Tema najnovijeg Mosta Radija Slobodna Evropa bila je kakav je odnos zemalja bivše Jugoslavije prema Pokretu nesvrstanih. Sagovornici su bili istoričar Hrvoje Klasić, profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu, i Boško Jakšić, spoljnopolitički analitičar iz Beograda.
Bilo je reči o tome kakav je danas značaj Pokreta nesvrstanih, da li je nedavni skup povodom 60. godišnjice osnivanja Pokreta, čiji je domaćin bio Beograd, bio najveći međunarodni skup na svetu u 2021. godini kako su to tvrdili provladini mediji, zašto ostale zemlje regiona imaju rezervisan stav prema nesvrstatim i da li u tome greše, otkud na skupu Sergej Lavrov, ministar inostranih poslova Rusije, kada su nesvrstani uvek izbegavali velike sile i da li je Lavrova pozvala Srbija.
Razgovaralo se i o tome zašto Aleksandar Vučić u uvodom govoru nije pomenuo Tita - jednog od osnivača Pokreta nesvrstanih, da li je Vučić na samitu u Beogradu izigravao Tita kao što tvrde neki kritičari tog skupa, ko je Miloradu Dodiku omogućio da u ime Republike Srpske nastupi na samitu kada Republika Srpska nije država, da li je Srbija uspela u nameri da samit iskoristi za lobiranje među nesvrstanim zemljma da povuku priznanje Kosova, kao i o tome zašto je paralelno sa održavanjem skupa organizovan sajam naoružanja koje se proizvodi u Srbiji.
Omer Karabeg: Nedavno je povodom obeležavanja 60. godišnjice Pokreta nesvrstanih u Beogradu, gde je taj pokret i osnovan, održan veliki skup na kome je bilo preko 100 delegacije nesvrstanih zemalja. Vlast u Srbiji je to proglasila najvećim međunarodnim skupom u Evropi i u svetu u 2021. godini, a domaći mediji su govorili da je Beograd tih dana bio centar sveta. Da li je taj skup imao takav značaj?
Boško Jakšić: Nije, bez obzira na sve te panegirike uključujući i uvodni govor predsednika Vučića u kome nije našao za shodno da pomene Josipa Broza kao jednog od osnivača Pokreta. To je zaista bilo sramotno.
Moglo bi da se kaže da je taj jubilarni komemorativni skup, kako ga neki zovu, zloupotrebljen od strane Srbije, koja nema nikakve veze s nesvrstanom Jugoslavijom, i od Aleksandra Vučića koji nema nikakve veze sa Josipom Brozom. Propagandni i marketinški način na koji je sve to urađeno bio je promašaj jer u krajnjoj liniji Beograd je samo po legatu istorije i geografije bio domaćin tog skupa.
Tito se prevrće u grobu
Hrvoje Klasić: Ovaj samit nije imao ni regionalni, a kamoli svjetski značaj. Tito se vjerojatno u grobu okreće jer je glavna zvijezda jubilarnog samita nesvrstanih bio Sergej Lavrov, ruski ministar vanjskih poslova, koji je dočekan panegiricima. Tito se od kraja 1950-ih do svoje smrti borio - prije svega sa Kubom, a i sa Egiptom i još nekim zemljajma - da se Pokret previše ne približi niti Istoku, niti Zapadu. Sa Zapadom nisu imali toliko problema, ali su bili veliki pritisci da se Pokret približi Istoku, odnosno Sovjetskom Savezu.
Ne samo da Tito nije spomenut u Vučićevom govoru nego sam čuo - onako kuloarski - da ministar vanjskih poslova Srbije nije želio da se ističu nikakve Titove slike. Na konferenciju nije pozvan Budimir Lončar, nekadašnji jugosloveski ministar vanjskih poslova koji je bio na prvoj konferenci nesvrstanih 1961. u Beogradu.
