Tema Mosta Radija Slobodna Evropa bila je Vučićev Pokret za narod i državu čija je osnivačka skupština najavljena za 28. juni na Vidovdan. Sagovornici su bili Rade Veljanovski, dugogodišnji profesor Fakulteta političkih nauka u Beogradu, i Dejan Bursać, naučni saradnik Instituta za filozofiju i društvenu teoriju Beogradskog univerziteta.
Bilo je reči o tome zašto Vučić baš sada formira pokret čije je osnivanje najavio još pre dve i po godine, koliko je njegov Pokret za narod i državu inspirisan Putinovom Jedinstvenom Rusijom i da li će mu pristupiti svi sa liste od 2.000 javnih ličnosti koje su Vučića i Srpsku naprednu stranku podržale uoči decembarskih izbora 2023. godine ili će se neki predomisliti zbog studentskih protesta koji su uzdrmali režim.
Razgovaralo se i o tome zašto će svenarodni sabor koji će početi 11. aprila u Beogradu trajati tri dana, da li zbog toga što Vučić želi da na svaki način okupi više ljudi nego što ih je bilo na protestu 15. marta, pa je najavio da će to biti najveći skup u istoriji Srbije, kao i o tome da li bi Vučić, ako ne bude uspeo da zaustavi studentske proteste, mogao da pribegne masovnoj represiji poput one koje trenutno prema protestima u Turskoj primenjuje predsednik Erdogan.
Omer Karabeg: Vučić je osnivanje, kako ga je tada nazvao, državotvornog pokreta, najavio još septembra 2022. i rekao da će biti formiran za 6 meseci. To se nije dogodilo, a Vučić je uvek iznova najavljivao nove rokove.
Menjalo se i ime pokreta. Prvo je trebalo da se zove Srpski blok, pa Moja Srbija da bismo došli do Pokreta za narod i državu. Taj pokret je konačno i zvanično registrovan 28. marta, a osnivačka skupština biće 28. juna na Vidovdan.
Zašto je Vučiću toliko trebalo da osnuje pokret i zašto ga osniva baš sada?
Rade Veljanovski: Zato što je ovoga trenutka najviše ugrožen otkako je došao na vlast i zato što mu je potrebna nova potvrda da postoji lojalnost svih onih koji su ga do sada podržavali.
Inače, kada bi hteli da se šalimo, naziv pokreta je takav kao da on nema ni narod ni državu. Pokreti su nešto što nastaje spontano odozdo i javljaju se onda kada populacija ima veliki razlog da bude nezadovoljna i želi promene.
Pokreti se ne organizuju, kod njih nema evidencije članstva. Pravi pokret je ovo što su studenti pokrenuli i što sada imamo na ulicama Beograda i drugih gradova širom Srbije.
Kad se to radi odozgo, kao što to radi Vučić, to je onda želja da se održi status quo, da se učvrsti vlast i da se prebroje svi koji su lojalni toj vlasti.
Dejan Bursać: Meni se čini da je taj pokret zamišljen kao neka vrsta rezerve Srpskoj naprednoj stranci za momenat kada popularnost te stranke počne da pada.
Kad god je Aleksandar Vučić govorio o pokretu, to je uvek bilo u kriznim situacijama kada je postojala mogućnost pada rejtinga SNA-a kao što je to bilo nakon masakra u osnovnoj školi "Vladislav Ribnikar" ili nakon incidenta u Banjskoj na Kosovu.
Sada je, na osnovu nekih istraživanja, rejting vladajuće stranke u značajnom padu. Aleksandar Vučić je svestan da je on popularniji od svoje stranke i da je njegov rejting uvek nekih pet procenata viši od rejtinga stranke.
On sada osnivanjem pokreta želi izbeći da ga pad popularnosti stranke povuče nadole. Želi da svoju popularnost prebaciti na novi politički entitet i da se, bar u javnoj retorici, oslobodi nekih problematičnih kadrova SNS-a.
Rešavaj ili se skloni
Omer Karabeg: S obzirom na to da je Vučić nekoliko puta najavljivao osnivanje pokreta, pa pomerao rokove i da to traje dve i po godine, da li je to znak da iza tog projekta ne stoji neka ozbiljna mašinerija koja sve to planira?
Rade Veljanovski: Vučić je sam svoja mašinerija, ostali su samo izvršioci, a on deli zadatke. Naravno, on ima veliki broj izvršilaca i možemo ih nazvati mašinerijom. Tu čak ima i ljudi koji su završili fakultete, ima i profesora univerziteta, pa i ponekog akademika.
Ali niko od njih ne može bilo šta sam da predlaže, niti mu je dopuštena neka vrsta kreacije.
Vučić sam sve kreira, oni su izvršioci.
