U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo o tome kolika je moć političkih elita u Srbiji i Hrvatskoj. Sagovornici su bili Srećko Horvat, filozof iz Zagreba, i Goran Musić, ekonomista iz Beograda.
Bilo je reči o tome ko su pripadnici političkih elita u Srbiji i Hrvatskoj, o savezu političke elite i tajkuna, da li postoji veza između stare jugoslovenske komunističke elite i pripadnika novih elita u postjugoslovenskim državama, kolika je odgovornost političkih elita za rat na području bivše Jugoslavije, kojim se mitovima koriste političke elite u Srbiji i Hrvatskoj da bi manipulisale masama, postoje li elite skrivene od javnosti koje upravljaju društvenim procesima , zašto se ne bune gubitnici tranzicije, kao i o tome da li postoje snage koje mogu ugroziti monopol sadašnjih političkih elita u Srbiji i Hrvatskoj.
Srećko Horvat: To je vrlo teško pitanje, ali mislim da možemo vrlo lako odgovoriti na njega. Mislim da je lakmus papir za raspravu o političkim elitama u Hrvatskoj nedavna proslava ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Potrošeno je nekih 800.000 eura za proslavu na Trgu Bana Jelačića. Vanjski dug Hrvatske je skoro 50 milijardi eura. Ova svota se mogla upotrijebiti za pokrivanje dijela vanjskog duga, ali naše političke elite odlučile su se na tu manifestaciju kojom bi se proslavilo pristupanje i ulazak u još jedan Titanik. Mislim da se na toj proslavi najbolje moglo vidjeti ko su, zapravo, hrvatske elite.
Goran Musić: Do devedesetih godina u Srbiji je vladajuća komunistička partija imala presudnu moć nad privredom i društvom. Tokom vladavine Miloševića njegova porodica i uzak krug ljudi oko njega bili su glavni regulator ekonomskih i društvenih kretanja. Ako ste hteli ući u krug povlašćenih poslovnih ljudi u Srbiji, morali ste prvo tražiti blagoslov porodice Milošević ili vrha Socijalističke partije Srbije. Međutim, ukoliko se ekskluzivno fokusiramo na političare i državu, izmiče nam jedan jako bitan akter koji u velikoj meri kontroliše privredne, ali i političke tokove u zemlji. U pitanju je jedan uzak sloj posedničke klase na koji nailazimo u svim kapitalističkim društvima u svetu - takozvana buržoazija. Radi se o individuama u čije se džepove devedestiih godina zahvaljujući privatizaciji prelio kapital koji su radni ljudi stvarali decenijama. Političku elitu u velikoj meri čine ljudi koji opravdavaju postojanje ovakve raspodele bogatstva u zemlji.
Srećko Horvat: Na neki način - da. Tu se ne radi samo o tome da su nekadašnji cvjećari i vozači autobusa u mračnom periodu tranzicije devedesetih godina preko noći postali milijarderi i vlasnici nekih od najvećih monopola na području bivše Jugoslavije, nego bi trebalo otići i korak nazad i to dosta daleko. Boris Kidrič je još 1950. govorio o monopolnoj ekonomiji jugoslavenskog socijalizma koja više nalikuje kapitalizmu nego socijalizmu, a Vladimir Bakarić na jednom partijskom kongresu 1971. godine eksplicitno imenuje tu elitu. Prije 40 godina, u doba socijalizma, on govori o višku vrijednosti koji se ne vraća u proizvodnju, već odlazi u banke. Govori o svojevrsnoj financijskoj eliti čiji se kapital nagomilava u bankama i postaje autonoman. To je ona tehnokracija jugoslavenskog socijalizm koja zaista, kada pogledamo iz današnje perspektive, ima neki kontinuitet do današnjih dana. Nemojte zaboraviti da je i Slobodan Milošević, prije nego je bio nacionalist, i osim što je pod navodnicama bio komunist, radio u banci u Sjedinjenim Američkim Državama i poslije toga se vraća u Jugoslaviju i nudi nacionalizam kao odgovor na krizu, ali i te kako umrežen sa bankarskim sektorom. U tom smislu, zaista, postoji kontinuitet. Mnogi tajkuni, koji su danas najveći vlasnici sredstava za proizvodnju na prostoru bivše Jugoslavije - od Slovenije, preko Hrvatske sve do Srbije - zapravo su nasljednici onih elita koje su i te kako bile bliske partijskim funkcionarima. Ivica Todorić je svakako jedan od njih, a možemo nabrojati i niz drugih u čitavom regionu.