Čuo sam da je Azerbejdžan, koji je trenutno predsjedavajući Pokreta, tražio da se pozove gospodin Lončar da bi održao govor. On je i pored svojih 98 godina bio speman da dođe, ali Beograd nije poslao poziv u Zagreb, iako je Azerbejdžan na tome inzistirao. To najbolje pokazuje odnos rukovodstva Srbije prema Jugoslaviji i prema Titu koji su bili osnivači Pokreta nesvrstanih. Promašili su, što bi se reklo, ceo fudbal.
Omer Karabeg: Kako se Lavrov našao na skupu? Ko ga je pozvao, ko mu je otvorio vrata?
Boško Jakišić: To je nesumnjivo misterija s obzirom da su nesvrstani uvek odbijali da pripadaju nekom od dva bloka. Zemlja kao što je Rusija, koja se nije oslobodila imperijalnih ambicija, ne bi trebalo da ima ništa zajedničko sa nesvrstavanjem. Ko je onda pozvao Lavrova?
Ne verujem da je to bio Ilham Alijev, lider Azerbejdžana, zemlje koja u ovom trenutku predsedava Pokretom. Zašto bi on zvao Lavrova kad je poznato da u Bakuu vlada uverenje da je Rusija u sukobu oko Nagorno Karabaha više bila na strani Jermenije nego Azerbejdžana. Alijevu je mnogo više bilo stalo da se pozove Mevluta Čavušoglua, šefa diplomatije svog najvećeg saveznika - Turske koji je takođe govorio na skupu nesvrstanih. Ali i to je bio promašaj imajući u vidu da je Turska članica NATO pakta.
Tako da dolazim do zaključka da je poziv Lavrovu najverovatnije došao iz Srbije. U svakom slučaju Beograd je morao da da saglasnost čak i da je to bila inicijativa predsednika Alijeva u šta, ponavljam, sumnjam. U svakom slučaju Vučić nije krio ogromno zadovoljstvo zbog dolaska Lavrova. Mislim da je učešćem ministra inostranih poslova Rusije nanet ozbiljan udarac kredibilitetu Pokreta nesvrstanih koji se od svog nastanka odmicao od velikih sila, a danas je doživeo da mu jedan od najviđenijih gostiju dolazi upravo iz jedne velike sile.
Hrvatska i nesvrstani
Omer Karabeg: Kakav je odnos Hrvatske prema Pokretnu nesvrstanih?
Hrvoje Klasić: Odnos je onakav kakav je prema Jugoslaviji i prema socijalističkom nasljeđu - to znači katastrofalan. Suočavanje s prošlošću se odvija na način da ono što je u periodu od 1945. do 1990. bilo crno-bijelo sada je postalo bijelo-crno. Ali to se ne odnosi samo na period socijalizma, nego i na Drugi svjetski rat.
U nekim krugovima ustaše su prihvaćene kao patrioti, a na partizane i Jugoslaviju se gleda kao na apsolutno zlo za Hrvatsku. Ja mislim da je to jako loše. Naravno da moramo kritizirati sve ono loše što se događalo u periodu socijalističke Jugoslavije, ali, gledajući vanjskopolitički, narodi s ovih prostora nikada u prošlosti - a bojim se niti u skoroj ili daljoj budućnosti - neće igrati onakvu ulogu kakvu su igrali zahvaljujući između ostalog Pokretu nesvrstanih, ali prije svega Josipu Brozu Titu i diplomaciji zemlje koja se zvala Jugoslavija.
Kada je nastao Pokret nesvrstanih, mnoge njegove zemlje-članice bile su nerazvijene, primitivne, siromašne, besperspektivne države. Mnoge od njih danas su daleko od tog statusa. Uzmite samo Singapur, Angolu ili Katar. Nakon devedesetih Pokret nesvrstanih nije više alternativa blokovskoj podjeljenosti svijeta jer ne postoje dva bloka na taj način. Ali postoji mogućnost ekonomske, kulturne, pa i politička suradnje sa tako velikom zajednicom kao što su nesvrstani jer to je poslije Ujedinjenih naroda najveća zajednica država u svijetu.
Apsurdno je odbaciti veze s tim zemljama i mislim da je Hrvatska devedestih godina, kada je odbacila Pokret nesvrstanih, napravila katastrofalnu pogrešku i nastavlja je raditi i danas.