On je odugovlačio sa osnivanjem pokreta sve dok je imao informacije, pošto se za njega rade istraživanja na dnevnom nivou, da je njegov rejting dobar. Sada kada to počinje da se klima, shvatio je da mora da traži nove mogućnosti.
Jer on vidi da se, i pored ogromnog medijskog arsenala koji je u njegovim rukama, narod izlio na ulice i više ne sedi pred televizorom da bi video šta mu on poručuje.
Mislim na onaj deo ljudi koji ne koristi društvene mreže, nego satima sedi pred ekranom gledajući televizije koji prenose Vučićevu propagandu.
Video je da i među tim ljudima, koji su za njega do sada glasali, ima onih koji su izašli na ulicu.
To mu je bio glavni pokazatelj da mora nešto da uradi.
Dejan Bursać: Srpska napredna stranka je mašinerija za sebe. Oni zaista imaju na raspolaganju celokupan državni aparat i neograničene resurse i u organizacionom, i u medijskom, i u finansijskom smislu. Ali pored toga SNS radi neke stvari vrlo ad hoc.
Ukazao bih na činjenicu da je Pokret za narod i državu registrovan na nekoj opskurnoj adresi nekog privatnog biznisa, da li popravke viljuškara ili tako nešto i da je pored Pokreta za narod i državu u nekoliko prethodnih dana tu registrovano još pet različitih pokreta sa različitim imenima.
Verovatno zato što Aleksandar Vučić još uvek testira kako će se pokret zvati. To pokazuje da ih je ova kriza zaista prilično pomerila i da su došli u situaciju u kojoj se tokom 13 godina vlasti nisu našli, a to je da igraju sa protivnikom na terenu koji ne kontrolišu.
Jer dosad je Srpska napredna stranka bilo političke, bilo izborne utakmice uvek vodila u situaciji kada je imala potpunu kontrolu nad institucijama. On što Vučića najviše brine je što neka istraživanja, koja kruže u javnosti, pokazuju da mu pada poverenje kod njegovih glasača.
To su ljudi koji su do sada uvek glasali za Vučića zato što cene onu vrstu stabilnosti koju je on donosio u zadnjih 10 godina - šta god mi mislili o toj stabilnosti. Te stabilnosti u zadnjih pet meseci nema.
Postoje blokade, država ne funkcioniše, škole i fakulteti ne funkcionišu, pravosuđe ne funkcioniše To iritira te ljude i njima će, pre ili kasnije, da pukne film i da kažu - aman zaman, čoveče, rešavaj ovu situaciju ili se skloni.
Uzor Putin
Omer Karabeg: Koliko se Vučić inspirisao ruskim predsednikom Putinom? Putin je najpre imao Opšteruski narodni front, a sada ima političku partiju koja nosi ime Jedinstvena Rusija. To je praktično jednopartijski sistem. Da li i Vučić sanja o jednopartijskom sistemu?
Rade Veljanovski: Ne samo da sanja, nego ga već godinama nameće.
On apsolutno marginalizuje sve koji su naspram njega ili protiv njega. Vučić je tipični autoritarni vođa kome smeta sve što je izvan korpusa koji on kontroliše i što ga ne prihvata za vođu. U tom smislu tačno je poređenje sa Putinom.
Vučić ne može da se pomiri s tim da naspram njega stoji neko ko drugačije misli, ne može da ga prihvati kao političkog protivnika, nego ga naziva neprijateljem i mrziteljem Srbije.
Dejan Bursać: Aleksandar Vučić skreće u autoritarizam i njemu će biti sve teže da održava i unutrašnji i spoljni legitimitet jer je već prešao granicu fasadne demokratije koju je pokušao da održi sa minimumom demokratskih procesa.
Režim se do nedavno nalazio u sivoj zoni između falične demokratije i autokratije, ali zadnjih pet meseci gledamo nasilja prema mirnim demonstrantima i potpunu zloupotrebu bezbednosnog aparata i tužilaštva.
U četnike 1945.
Omer Karabeg: Da li će Pokretu za narod i državu pristupiti svih onih 2000 ličnosti koje su podržale Vučića uoči decembarskih izbora 2023. godine? Među njima je bilo mnogo profesora univerziteta, čak i rektora, dekana i prodekana, zatim lekara i istaknutih sportista.
Da li bi neki od njih zbog studentskih protesta mogli promeniti mišljenje?
Rade Veljanovski: Uveren sam da hoće, ali sam isto tako siguran da će jedan broj pristupiti tom pokretu jer to je pitanje konjunkture.
Neki od njih ne bi imali dobar status u društvu, čak i na univerzitetu - jer država ima uticaj i na univerzitet - da nisu podržali Aleksandra Vučića.