Goran Musić: Veza između starih komunističkih elita i novih tajkuna svakako postoji. Ako pogledamo biografije današnjih tajkuna, vidimo da mnogi od njih vuku korene iz socijalističke privrede. Oni su u to vreme bili na mestima direktora i funkcionera u društvenim preduzećima i svoje pozicije su zloupotrebili kako bi akumulirali kapital i transformisali se u posednike kapitala. U mnogim slučajevima postoji direktna veza između propasti državnih i društvenih preduzeća i naglog uspeha privatnih firmi u vlasništvu direktora tih istih preduzeća. U proteklih 20 godina ulični protesti u Srbiji često su elitu pogrdno nazivali crvenom bandom, jer je vladalo uverenje da se društvo još uvek nalazi u socijalizmu i da je taj delimični kontinuitet glavni razlog neuspeha tranzicionog projekta. Međutim, biografije tih ljudi su manje bitne u celoj priči. Od raspada Jugoslavije njihova društvena funkcija je de facto i de iure potpuno drugačija - metamorfoza od socijalističkih direktora do preduzetnika u kapitalizmu je završena. Oni danas predstavljaju novu posedničku klasu i igraju po tržišnim pravilima, baš kao i njihovi takmaci u zapadnim zemljama. Ispada da su u Srbiji skoro 20 godina na nišanu narodnog nezadovoljstva bili crvena banda i komunjare, da bismo se odjednom, nakon dve decenije, probudili i shvatili da smo okruženi tajkunima koji poseduju celu privredu i u potpunosti su integrisani u svetske finansijske tokove.
Srećko Horvat: Složio bih se sa ovim što je kolega rekao i naveo bih jednu zanimljivu studiju iz oktobra 2011. godine. To je analiza grupe matematičara iz Ciriha, koji su istražili bazu podataka Orbis koja sadrži nekih 37 milijuna kompanija iz čitavog svijeta i pokazuje način kako su raspodijeljene njihove dionice, kao i udio vlasništva u pojedinim kompanijama. Analizirajući vlasništvo svih tih kompanija oni su ekstrahirali nekih 43.000 firmi. Povezali su vlasništvo tih kompanija i udjele u dionicama i došli su do brojke od 1.300 kompanija koje su zapravo globalni igrači na svjetskom tržištu i koje drže najveći dio vlasništva. To je onaj jedan posto najbogatijih o kojima su govorili prosvjednici Occupy Wall Street-a. Zanimljivo je da su matematičari, koji nemaju veze sa politikom, pokazali da ekonomski tokovi funkcioniraju na način monopola, što je još i Lenjin znao. Na kraju se pokazalo da od tih 1.300 kompanija 147 drže većinu vlasništva u čitavom svijetu, a među prvih 20 se uglavnom nalaze banke.
Srećko Horvat: Upravo su financijske elite, pomiješane sa političkim elitama, već od sedamdesetih godina odgovorne za ono što će se početi događati osamdesetih godina sa štrajkovima i masovnim otpuštanjem radnika. Već 1987. diljem Jugoslavije imamo 600 štrajkova, a 1989. dva miliona ljudi je bez posla. Onda dolazi čovjek koji je nekoć radio u bankarskom sektoru - Slobodan Milošević i jedan drugi čovjek koji je bio general u komunističkom režimu - Franjo Tuđman. Oni nude nacionalizam kao neku vrstu odgovora - da bi te nove elite u periodu devedesetih sve društveno vlasništvo, koje se transformiralo u državno, stavile u privatne džepove.