Omer Karabeg: Izgleda da ni druge zemlje regiona, sem Srbije, nisu mnogo zainteresovane za Pokret nesvrstanih. Sve zemlje bivše Jugoslavije, osim Severne Makedonije, prisustvovale se u ulozi posmatrača, ali nijedan njihov predstavnik nije se oglasio. Govorio je, istina, Milorad Dodik, ali ne u ime Bosne i Hercegovine već u ime Republike Srpske. Zašto su onda ostali uopšte dolazili ako su nezainteresovani?
Boško Jakšić: U pitanju je poštovanje forme. Bilo je nelagodno odbiti poziv. Kad pominjete Dodika, to je bio još jedan pucanj u nogu ovome skupu. Nakon Lavrova mislim da je apsolutno bilo skandalozno dopustiti Miloradu Dodiku da govori - da izdeklamuje svoje cinične opaske o miru i jedinstvu i da Bosnu i Hercegovinu opiše kao protektorat mrskog mu Zapada.
Sramota je i što nije bio pozvan Budimir Lončar. Inače, Srbija je, kao i Hrvatska i druge države bivše Jugoslavije, 1992. istupila iz Pokreta nesvrstanih i dobila status posmatrača.
U prvim danima posle 2000. godine i pada Miloševića nesvrstani apsolutno nisu postojali u srpskoj politici. A onda ih se kasnije neko setio. Međutim, ovo što Srbija danas radi ne može se porediti sa vremenom Josipa Broza koji je nespornom veštinom znao da svoju lidersku poziciju u Pokretu koristi ne samo u političkom već i u ekonomskom smislu.
Setimo se samo kako su tada jugoslovenski građevinari gradili puteve, kongresne i bolničke centre i hidrocentrale po Bliskom istoku, Africi i Latinskoj Americi. Ako bi danas bilo koja zemlja ovog regiona htela da se vrati u Pokret nesvrstanih, pitam se s čime bi se to vratila. Pa, mi nemamo mogućnosti ni sami sebe da razvijamo, a kamoli da gradimo puteve i hidroelektrane po svetu.
Vučićeve brozovske ambicije
Omer Karabeg: Bilo je mišljenja da je Vučić na skupu izigravao Tita iako ga u svom uvodnom govoru uopšte nije pomenuo. Imate li taj utisak?
Hrvoje Klasić: Niti Vučić može izgiravati Tita, niti Srbija može izgiravati Jugoslaviju. Možemo puno toga zamjeriti Jugoslaviji, ali kada je riječ o vanjskoj politici, Jugoslavija je imala dobro osmišljenu strategiju, a to nedostaje svim zemljama koje su nastale nakon njenog raspada.
To se itetako može primjetiti kod Srbije - o tome govori pokušaj sjedenja na više stolica i nespremost da se uradi ono što traži Europska unija. Ljudi danas često kažu da je u vrijeme Hladnog rata bilo lako stajati na čelu nesvrstanih. Mislim da je to potpuno pogrešno.
U vrijeme kada se s Nehruom i Naserom počelo razgovarati o Pokretu nesvrstanih, Jugoslavija je imala preko 25 posto nepismenih. Jugoslavija je u Drugom svjetskom izgubila preko deset posto stanovništva. Zemlja je bila porušena. I da malo budem sarkastičan - takvu zemlju vodi jedan bravar, ne diplomirani ekonomist ili pravnik.
Međutim, ta zemlja je - ne samo Titovom nego i zaslugom svih koji su radili na vanjskoj politici - stala na čelo jednog velikog svjetskog pokreta. Jugoslavija je tada bila subjekt u međunarodnoj politici, a Srbija, kao i druge zemlje u regiji, nisu više niti objekti.
Vučić nema potencijal i kapacitet da promišlja dugoročno. Kad ga slušam, imam osjećaj da se snalazi i preživljava uz pomoć svojih medija, uz pomoć toga što se s vremena na vrijeme dodvori Rusiji, Kini ili Briselu. Nema tu nikakve strategije. Od toga jedino on ima koristi, a Srbija i njeni građani apsolutno nikakve.