Oni će i dalje sigurno biti uz njega. Jer to je uvek bilo tako otkako je sveta i veka da su ljudi koji su dosegli određeni nivo obrazovanja, pa čak i neke naučne titule, želeli još više od toga.
A pošto to nisu mogli postići svojim naučnim rezultatima, onda su se, da bi to postigli, priklonili vlastima.
Ali sam sasvim siguran da jedan broj potpisnika liste 2000 neće pristupiti Pokretu za narod i državu. Mnogi profesori su onda pristali da budu na toj listi misleći - hajde da ne komplikujem sebi život, podržaću to, ali neću biti glasan i vidljiv, ali sada je došao trenutak da se stvari raščiste i da se vidi ko je na kojoj strani.
Sada su ljudi počeli da se osvešćuju i mnogima je jasno da Vučić nema neku veliku perspektivu, pa onda ni njegov pokret i da onaj ko sada ide u taj tabor sam sebi seče granu na kojoj sedi.
Omer Karabeg: Mislite po onoj izreci - upisao se u četnike 1945?
Rade Veljanovski: Tako je.
Dejan Bursać: Aleksandar Vučić ima problem da okupi ljude od formata koji bi mu služili kao neka vrsta zaklona. Mislim da nema šanse da svi sa liste 2000 pristupe Pokretu za narod i državu.
To je pokazao i nedavni sastanak Inicijativnog odbora za formiranje Pokreta. Tu je bilo nekih 11, 12 ljudi i moram da priznam da za veliku većinu nikad nisam čuo.
To su uglavnom bili neki profesori i lekari. Verujem da su možda uspešni, ali niko od njih nije, da tako kažem, javno prepoznat posebno među glasačima SNS-a.
Mislim da Aleksandar Vučić ima tri velika problema.
Prvi je što je otvoreno zaratio sa univerzitetom i mnoge članove akademske zajednice odbio od sebe, čak i potpisnike liste 2000.
Drugi problem je što mnogi ne žele da se vežu za režim koji sve više pokazuje da je agresivan i nasilan.
A treći je - ko želi da ulazi u režim koji je očigledno u terminalnoj fazi. Pogledajmo sa koliko uglednih ličnosti se spekulisalo da su kandidati Aleksandra Vučića za mandatara nove vlade, pa su oni to vrlo brzo demantovali.
Aleksandaru Vučiću je danas teško da nađe ljude koji su voljni da svoj lični i profesionalni ugled pozajme njegovoj vladi ili njegovom pokretu. Ranije je bilo takvih slučajeva, ali nisam siguran da će više moći tako.
Megalomanske ambicije
Omer Karabeg: Vučić je najavio da će Pokret za narod i državu promovisati na velikom skupu koji treba da se održi od 11. do 13. aprila. Rekao je da će to biti najveći skup u istoriji Srbije. Očigledno je da želi da premaši broj građana koji su učestvovali na protestu 15. marta i zato će taj skup, u stvari sabor, trajati tri dana. Da li će u tome uspeti?
Rade Veljanovski: Sumnjam. To tu megalomanske ambicije, ali brojke nisu najvažnije.
A i kada je o reč brojkama, mislim da ono što se dogodilo 15. marta ne može da bude prevaziđeno, čak ni uz korišćenje svih državnih resursa - vojske, policije, javnih preduzeća, finansija, autoprevoznika, svega onoga što je i do sada korišćeno. Zapravo zloupotrebljeno.
Vučićev narod neće doći u Beograd spontano kao što su došli ljudi na protest 15. marta pešačeći po 200, 300 kilometara, pozdravljeni od građana koji su im donosili hranu i piće.
To što država bude organizovala od 11. do 13. aprila biće kao onaj kamp "studenata koji žele da uče" u Pionirskom parku ispred Predsedništva Srbije. Koliko god da ih dovedu - priča se da će dovesti ljude iz Republike Srpske i Crne Gore, čak i migrante - možda će ih biti 100 ili 150.000 - to uopšte nije bitno.
Jer kad kamera približi lica tih ljudi vidi se apatija, vidi se da tu nema nikakve želje da se u tome učestvuje, da ti ljudi jedva čekaju da odu.
Mislim da javnost, koja želi promene, ne treba uopšte da se uzbuđuje zbog tog Vučićevog mitinga. To ne može nadvisiti ono što se danas u Srbiji dešava.
Dejan Bursać: Irelevantno je koliko će na tom skupu biti ljudi jer će Vučić reći da ih je bilo više, nego na protestu 15 marta. Može da tamo bude 50, 100 ili 150.000, on će reći da ih je bilo 400.000 ili pola miliona.
