U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa vođena je polemika o tome da li naoružavanje Srbije predstavlja prijetnju regionu. Sagovornici su bili dva vojna analitičara - Aleksandar Radić iz Beograda i Nedžad Ahatović iz Sarajeva.
Bilo je riječi o tome kako se predsjednik Vučić svaki čas hvali oružjem koje je nabavila Srbija, koji je cilj kupovine novog, modernog oružja na koje je Srbija prošle godine potrošila skoro pola milijarde eura, da li je naoružavanje Srbije u funkciji njene politike prema susjedima da bi kao vojna sila mogla da diktira odnose u regionu, zašto u Sarajevu naoružavanje Srbije doživljavaju kao prijetnju i kako predstavnici Republike Srpske u institucijama Bosne i Hercegovine blokiraju svaki pokušaj da se obezbijede sredstva za Oružane snage Bosne i Hercegovine.
Razgovaralo se i o tome da li Srbija namjerava da od Francuske kupi borbene avione kao što je to uradila Hrvatska, koje se ofanzivno oružje razvija u srpskim fabrikama, kako vlast Srbije vuče poteze koji je približavaju NATO paktu dok u isto vrijeme mediji pod njenom kontrolom šire prorusku propagandu, kao i o tome da li je moguć novi oružani sukob na Zapadnom Balkanu ili je on apsolutno isključen s obzirom na to da su Hrvatska, Crna Gora i Albanija u NATO paktu, a NATO trupe prisutne na Kosovu i u Bosni i Hercegovini.
Omer Karabeg: Predsjednik Vučić se stalno hvali novim oružjem koje je nabavila Srbija. Koji je cilj kupovine novog oružja?
Aleksandar Radić: Voli on da se hvali. A oružje mu je posebno drago jer, kad pokazujete vojsku, u narodu stvarate sliku kako ste jaki i veliki. A poslije svih turbulentnih devedesetih i nerešenog problema Kosova i Metohije mnogi Srbi imaju potrebu da nađu neko emotivno uporište, da imaju neki osjećaj značaja. Vučić spretno igra na tu kartu jer zna da je to tema koja će uvijek naići na dobrodošao prijem.
S druge strane, postoje i pragmatični razlozi. Nabavka oružja je za Vučića vrlo važna spoljnopolitička referenca. Jer Srbija nije dio NATO pakta, svoju poziciju je definisala kao vojnu neutralnost, nema saveznike. Bez obzira na saradnju sa raznim zemljama, Srbija suštinski nema nijednu zemlju koju bi mogla da smatra savezničkom. Kad kupujete oružje, to su državni poslovi, tako stvarate referencu.
Kad kupite oružje od Kine, naravno da to Kinezi vrednuju kao ozbiljan politički potez, kao nešto što im omogućava mostobran na Balkanu jer Srbija je jedina zemlja na prostoru Evopa koja je kupila kineske borbene sisteme. Postoji tu i finansijski interes o kome je teško govoriti jer, kad je naoružanje u pitanju, sve je vojna tajna.
Tu se okreću nerealno veliki novci za balkanske prilike. Prošle godine je za materijalno-tehnička sredstva za Vojsku Srbije potrošeno 460 miliona evra. Ove godine će vjerovatno biti potrošeno i za trećinu više i tu se ostvara široki prostor za onu vrstu zarade koja se svugdje u svijetu zove korupcija.
Nedžad Ahatović: Čuli smo da je Srbija samo za nabavku novog naoružnja - da ne pričamo o domaćoj proizvodnji - potrošila 460 miliona eura. To su tri godišnja vojna budžeta Oružanih snaga Bosne i Hercegovine.
S druge strane, delegati iz Republike Srpske u Parlamentu Bosne i Hercegovine već više od 12 godina koče naoružavanje, opremanje i modernizaciju ne samo Oružanih snaga Bosne i Hercegovine, nego i kompletnog sigurnosnog sektora.
S obzirom na to da je Srbija proglasila vojnu neutralnost, naoružavanje i opremanje Vojske Srbije ne bi bilo problem kada ne bi bilo intencije države Srbije da sporove sa svojim susjedima rješava silom što smo vidjeli devedesetih.