Boško Jakšić: Nije ovo prvi put da Vučić sebe poredi sa Josipom Brozom iako svojom politikom negira sve ono što je krasilo bivšu Jugoslaviju. Stalno se hvali kako je izgradio više autoputeva od Broza. Kad god mu zatreba, on se vrati na Broza da bi sebe uzdigao. Mislim da je i ovoga puta imao brozovsku ambiciju, ali to je izgledalo potpuno karikaturalno. Nemoguće je izigravati Broza kako zbog prirode sveta u kome danas živimo tako i zbog činjenice da nema Jugoslavije i što Pokret nesvrstanih apsolutno nije više onaj nekadašnji.
Meni je skup u Beogradu delovao kao lament jednom prohujalom vremenu i ništa više od toga. Nesvrstani više nisu alternativa podelama koje su vladale tokom Hladnog rata. Završena je utakmica između kapitalizma i komunizma, nema više ni procesa dekolonizacije. A to su bile značajke koje su nekada okupljale Pokret. Prošla su vremena kada su nesvrstani bili faktor međunarodnih odnosa. Da li neko danas zaista misli da nesvrstani predstavljaju alternativu nekom novom hladom ratu koji nastaje između Amerike i Kine?
Zaista sam bio iznenađen kada sam u završnom govoru Nikole Selakovića, srpskog ministra inostranih poslova, čuo da je on osetio, kako je rekao, neku neobično jaku energiju slobodoljubivih naroda i država. Gde se to osetilo na beogradskom skupu? Svako je govorio o svojim problemima - Vučić o Kosovu, Alijev o Nagorno Karabahu, Egipćani o svom sukobu sa Etiopijom.
Mogli bi da se pitamo šta su nesvrstani učinili da se spreče ratovi u Iraku, Siriji, Libiji, Jemenu. Nedavno sam naleteo na jedan članak iz Hindustan Timesa - dakle, iz zemlje odakle je Nehru, jedan od osnivača Pokreta nesvrstanih - u kome se kaže da je došlo vreme da se Pokret izbavi iz bede. Nikada nije bio ništa više od pričaonice, a malo je znakova koji nagoveštavaju da iko sluša ono što se priča na sastancima nesvrstanih, čak i među 120 članica Pokreta, kaže se u tom članku. To je bila potvrda mog utiska da je ovaj skup ustvari bio lament.
Omer Karabeg: Kako gledate na činjenicu da je Beograd uporedo sa skupom nesvrstanih u isto vreme organizovao i izložbu naoružanja koje se proizvodi u Srbiji? Da li je hteo da proda nešto nekom od autoritarnih režima među nesvrstanima?
Hrvoje Klasić: Ne mislim da se to radi na takav način. Nije to sajam knjiga, pa da dođete i kupite knjigu. Takve stvari se rade drugačije. Nisam siguran koliko Srbija danas može toga proizvesti. Ali ne bi bila ni prva, ni zadnja koja prodaje oružje svakakvim režima. I Jugoslavija je između ostalog dobrim dijelom živjela od prodaje oružja svakakvim režimima.
Boško Jakšić: I ja se sećam da je Jugoslavija imala veće prihode od izvoza oružja nego od turizma. Potpuno je legitimno učestvovati na tom prilično lukrativnom tržistu. Ali u slučaju beogradskog samita pomalo je cinično delovalo da se zemljama, koje od svog osnivanja promovišu mir, u susednoj hali Beogradskog sajma nudi da razgledaju oružje. Ima drugih prilika i mesta na kojima se te stvari rade.
Kosovo
Omer Karabeg: Predstavnicu Srbije su iskoristili ovaj skup da među učesnicima lobiraju za povlačenje priznanja Kosova. Koliko su u tome uspeli?
Boško Jakšić: Nemamo nikakvih konkretnih rezultata. Da su uspeli to bi svakako bilo objavljeno. Sećam se da je svojevemeno u režimskim medijima bila udarna vest kada je pacifička državica Palau - kao, jelte, jedna od većih svetskih sila - povukla priznanje Kosova. Očigledno da u tom agitovanju nije bilo nikakvog uspeha. Možda je pokušano da se nekome ponudi povoljna cena oružja da bi povukao priznanje Kosova, ne znam.