Goran Musić: Glavni krivac za raspad Jugoslavije i bratoubilačke ratove su bez sumnje privredne birokratije u jugoslovenskim republikama, koje su pokušale da kroz proces transformacije sačuvaju svoje privilegije. Njima je, naime, bilo jasno da će proces tranzicije iz planske u tržišnu ekonomiju zahtevati bespoštednu utakmicu sa rivalskim birokratijama. Zbog toga su htele da na vreme stvore neku vrstu zaokruženih nacionalnih tržišta, na kojima će one biti jedini posrednik između lokalnog tržišta i globalnog kapitala. Po meni je to koren ratova u bivšoj Jugoslaviji. Osvrnuo bih se na još jednu stvar. Naime, danas se, nakon svih tih ratova i krvoprolića, vrlo često govori o potrebi katarze i mirenja naroda u regionu. Pri tome se zaboravlja da ratne zločine nisu vršili obični vojnici i regruti, već vrlo specifične protofašističke i pljačkaške paravojne formacije na terenu. Obični ljudi nisu nikada ni pitani o ratu, tako da nema ni potrebe da oni sprovode neku vrstu unutrašnje katarze i da se mire.
Goran Musić: Naime, elite bi po nekom idealnom tehnokratskom rešenju, nazovimo ga rešenjem Evropske unije, trebalo da se pomire. Balkan bi trebalo da se integriše u evropsko tržište. Međutim, problem je u tome što imamo sijaset nacionalnih posedničkih klasa, koncentrisanih na vrlo uskom prostoru, koje su u rivalskom odnosu. Ne postoji način da neka od njih napreduje i uvećava svoje bogatstvo, a da pri tome ne stane na prste svom susedu, to jest elitama iz susednih republika. To rivalstvo je jedan od glavnih uzroka šovinizma i nacionalizma u regionu.
Srećko Horvat: Mislim da tih mitova ima jako puno. Na žalost, na ovim prostorima nismo imali Rolana Barta, francuskog semiotičara, koji je pedesetih godina pisao o mitovima Francuske u koje je, između ostalog, uvrstio vino, Ajfelov toranj, Sitroen i slično. Na prvi pogled ti mitovi izgledaju prilično banalno, međutim oni u konkretnom historijskom trenutku mogu doprinijeti mobilizaciji masa. Jedan od mitova, koji na žalost naše političke elite nije baš uspio, je Europska unija. Rekao bih da taj mit u Hrvatskoj nije baš pao na plodno tlo i to, sa jedne strane, zato što je Europska unija u jednoj od najvećih kriza u svojoj povijesti, a s druge - zato što građani više ne vjeruju svojim političkim elitama. Tako da je na referendumu o pristupanju Hrvatske u Europsku uniju, koji je održan prošle godine, izašlo svega 43 posto sveukupnog građanstva, što znači da je Hrvatska nakon Mađarske, koja je imala 45 procenata izlaznosti, rekorder u niskoj izlaznosti, a prije nekoliko mjeseci, kada su bili izbori za naše prve članove u Europarlamentu, samo je 21 posto birača izašlo na te izbore. Mislim da te brojke dobro pokazuju koliko se radikalno, drastično i dramatično raspao taj balon, taj mit o Europskoj uniji, koji je zapravo posljednjih petnaest, pa čak i dvadeset godina, formirao čitavu unutarnju, pa i vanjsku politiku Hrvatske. Dobra stvar u svemu tome je što, nakon ulaska u Europsku uniju, politička elita više neće moći da priča priču koju je ponavljala svih ovih godina, o fondovima Europske unije iz kojih ćemo izvući novce, o školovanju i liječenju u Europskoj uniji, premda je jasno da takve stvari ni u samoj Uniji ne funkcioniraju. Taj mit se rasplinuo i sada je pitanje kako se suočiti sa danom poslije.