Vučić naoružavanje vješto koristi u političke svrhe kako bi na određeni način dao krila retrogradnim politikama u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i na Kosovu. To istovremeno jača ultradesnicu u Srbiji koja je toliko ojačala da gradi sopstvene sisteme odlučivanja unutar Srbije kroz kriminalne grupe i paravojne formacije kao što je formacija gospodina Radoičića.
Prst u oko
Aleksandar Radić: Mislim da je generalno stvorena vještačka slika o Srbiji kao posebnom fenomenu. Kada Srbija nabavi neke sisteme naoružanja, onda se ljudi na Zapadu vuku za rukav i govori im se - vidite šta radi Srbija. Međutim, i Hrvatska ozbiljno modernizuje svoje oružane snage. Ona troši jako velike novce da bi nabavila eskadrilu višenamjenskih aviona Rafal.
Crna Gora u odnosu na svoju veličinu ulaže jako mnogo u naoružanje, na opremanje dvije pješadijske čete do sada je potrošila 120 miliona evra. Ipak, stalno se ističe ono što se u pogledu naoružavanja dešava u Srbiji. Priznajem da za to postoji razlog zato što Vučićev politički marketing te stvari vrlo agresivno ističe i tako drugima u regionu gura prst u oko.
Omer Karabeg: Da li u Sarajevu naoružavanje Srbije doživljavaju kao prijetnju?
Nedžad Ahatović: Ako nas delegati iz Republike Srpske u oba doma parlamenta konstantno blokiraju u kupovini uniformi, da ne govorimo o oružju, kako se na to može gledati u Sarajevu? Nikako drugačije nego kao na oblik hibridne prijetnje na osnovu koje Dodik gradi svoju politiku. Njegova je poruka - ako ne bude bilo kako ja hoću, onda ću napraviti problem, iza mene stoji Srbija, a iza nje je Rusija. I na to se svodi taj narativ.
Što se tiče Rafala, koliko znam, Srbija je odmah iza Hrvatske stala u red za Rafale i traži način da sa radarskim sistemom javljanja, navođenja i zračnog osmatranja kupi i jednu eskadrilu Rafala. Ono što Srbija radi naravno da izaziva pažnju.
Ne samo nas u Bosni i Hercegovini koji smo pretrpjeli najveću štetu, nego i zapadnih zemalja koje su vojno intervenisale 1999. godine kako na Kosovu ne bi došlo do novog stradanja. Ali, ako Srbija sve više kupuje zapadno naoružanje, onda se može nazrijeti svjetlo na kraju tunela.
Valjda će krenuti i prema punopravnom članstvu u NATO paktu s obzirom na to da je Ruska Federacija zauzeta ratom u Ukrajini i ne može uspostaviti vojno prisustvo na ovom prostoru kao što je to možda bio plan prije nego sto su upali u Ukrajinu.
Rusi i Amerikanci
Aleksandar Radić: Unazad nekoliko godina Srbija je jako bila povezana sa Moskvom. Međutim, od 24. februara prošle godine, od ruske agresije na Ukrajinu, mnogo toga se promijenilo.
Srbija se svrstala prema Zapadu. Naravno u Beogradu ćete vidjeti puno naslovnih stranica koje afirmativno predstavljaju rusku vojsku i rusku poziciju u ratu. Neki ruski mediji i dalje nesmetano djeluju u Srbiji. To je jedna slika. Druga slika je činjenica da su održane vježbe sa Amerikancima što se, koliko je moguće, prećutkuje. Protokolarna saradnja je na visokom nivou.
Na javnoj promociji novih mladih oficira, koja je prije nekoliko nedelja održana u Beogradu, glavna visoka zvanica osim Vučića bio je američki general, komandant Nacionalne garde Ohaja. Od Amerikanaca se kupuju vozila i ima najava da će još mnogo toga biti kupljeno. Pokrenuta je serijska proizvodnja borbenih oklopnih vozila i transportera i sva ta vozila imaju američke motore.
Omer Karabeg: Govorili smo o strahu u regionu od naoružavanja Srbije. Da li je on opravdan?
