da bi kasnije kroz konfederalni ugovor ona mogla biti spojena sa Hrvatskom. Mnogi ljudi izvan Hrvatske ne vide pluralizam i složenost raznih grupa Srba u regionu koje su imale vrlo različita iskustva u devedesetim godinama, pa su formirale i različite ideje o tome kako djelovati u novim državama. Čak i u okviru iste nacije. Mislim na Srbe u Hrvatskoj.
U periodu od 1991. do 1995. oni su bili podjeljeni na Srbe koji su živjeli unutar Republike Srpske Krajine i na Srbe koji su živjeli izvan tog područja - u Zagrebu, Osijeku, Splitu, Rijeci, u Gorskom Kotaru koji se nije pridružio Republici Srpskoj Krajini iako je bilo pokušaja da se to učini. Iskustva, s jedne strane Krajišnika, a s druge svih ostalih Srba bila su vrlo različita. Ne kažem da svi nisu bili pod pritiskom hrvatskog nacionalizma.
Mnogi Srbi iz gradova su otišli ne zbog Oluje nego zbog diskriminacije i pritisaka uključujući i one fizičke. Njihove međusobne odnose karakterizirala je zaoštrena retorika. Podsjetio bih da je za vodstvo Republike Srpske Krajine bio neprihvatljiv Jovan Rašković, prvi predsjednik Srpske demokratske stranke, zato što je rekao: “Ja vas ne želim voditi u rat, ja nisam čovjek rata, želim vas voditi u mir i u sporazum sa Hrvatima”. Morao je napustiti funkciju jer je postao nepoželjan.
Već tu vidimo razliku između onih Srba koji su htjeli rat i onih koji su htjeli autonomiju, ali ne i rat. Kasnije je Milorad Pupovac za najradikalnije elemente, koji su Krajinu vodili u rat, bio najveći mogući izdajnik srpstva i najveći mogući neprijatelj. Da se slučajno desilo da su imali kontrolu nad njegovim životom - teško bi mu ostala glava na ramenu.
Oni nikada nisu shvatili da raketiranje i bombardiranje, kao i razaranje Vukovara, jednako ide i po Hrvatima i po Srbima koji tamo žive. Dakle, da lokalni Srbi dijele sudbinu lokalnih Hrvata i da su imali slične sudbine. Tipična je priča Borisa Miloševića. On je iz Šibenika, njegov otac je mobiliziran u hrvatsku vojsku, a njegova baka je ostala na teritoriji Republike Srpske Krajine i na kraju je ubijena.
Podsjetio bih kakve su oštre riječi ovih dana upućene Miloradu Pupovcu od strane izbjegličkih udruženja, posebno od Miodraga Linte koji sebe valjda vidi kao lidera svih Srba u regionu. Taj animozitet prema Pupovcu i SDSS-u je dugotrajan, uopće nije novi. Ja za njega znam već godinama. Dio Srba koji su izbjegli u Srbiju, tvrdi da Srba u Hrvatskoj uopće nema, da su oni koji su ostali, a njih je oko 180.000 hiljada, Tuđmanovi Srbi, zapravo Hrvati. Neki od njih su rekli da je Milošević time što je otišao u Knin postao Hrvat. Dakle, nije više Srbin.
Granice Srbije
Žarko Korać: Čitajte Dobricu Ćosića, šta on govori o srpskom političkom programu i raspadu Jugoslavije. Ta priča se svodi na sledeće - vi nećete Jugoslaviju, mi vama ne damo granice. Vi ste, gospodine Joviću, rekli da ne verujte da neko sanja o izmeni granica. Mislim da jako grešite. Itekako sanjaju o izmeni granica.
Oni kažu: "Sada ne, ali mi čekamo da se promene svetske okolnosti". Oni stalno čekaju. Ja ih slušam. To nisu beznačajni ljudi u smislu njihovog uticaja na javno mnjenje u Srbiji. Oni polaze od toga da srpsko nacionalno pitanje nije rešeno. Oni očekuju da Srbi u regionu podrže tu tezu, ne javno - oni to od njih ne traže - već da se ne protive Beogradu i da ne sarađuju sa vlastima država u kojima žive.