Omer Karabeg: Ali postoji Arhiv javnih skupova koji na osnovu snimaka daje procenu koliko je ljudi bilo na nekom skupu. Može on da kaže da ih je bilo 400.000, ali će se videti da ih nije bilo više od, recimo, 100 ili 150.000.
Dejan Bursać: Da, ali ljudi kojima će biti upućena njegova poruka prate režimske medije i neće čuti tu informaciju. Oni će čuti samo zvanični narativ Aleksandra Vučića.
Ali važnije je nešto drugo - koliko će onih koji budu na saboru od 11. do 13. aprila doći samostalno kao što je došlo svih onih 320 ili već koliko hiljada koji su bili na protestu 15. marta.
Ljudi su se sami organizovali, našli način da dođu do Beograda, sami pravili transparente, tražili smeštaj, stizali autobusima, kolima, čime god, neki čak i brodom.
Ne verujem da na drugoj strani ima i jedan posto onih koji bi sami to učinili. Vučić pokušava da galvanizuje energiju svojih glasača, ali nisam siguran da će u tome uspeti.
Energija i raspoloženje njegovih glasača su u padu. Šta god on pričao i obećavao - to se ne ispunjava.
Najavio je da će od 17. marta svi krenuti u škole i na fakultete što se nije desilo. Pa je onda pomerio taj rok. Sad priča o 15. aprilu. Ne verujem da će do 15. aprila uspeti da fakultete izvuče iz blokade. Možda će deo škola prekinuti blokadu jer su prosvetari egzistencijalno ugroženi. Ali nema šanse da se situacija normalizuje za desetak dana kao što Vučić obećava.
Tim najavama Aleksandar Vučić samo podiže očekivanja svog biračkog tela koje očekuje stabilnost. A stabilnosti neće biti u tako kratkom roku jer su studenti više puta rekli šta je potrebno da bi ta "stabilnost" ponovo zavladala, a to je da se ispune njihovi zahtevi.
I umesto da vlast ispuni te zahteve, otvori svu dokumentaciju i procesuira ljude odgovorne za katastrofu u Novom Sadu u kojoj je 16 ljudi izgubilo život, ona pravi cirkus, osniva pokret, organizuje sopstvene mitinge, dovlači ljude i troši novce na ćacilende.
Masovna represija?
Omer Karabeg: Vučić se nada da će skupom u Beogradu, koji počinje 11. aprila, zaustaviti studentske proteste. Ako mu to ne pođe za rukom, da li će pribeći masovnijoj represiji?
Rade Veljanovski: To je moguće, a da li će primeniti neku veću represiju zavisiće od toga kako će se ponašati svi oni koji su u protestu protiv njega. Ako se protesti produže do leta, odmeravanje snaga biće veće i ne može se nazreti jasan epilog.
Dejan Bursać: Mislim da smo već u fazi gde vidimo neku vrstu represije prema protestnom pokretu.
Ona možda nije sistemska u smislu da traje 24 časa, ali se od samog početka veliki broj ljudi - što studenata u blokadi, što demonstranata - žali na loše postupanje bezbednosnih službi, tužilaštva i pravosuđa i na nasilje nekakvih ljudi iz sive zone za koje očigledno ne važe zakoni ove zemlje.
Omer Karabeg: A da li bi Vučić u krajnjoj liniji mogao da krene u gušenje protesta onako kako to radi Erdoan?
Rade Veljanovski: Mislim da ne bi. On je testirao neke mogućnosti.
To je bio onaj zvučni top, ali je reterirao u nekim situacijama.
Recimo, obećao je da će doći u Niš tokom tamošnjih demonstracija, pa se nije usudio da ode. Verujem da neće masovno nasrtati na studente i demonstrante, ali će selektivno ići na ljude koji su od autoriteta kao što je krenuo na rektora Beogradskog univerziteta.
Dejan Bursać: Ni ja ne verujem da bi mogao da krene na proteste onako kako to radi Erdogan.
Vučiću je jako stalo do spoljnog legitimiteta jer on sebe predstavlja kao državnika koji ima dobru saradnju i sa Francuskom, i sa Nemačkom, i sa Evropskom unijom, i sa Amerikom.
Kad postanete potpuno autoritarni lider koji nasiljem slama proteste, malo koji zapadni lider će hteti da se s vama slika i da mu budete dragi gost tako da Vučić vrlo vodi računa da ne pređe granicu u slamanju protesta.
Ali mislim da je već prešao.
Nije ostala neprimećena upotreba zvučnog topa kao ni nasilja nad studentima i demonstrantima. To se sve negde beleži.
Zadnjih meseci Vučić ne prima baš mnogo gostiju i nije baš čest gost svetskih državnika, a čak i kad jeste, to više nije onako srdačan odnos kakav je bio donedavno.