Aleksandar Radić: Strah od političkog radikalizma je opravdan, ali od naoružavanje nije zato što je naš region pod kontrolom NATO pakta. Sve zemlje osim Srbije i Bosne i Hercegovine su punopravne članice NATO saveza, na Kosovu se nalaze snage NATO, a EUFOR je na teritoriji Bosne i Hercegovine.
U takvom ambijentu nerealno je očekivati da teško naoružanje, koje je nabavila Vojska Srbije, bude upotrebljeno protiv susjednih zemalja. Kada bi NATO bio u krizi, onda bismo mogli o tome da raspravljamo, ali NATO se konsolidovao i dobio smisao postojanja posle ruske invazije na Ukrajinu. Sada su prilike bitno drugačije.
Srbija je jednim korakom u NATO savezu, ali je zbog proruskog raspoloženja ta tema nepoželjna u medijima. Zaobilazi se činjenica da se vlast godinama trudi da Srbiju približi NATO paktu, ali da se na zatraži punopravno članstvo. Moje kolege i ja u šali kažemo da bi Srbija odavno bila u NATO savezu kada bi to mogla da bude tajna odluka da je ne sazna narod.
Nedžad Ahatović: Poslije 24. februara 2022. Srbija nema drugog izbora. Do tada su mnoge opcije bile u igri. Mnoge su varijante razigravane kroz vježbe sa Ruskom Federacijom. Na vježbi Slovenski štit 2019 učestvovao je i ruski raketni sistem S-400 što je praktično značilo ometanje zračnog prostora NATO pakta. Sve dok Rusija nije izvršila invaziju na Ukrajinu proigravale su se razne varijante. Sasvim je legitimno da Srbija svoju vanjsku politiku gradi tako da bude puno malih Srbija oko jedne velike.
Ali s obzirom na to da je u to uključen i naš državni teritorij mi iz Bosne i Hercegovine imamo protiv toga puno da kažemo kao uostalom i svi u regionu. Ali, kao što sam već rekao, naoružavanje Srbije ne bi bilo problem da politika Beograda ima pomirljive tonove, da se ne pripremaju raznorazne terorističke grupe tipa Wagnera, da se ne radi na radikalizaciji ne samo politike, nego i narativa.
S obzirom na to da su Hrvatska i Crna Gora u NATO paktu region možda i nema razloga za brigu, ali Bosna i Hercegovina i te kako ima s obzirom na to da se mi nalazimo u permanentnoj političkoj krizi i da se nama preti secesijom.
Eutanazija EUFOR-a?
Omer Karabeg: Da li smatrate da je naoružavanje Srbije u funkciji njene politike prema susjedima, odnosno da Srbija zahvaljujući snazi svoje vojske može da diktira odnose u regionu?
Nedžad Ahatović: Da. Dok je Ruska Federacija stajala iza svega toga, dok nije bila angažovana tamo gdje je sad angažovana, to je bila zvanična politika Beograda. Međutim, otkako je Moskva zauzeta svojim jadom i belajem, koji je sama proizvela, sada je sasvim druga priča. Srbija je sa NATO paktom imala daleko bolju saradnju nego Bosna i Hercegovina.
Mi smo bili sputani političkim vetom, pa nam se u jednom momentu odobri da budemo članica NATO, a u drugom ospori. A to ”šaltanje” brzina dolazi upravo iz Beograda. Znate, niko se džaba ne naoružava. Mi smo prošli kroz jednu golgotu i nemamo namjeru da prolazimo kroz drugu. Mislim da naš strah od naoružavanja Srbije nije nerealan. NATO jeste u Bosni i Hercegovini, ali Bosna i Hercegovina nije u NATO paktu.
Za nas ne važi član 5 koji kaže da napad na jednu članicu NATO pakta znači napad na sve članice alijanse. Od 1. januara na čelu EUFOR-a biće mađarski komandant što znači da će ta organizacija sasvim sigurno biti dobro utišana, možda i potpuno eutanazirana.
Činjenica je da se na secesionističke namjere Dodika u Beogradu gleda blagonaklono. Iako je zvanični stav Beograda da Srbija poštuje teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine nikad nije spomenut njen suverenitet. To jer ono što kvari naše odnose.