Ništa jasnije to ne pokazuje nego ponašanje srpskih stranaka u Crnoj Gori. One nisu samo protiv evroatlantske i prozapadne orijentacije Crne Gore nego su protiv toga da se, kako oni kažu, Crna Gora odvaja od Srbije. Drugim rečima, oni traže da se sa Srbijom napravi neka vrsta državne zajednice. To je u stvari teza Beograda - da se je Crna Gora greškom odvojila. Beogad neće da ona nestane kao država nego da prestane da vodi samostalnu politiku.
Vučić ne može da se pomiri s tim da srpske zajednice u regionu same donose političke odluke i da grade odnose sa većinskim narodom u državama u kojima žive. Jer to je garant njihove budućnosti i njihove ekonomske i političke stabilnosti. Beograd ne može to da prihvati i zato je politika Beograda prema Srbima u regionu sasvim pogrešna.
Život na grobljima
Omer Karabeg: Koliko su Srbi u regionu bitni za zvanični narativ Beograda o srpskom narodu kao večitoj žrtvi?
Dejan Jović: Mislim da su jako bitni. Primjećujem da službeni Beograd, a onda i neslužbeni - govorim o svima onima koji formiraju javno mnjenje gostujući na raznim televizijama - insistira na toj opciji. Indikativna mi je bila izjava istoričara i akademika Ljubodraga Dimića koji je rekao da će Srbi u Hrvatskoj izgubiti svoj identitet, ako odu na proslavu Oluje.
On je taj identitet stavio u kontekst žrtve što je meni bilo zanimljivo kao politologu koji o tome i piše. Napisao sam knjigu koja se bavi političkim identitetom u Hrvatskoj. Hrvati imaju dvije ideje - pobjeda i žrtva, pa se pobjeda slavi u Kninu, a žrtva se obilježava u Vukovaru, ali i na čitavom nizu drugih mjesta, na primjer na Bleiburgu.
Meni je zanimljivo bilo čuti da kolega Dimića na neki način potvrđuje ideju da je identitet Srba u Hrvatskoj identitet žrtve i ništa izvan toga. Ja mislim da je ta ideja pogrešna i pogubna. Kada bi Srbi u Hrvatskoj na to pristali, oni ne bi imali budućnost. Nestali bi ako bi isključivo tugovali i živjeli na grobljima. Ja mislim da oni već sad pretjeruju u tome.
Mislim da o tome mora voditi računa zajednica koje ja doživjela brodolom, koja je sa 580.000 spala na 180.000, i pred kojom je sljedeće godine popis stanovništva koji će vjerojatno pokazati da će njen broj pasti za još nekoliko desetaka hiljada - što zbog asimilacije, što zbog odlaska na Zapad, što zbog slabog povratka kojega zapravo onemogućava narativ da nema suživota sa Hrvatima i da je Hrvatska neprijateljska prema Srbima.
Mislim da je to bio jedan od motiva incijative SDSS-a da se na neki način pokaže da se u Hrvatskoj može živjeti iako si Srbin i da se time pozovu Srbi, koji su otišli iz Hrvatske, da se vrate. Ne znam da li ste primjetili da je premijer Plenković u svom govoru u Kninu - pored onih koji su se vratili - pominjao i one koji se žele vratiti u Hrvatsku.
Kada bismo identitet srpske zajednice gradili na onome što se dešavalo od 1941. do 1945. i od 1991. do 1995, ona bi propala. Treba činiti obrnuto. Treba se odmaknuti od rata što je više moguće, treba prestati ići po grobljima i prestati graditi identitet na tragedijama. Sastavni dio politike povjesti ne smije biti samo suočavanje s prošlošću nego i zaborav.
Nama je potreban zaborav onoga tragičnoga što se dogodilo u odnosima između Srba i Hrvata. Ja ne vjerujem niti u frojdističke, niti u katoličke, odnosno hrišćanske ideje o tome da je pokajanje preduvjet pomirenja. To se do sada nije pokazalo dobrim. Ja mislim da je pogrešno suočavanje s prošlosću na način da se pokajemo.
Mislim da je za srpsku zajednicu u Hrvatskoj važno da okrene list, da pokuša zatvoriti priču o prošlosti. Neće je, nažalost, nikad uspjeti zatvoriti, ali treba da se trudi. A to sve ima smisla samo ako se identitet Srba u Hrvatskoj odmakne od ideje žrtve. Jer ako na tome gradimo nacionalni identitet, onda nema budućnosti.
Srbi u Hrvatskoj trebaju pokušati da se odmaknu od rata. To trebaju uraditi i Hrvati, a ne da žive u ratu. Svaki dan, kad gledam televiziju, izgleda kao da smo u 1995, kao da od tada nije prošlo 25 godina. U tome vidim jedini put naprijed.