Goran Musić: Po meni postoje dva osnovna mita na kojima počiva današnji poredak u Srbiji, a uostalom i u svim državicama na prostoru bivše Jugoslavije. Prvi je predstavljanje nacije kao nekakve organske celine koja ima zajednički cilj. U pitanju je ideologija takozvanog nacionalnog interesa, kojom se prikriva činjenica da vladajuća klasa i običan narod stoje jedan naspram drugog i da prosperitet jednog ne povlači automatski i poboljšanje položaja drugog. Naprotiv, videli smo da se profiti tajkuna uvećavaju proporcionalno sa rastom beznađa i bede običnih ljudi. Vidimo da mi i tajkuni nemamo nikakav zajednički interes i da nama neće biti bolje samim tim što će našim kompanijama biti bolje. Dakle, s jedne strane imamo ideologiju nacionalnog interesa, koja dolazi iz konzervativnijeg dela političke elite, a s druge strane ovo o čemu je Srećko govorio, a to su mitovi liberalne političke struje. Kad je reč o ovim drugim mitovima, problem je u tome što naša lokalna elita nije u stanju da odbaci kompleks niže vrednosti koji joj je nametnut od strane konzervativnih imperijalističkih krugova sa Zapada. Umesto da ga odbaci, ona ga projektuje na niže slojeve unutar sopstvene nacije ili na južne susede. Ovde pre svega mislim na rasistička viđenja Balkana, po kojima je glavni uzrok naše nerazvijenosti lokalni mentalitet, nepostojanje radnih navika, nacionalizam koji je navodno pohranjen duboko u ljudima i uopšte nizak kulturni nivo. Pa onda imamo prebacivanje tih optužbi sa Zagreba na Beograd, sa Beograda na Prištinu i tako u krug. U toj vizuri politika štapa i šargarepe postaje jedini metod modernizacije. Pogotovo štap i disciplinovanje. Proteklih meseci to se u Srbiji ogleda u ponovnim apelima za kresanje budžetskih davanja, zamrzavanje plata i penzija i daljim prilagođavanjem neoliberalnim rešenjima.
Goran Musić: Po meni to je posednička, kapitalistička klasa. To je društveni sloj kojim se u poslednjih dvadeset godina javnost najmanje bavila. Činjenica da je ta posednička klasa tako dugo ostala skrivena, nije, kao što ste rekli, rezultat neke zavere, već činjenice da u javnom diskursu u prvi plan dolaze političari i političke partije. Danas je, međutim, široj javnosti jasno da političke partije ne finansira njihovo članstvo, već se one oslanjaju na domaću posedničku klasu i na podršku određenih struktura iz inostranstva. Nije tajna, i to je istorijski kontinuitet Balkana, da svaka od nacionalnih elita i nacionalnih država ima svog sponzora na Zapadu ili na Istoku na koga se može osloniti. Interesantno je da je reč tajkun u srpskoj javnosti u upotrebi tek od pre nekoliko godina i da je pozajmljena iz Hrvatske. Mi u Srbiji do tada nismo imali popularni naziv za novopečenu domaću buržoaziju, jer je ona nekako bila u drugom planu. Društvena realnost je vremenom tu grupu ljudi dovela u žižu javnosti i sve više prevladava uverenje da su političari i mediji u velikoj meri pijuni u službi velikog kapitala. Ovu ideju najbolje opisuje pomalo cinična narodna dosetka - Kosovo je Srbija, sve ostalo je Delta. Međutim, i pored toga što su tajkuni danas ušli u žižu javnosti i uprkos tome što traju navodni obračuni protiv njih, mi jako malo znamo o strukturi i prirodi domaće vladajuće klase.
Srećko Horvat: Ovdje ću biti ciničan i reći da bi možda čak bilo i korisno da postoje neke političke elite koje su skrivene od javnosti, ali koje zaista znaju šta rade, pa upravljaju društvenim procesima. Možda se onda ne bismo nalazili u krizi. Naravno, to je cinizam. Rekao bih da su danas stvari u Hrvatskoj i te kako transparentne i da se vrlo dobro zna o kojim se elitama u javnosti ne smije negativno govoriti. U Hrvatskoj imate članove tih elita koji su ubili nekoliko ljudi u kojekakvim nesrećama, pa svejedno hodaju našim trgovima slobodno i ponosno uzdignute glave. Naš premijer ljetuje u vili jednog od članova te elite i nitko to ne vidi kao problem. Kao što znamo, i bivši premijer Senader, koji se zbog korupcije nalazi u zatvoru, vozio se jahtama po moru sa pripadnicima medijske i biznis elite. Kao što sam rekao, te stvari su i te kako transparentne.