Srbija je prošle godine 460 miliona eura potrošila na novo naoružanje, a Ministarstvo odbrane Bosna i Hecegovina nije moglo da poveća svoj budžet jer je Ministarstvo finansija, koje kontroliše Dodikov SNSD, to nazvalo bahatim ponašanjem ministra odbrane.
Nora B-52
Omer Karabeg: Gospodine Radiću, da li je naoružavanje Srbije u funkciji njene politike prema susjedima?
Aleksandar Radić: Djelomično da. Ali mislim da su primarni ciljevi spoljnopolitički i ekonomski. Naši političari neodgovorno izgovaraju teške riječi misleći samo na to kako će sutra dobiti aplauz od svojih glasača, ne shvatajući koliko to utiče na odnos između Srbije i Bosne i Hercegovine.
Tri puta treba razmisliti s obe strane Drine prije nego što se bilo šta kaže jer upravo zbog prošlosti stvari lako mogu da iskliznu van kontrole. Ali ako govorimo o tehničkom aspektu naoružanja, onda moram malo da se distanciram od direktne pretnje silom. Recimo, najmoćnije ofanzivno sredstvo koje Srbija ima je samohodna haubica Nora B-52 kalibra 155 mm.
Kad se pokaže na smotrama, to zaista izgleda impresivno i sa puno razloga moglo bi se reći da Srbija svima pokazuje zube jer ta haubica ima domet od preko 40 km. Ali te haubice su prodate Mjanmaru, Bangladešu, Keniji i Kipru, a pojavile su u srpskom naoružanju u međuprostoru kada fabrika nije bila zaposlena stranim isporukama. Tako da uvijek imate dvije strane medalje.
Kada je oktobra 2014. u Beogradu organizovana vojna parada, kojoj je prisustvovao Putin, najmoćnije oružje na tom defileu su bile haubice koje su bile prodate Bangladešu, a prikazane su kao naoružanje Vojske Srbije. U Srbiji se mnogo novca troši na oružje radi marketinga i političkog dodvoravanja nekim trećim zemljama, ali to oružje nije realno upotrebljivo u scenariju oružanog sukoba kakav smo, nažalost, imali na Balkanu,
Nedžad Ahatović: Gospodin Radić je zaboravio da spomene raketni sistem Šumadija.
Aleksandar Radić: Nije razvijen.
Nedžad Ahatović: Ali činjenica da se planira govori sama za sebe.
Aleksandar Radić: To su planovi za izvoz.
Nedžad Ahatović: A rakete Jerina 1, Jerina 2?
Aleksandar Radić: Ne postoje. Kad ste ih vidjeli?
Nedžad Ahatović: Vidio sam ih na paradi, čini mi se dvije.
Aleksandar Radić: Makete.
Nedžad Ahatović: Da, ali je prototip u pitanju
Aleksandar Radić: Nije prototip, to su makete.
Nedžad Ahatović: Nije riječ o tome da li ste vi to proizveli, radi se o tome da razvijate to naoružanje. Ono je u prototipskoj fazi. Govorim vam o stvarima koje se prezentiraju medijski. Znam da vi još uvijek ne možete razviti serijsku proizvodnju, ali to ne znači da vi na tome ne radite.
Aleksandar Radić: Govorite kao da ja predstavljam srpski narod. Ja predstavljam isključivo sebe.
Nedžad Ahatović: Ne mislim ja da vi predstavljate srpski narod i da zastupate te stavove, ali želim vam reći sljedeću stvar. Vi znate kao i ja da je to ofanzivno oružje i da se ono pravi zato što Srbija želi da ima dominaciju kopnene vojske dok se u Bosni i Hercegovini sprječava kupovina uniformi, a kamoli takvih složenih oružanih sistema.
I Hrvatska, kao članica NATO pakta, i Srbija se naoružavaju i rade na razvoju oružanih sistema, dok je Bosna i Hercegovina apsolutno inferiorna. Nema dovoljno para ni za plate pripadnicima armije jer budžet odobravaju oni koji imaju veto, a vi znate o kome govorim.