Crna Gora
Žarko Korać: Srbi u regionu su potvrda zvaničnog narativa o srpskom narodu kao večitoj žrtvi. Njima se manipuliše u nastojanju da se raspad Jugoslavije predstavi kao delo antisrpske zavere. Tvrdi se da je sve to urađeno da bi se Srbi u novonastalim državama sveli na beznačajnu grupu koja ne može imati nikakav politički uticaj.
Umesto da daje podršku kulturnom životu Srba u regionu, umesto da ih finansijski pomaže da bi mogli da funkcionišu kao zajednice, kao što to čine druge države u okolini Srbije, Beograd im kao u slučaju Srba u Hrvatskoj poručuje - ako odeš u Knin, nisi dobar Srbin.
Sve evropske zemlje imaju manjine. Čak i one za koje mislite da ih nemaju. Rešenje manjinskog pitanja je jedan od preduslova izgradnje demokratskog društva. To važi i za Hrvatsku. Odnos prema srpskoj manjini je značajan za izgradnju njenih demokratskih institucija i za stvaranje demokratske Hrvatske u punom smisli te reči.
Ja mislim da Beograd ne mari mnogo za srpske zajednice u regionu sem onda kada može da ih koristi. U ovom trenutku to je slučaj u Crnoj Gori. Tamo se oni koriste da se kaže Milu Đukanoviću i njegovom režimu ono što je patrijarh Srpske pravoslavne crkve rekao - da je položaj Srba u Crnoj Gori gori nego za vreme NDH.
Možete zamisliti dokle je otišla retorika između Beograda i Podgorice. Dakle, da ponovim, nije dobro što Beograd srpske manjine u susednim državama isključivo vidi kao deo svoga političkog programa koji je, po mom uverenju, duboko pogrešan.
Dejan Jović: Ipak treba priznati da se suočavamo i sa crnogorskim nacionalizmom koji je veoma agresivan prema Srbima u Crnoj Gori. To nije slučaj sa Andrejem Plenkovićem u Hrvatskoj koji se na nedavnim izborima izrazito ogradio od nacionalističkih elementa u svojoj partiji i od onih iz Domovinskog pokreta Miroslava Škore.
Zbog toga je Plenković dobio neku vrstu kredita kod Samostalne demokratske srpske stanke. Ja mislim da se gesta Borisa Miloševića, koju je on učinio kao član vlade, malo pretjerano interpretira kao da je srpska zajednica išla na obilježavanje Oluje i da je u tom smislu promijenila odnos prema Oluji.
Boris Milošević nije išao u Knin na obilježavanje Oluje kao predsjednik Srpskog narodnog vijeća (SNV), jer više nije predsjednik, niti je išao kao zastupnik Srba u hrvatskom parlamentu jer je taj mandat zamrznuo. Išao je kao potpredsjednik hrvatske vlade. On je predstavnik Samostalne srpske demokratske stranke u parlamentu, a time i u vladajućoj koaliciji, ali nitko iz SDSS-a, pa ni Milorad Pupovac nije išao u Knin.
Ali da se vratim Crnoj Gori. U Crnoj Gori imamo novu državu koja radi neku vrstu institucionalnog dizajna identiteta time što negira ili čak ide direktno protiv bilo kakvog prisustva srpskih identitetskih elemenata u javnom prostoru počevši od alfabeta gdje su uveli dva nova slova, preko pitanja crkve, koje su nepotrebno otvorili, interpretacije istorije, sve do zabrane dvojnog državljanstva.
Sve to nije slučaj u Hrvatskoj, niti u Bosni i Hercegovini ili drugdje. Moramo biti malo oprezniji i reći da u Crnoj Gori nije samo jedna strana problem. Problem su obje strane.
Žarko Korać: Ja se apsolutno ne slažem sa kolegom Jovićem. Crnogorska vlast je suočena sa pokušajem negiranja postojanja crnogorske nacije za koju na moje iznenađenje primećujem da vi, kolega Joviću, mislite da je to neki novi projekt.
Dejan Jović: Ne mislim da je novi projekt nego oni uvode novi alfabet.
Žarko Korać: Nema ga nigde ni u jednom mediju. Pokažite mi novine koje ga koriste.
Dejan Jović: Uvode nova slova žj i šj.