Hrvoje Klasić: Vrlo rijetko se takvi multilateralni sastanci, koji traju jedan ili dva dana, mogu iskoristiti za bilateralne susrete na kojima će se raspravljati tako ozbiljne stvari. To radi tiha diplomacija.
Ne vjerujem da se netko tokom samita mogao sresti sa Selakovićem ili Vučićem i da ga ovaj tog trena nagovori da odustane od priznanja Kosova. S druge strane, povlačenje priznanja znači zamjeranje onima koji podržavaju nezavisnost Kosova, ako hoćete u prvom redu Sjedinjenim Američkim Državama.
Ako postavimo pitanje da li je zemljama Afrike i Azije bitnije zamjeriti se Srbiji ili SAD - mislim da je odgovor jasan. Tako da ne mislim da se u tome uspjelo. Ponavljam, Srbiji nedostaje strategija, promišljanje vanjskih poslova i međunarodnih odnosa. To moraju raditi timovi.
Kako je to izgledalo vidio sam kada sam kao istoričar istraživao u arhivu Ministarstva vanjskih poslova SFRJ. Da vidite samo kako je to izgledalo, kakve su to bile pripreme. Inače, mi više nismo bitni nikome. Ni jedni drugima nismo bitni. Nismo više bitni ni Evropi.
S obzirom na žarišta u svijetu od Tajvana preko Bliskog istoka do Južne Amerike, ova regija je već odavno prestala biti u fokusu međunarodne javnosti. Vjerojatno će tu i tamo neko poslati nekog izaslanika koji će ovdje malo pokazivati mišiće, ali mi smo izgubili mogućnost da budemo nekakvi važni subjekti na međunarodnoj pozornici.
Najveća “dobit”
Omer Karabeg: Ako ostavimo po strani bombastične izjave predstavnika vlasti i naslove u režimskim medijima kako je Srbija uspela da se nametne kao svetski igrač i sve u tom stilu, postavlja se pitanje da li je vlast u Srbiji izvukla ikakvu korist od Samita nesvrstanih u čije je organizovanje morala da uloži dosta novaca?
Boško Jakišć: Ne znam. To je nesumnjivo koštalo. Ali je pitanje u šta se ulagalo. Da li ste ulagali da bi iskoristili kontakte za ekonomsku saradnju? Ne bih rekao. Čini mi se će se ispostaviti da je, što se tiče Srbije, najveća dobit bila dolazak Lavrova i zakazivanje Vučićevog susreta kod Putina gde će on tražiti olakšice za ruski gas. Ali, to onda nije moralo da se radi preko spektakla sa nesvrstanim.
Hrvoje Klasić: Mislim da je ovaj skup trebao izgledati znatno drugačije. Trebao je biti prigodničarskog, obljetničarskog karaktera. Toliko se stvari pomijenilo od vremena kada je Pokret nesvrstanih imao značajnu ulogu u svijetu. Sve je to trebalo uzeti u obzir, a čini mi se da se ništa nije uzelo obzir. Niti tko je osnovao Pokret nesvrstanih, niti s kojim ciljem. A to se vidi iz mnogo čega - od toga da nije spomenut Tito do pozivanja ministra vanjskih poslova Rusije.
Slažem da je Vučić vjerojatno u svojim megalomanskim ambicijama htio ispasti nekakav veliki dasa, nekakav važan faktor u regiji. Ne mislim da je srpsko društvo imalo ikakve koristi od ovog skupa.
Ono što Srbija mora napraviti nisu kozmetičke promjene, niti okupljanja svjetskih lidera. Mogla bi da sazove i skup 10 najbogatijih zemalja u svijetu, ali to je neće promijeniti. Srbija se mora demokratizirati, mora raditi na jačanju pravne države, na slobodi medija, na obezbjeđivanju uslova za fer izbore. To će je promijeniti, a ne nikakve prodaje oružja, niti sjedenje na sto stolica.