Srpske rakete u Ukrajini
Omer Karabeg: U regionu Zapadnog Balkana stalno rastu tenzije, a Rusija, kojoj bi zbog rata u Ukrajini odgovaralo da se otvori novi front na Zapadnom Balkanu, stalno podgrijava sukobe. To vidimo i na Kosovu. Treba li se bojati novog rata ili je oružani konflikt na Zapadnom Balkanu apsolutno isključen s obzirom na to da su Hrvatska, Crna Gora i Albanija u NATO paktu, a NATO je prisutan na Kosovu i u Bosni i Hercegovini?
Aleksandar Radić: Mislim da na Balkanu postoje realne opasnosti u širokom rasponu od političkog ekstremizma do otvorenog oružanog sukoba. U NATO paktu su situaciju u Bosni i Hercegovini shvatili jako ozbiljno i preduzeli su korake za angažovanje snaga za brzo reagovanje. Sada i na Kosovo dolaze pojačanja. Prepoznaje se rizik od sukoba. Ali u sadašnjoj situaciji rizik nije veliki. Inače, kad govorimo o modernizaciji Vojske Srbije u odnosu na Rusiju i NATO, ukazao bih na jednu stvar.
Srbija u jednoj privatnoj firmi, znači ne državnoj, proizvodi rakete dometa 40 km za višecijevni mobilni lanser BM-21 Grad. Ima mnogo indikatora, pa i snimaka koji pokazuju da ukrajinska vojska koristi te rakete napravljene u Srbiji. Mislim da to pokazuje koja je realna pozicija Srbije u odnosu na Moskvu jer se te rakete nisu mogle prošvercovati.
Naravno, o tome ne može da se javno govori. Takva tvrdnja bi odmah bila zvanično demantovana. Ali to objašnjava zašto je posljednjih mjeseci bilo mnogo događaja koji govore o kvalitetu američko-srpske vojne saradnje.
Nedžad Ahatović: Gospodin Radić je govorio o naoružavanju Ukrajine od strane Srbije. Podsjetio bih da se je 16. jula 2022. godine transportni avion koji je poletio iz Niša - zvanično je prevozio minobacačku municiju za Bangladeš, a u stvari za Ukrajinu - srušio na sjeveru Grčke.
A znamo da se na 200 metara od niškog aerodroma nalazi takozvani Rusko-srpski humanitarni centar. Srbija ima prozapadnu crtu. Američki pristup je da se ta crta što više forsira i da se nametne kao glavni politički narativ. Međutim, onda se desi Banjska.
Rusija se neće tek tako lako odreći socijalnog i političkog kapitala koji ima u Srbiji za soft power igre sa Zapadom. O tome ne treba imati iluzija. Prilazak Srbije Zapadu ne ogleda u naoružavanju Ukrajine već u pristupanju punopravnom članstvu NATO pakta.
Naravno da je to sada teško očekivati s obzirom na javno mnjenje u Srbiji gdje 22 posto ispitanika misli da im je Rusija matična država. To je narativ na kome je Rusija dugo radila na ovim prostorima posebno kada su u pitanju Srbija i njeni dominioni u okolini.
Za Balkan je ključno okretanje Srbije ka Zapadu. Onda će se promijeniti narativ, a čim se promijeni narativ relaksirat će se i odnosi. Ako se to ne desi, ako se nastavi sadašnja politika ni toplo, ni hladno, ni tamo ni ovamo, i dalje ćemo imati tenzije.
Omer Karabeg: U zaključku, da li naoružavanje Srbije predstavlja opasnost za region?
Aleksandar Radić: Slika koju emituje Srbija može da bude neugodna za region, ali direktno naoružavanje Srbije neće ugroziti Zapadni Balkan jer, ako Srbija, optimistički gledano, nastavi približavanje Zapadu postaće jedna od zemalja koje dijele sistem vrijednosti. U tom kontekstu naoružavanje nije problem. Naročito ako se oružje kupuje od Amerikanaca, Francuza i Nijemaca.
Nedžad Ahatović: Zavisi od toga koliko NATO bude smatrao da je to opasnost za region. S obzirom na ultradesni spektar političke scene u Srbiji uvijek se mora ostaviti određeni procenat mogućnosti da dođe do konflikta.
Facebook Forum