Žarko Korać: Ono s čim se suočava vlast u Crnoj Gori je rusko mešanje. Uoči prošlih izbora imali ste direktnu intervenciju jedne strane zemlje koja je htela da organizuje vojni udar i to preko jednog broja Srba koji su se borili u jedinicama proruskih pobunjenika - ili ruske armije bez ruskih uniformi - u istočnoj Ukrajini. To uopšte nije sporno. Postoji ogroman broj dokaza. Donesena je i prvostepena presuda. To suđenje je bilo javno, prenosila ga je televizija, mogao je svako živi da gleda.
U Crnoj Gori imate jedan fenomen koga nema ni u Srbiji, niti igde drugde. A to je da mitropolit Amfilohije Radović govori na mitinzima opozicionih političkih stanaka. Ne sada povodom zakona o verskim zajednicama, nego i ranije. To nikad nisam video u Srbiji. Kad je opozicija devedestih godina molila patrijarha Pavla da govori na njenim skupovima, on je to odbio. Rekao je da predstavlja celokupan narod, a ne samo jednu političku stranku.
Tragedija je srpskih stranaka u Crnoj Gori što žele da dođu na vlast uz pomoć Beograda i Moskve. Moram da kažem još i ovo. Kad razgovaram sa svojim hrvatskim prijateljima, oni uvek izgube iz vida rusku kartu zato što je ona u Hrvatskoj istorijski gledano relativno beznačajna. U Crnoj Gori i Srbiji ona je veoma bitna.
Crnogorska vlast pokušava da sačuva Crnu Goru i njenu nezavisnost, Crna Gora je vrlo mala, ima 670.000 stanovnika. Ona je poslednjih 30 godina prošla kroz vrlo teške periode. Crna Gora se bori da sačuva svoj identitet kao država. Svi izbori u Crnoj Gori, pa i ovi koji će biti za dve sedmice, su isključivo referendum o tome da li će Crna Gora biti samostalna država i voditi svoju samostalnu politiku.
Dejan Jović: To je Đukanovićeva retorika - da bez njega nema Crne Gore. Ako je to tako, onda je to vrlo zabrinjavajuće. Ako jedna država ovisi o tome hoće li jedan čovjek doživotno ostati na vlasti, onda se postavlja pitanje šta će biti nakon njegove smrti. Ja mislim da to Europsku uniju jako brine. Ta retorika da će Crna Gora propasti bez Mila Đukanovića na vlasti - nije korisna ni samoj Crnoj Gori. Ja mislim da on producira krize kako bi ostao na vlasti - ako je moguće doživotno.
Žarko Korać: Moram da priznam da sam iznenađen. Vi zapravo ponavljate zvaničnu retoriku Beograda da Milo proizvodi krize. Ne, on ne proizvodi krize, krize proizvodi Beograd.
Dejan Jović: Kriza proizvodi Mila Đukanovića.
Lider svih Srba
Omer Karabeg: Vidim da nema saglasnosti o Crnoj Gori. Da se vratimo osnovnoj temi. Vučić se ponaša kao lider svih Srba koji žive na Zapadnom Balkanu. Da li ga Srbi u regionu tako doživljaju?
Dejan Jović: Tko god kaže da je apsolutni, neprikosnoveni i jedini lider koji predstavlja sve Srbe u regionu to, po mom mišljenju, ukazuje na autoritarne, autokratske i nedemokratske tendencije kod takve osobe ili takvog sistema.
Omer Karabeg: Gospodine Korać, da li se može reći da je Vučić lider svih Srba koji žive na Zapadnom Balkanu?
Žarko Korać: On to nije, ali se jako trudi da ostavi taj utisak. U ovom trenutku on je faktički lider srpskih političkih stranaka u Crnoj Gori i ima presudan uticaj na politiku rukovodstva Republike Srpske, iako ne odriče da oni imaju određenu samostalnost. Ali do sada se nikada nije dogodilo da su oni vodili politiku koja je bila suprotna onome što kaže Beograd.
To će Vučiću stvoriti ogromne probleme ako rukovodstvo Republike Srpske krene da radi stvari koje ne odgovaraju Zapadu. Tada će Zapad tražiti od Vučića da na njih utiče. Tako da mislim da će on da plati vrlo veliku cenu. U svakom slučaju, Vučić želi da bude lider Srba u regionu i to svakako odgovara njegovom autoritarnom i antidemokratskom stilu vladanja.