Goran Musić: One sigurno postoje i radi se u prvom redu o gubitnicima tranzicije koji su životno zainteresovani za to da se trenutni kurs političkog i ekonomskog razvoja zaustavi. To su radnici, nezaposleni, studenti koji nemaju para da plaćaju obrazovanje. Oni su politički neorganizavani jer u Srbiji nema političke organizacije koji bi se borila za njihove interese. Sve partije, od najnacionalističkijih do najliberalnijih, su vezane za sloj novih preduzetnika o kojima sam govorio. Međutim, ono čega se elite najviše boje je upravo organizovanje ovih do sada neorganizovanih društvenih slojeva. Oni se boje pokreta kao što je bila studentska pobuna protiv komercijalizacije obrazovanja u Hrvatskoj, kao što su bili ulični protesti protiv korupcije u Sloveniji, kao što su sadašnji protesti protiv neodgovornosti političara u Sarajevu. Elite se boje organizovanja odozdo i ujedinjavanja na idejama levice. Boje se oživljavanja levog političkog spektra na kome imamo potpuni vakuum poslednjih dvadeset godina. Zar nije apsurdno da u svakoj od postjugoslovenskih država nalazimo stranke koje pretenduju na kontinuitet sa starim građanskim društvom, a da nemamo nijednog naslednika socijaldemokratskih i komunističkih tradicija u regionu koje su i te kako bogate? Balkan baštini jednu od bogatijih tradicija levice u Evropi. Prema tome, izlaz je u organizovanju gubitnika tranzicije i njihovom okupljanju na političkim programima koji bi predstavljali alternativu sadašnjem modelu. Drugo, neophodno je napustiti ideju nacionalnog interesa i razviti saradnju između raznih pokreta u regionu. Time bi se u velikoj meri i obesmislila pozicija čuvara navodnih nacionalnih interesa u svakoj od malih balkanskih republika.
Srećko Horvat: Mislim da u svim zemljama balkanskog regiona, zapravo, postoji kriza reprezentativne demokracije. Dakle, i ovi prosvjedi u Bosni i Hercegovini i ono što se događa oko gašenja grčke javne televizije, pa i ono što se događa u Turskoj sa prosvjedima protiv Erdogana - premda je to prilično različito - svi ti događaji, ma koliko bili različiti, imaju zajednički nazivnik, a to je kriza reprezentativne demokracije, odnosno borba protiv političkih elita koje već decenijama određuju smjer zemalja ovog regiona. U tom smislu je u Hrvatskoj došlo do bitnih pomaka u smislu kritike tog stanja, pa se tako prije nekoliko godina aktivirao veliki studentski pokret koji je doveo u pitanje privatizaciju obrazovanja, zatim pokret Pravo na grad koji je doveo u pitanje privatizaciju javnih prostora, da bi u posljednjih nekoliko godina postalo jasno da svi ti pokreti imaju isti zajednički nazivnik, a to je borba za javna dobra, za očuvanje onoga što je ostalo od nekadašnjeg društvenog vlasništva koje je pretvoreno u državno, pa onda u privatno vlasništvo. Kako su sada na meti privatizacije i obrazovanje, i zdravstvo, i energetika, i voda, čini mi se da upravo to postaje novo područje borbe. Složio bih se sa kolegom Musićem da je regionalna suradnja ono bez čega se više ne može, jer ono što se događa u Grčkoj sa gašenjem javne televizije nije samo grčki fenomen. To je nešto što će se vrlo brzo desiti i u Hrvatskoj i u Srbiji. Ono što se dogodilo u Grčkoj sa privatizacijom željezničkog sektora ili sa postepenom privatizacijom vode je nešto sa čim ćemo se i mi suočiti. Kada je prije godinu dana u Rumunjskoj tamošnja vlada htjela privatizirati sustav hitne pomoći i kada je došlo do velikih prosvjeda, mi smo mislili da se to nas ne tiče. Međutim, upravo ovih dana u hrvatskim novinama čitamo da je nekoliko ljudi umrlo zato što su došli pred zatvorena vrata hitne pomoći ili zato jer se svaki udarac za reanimiranje ljudi, koji su doživjeli infarkt, naplaćuje 150 kuna. Svi ti fenomeni su povezani i bez onoga što se nekoć zvalo ujedinjavanjem ili univerzalizmom radničke klase, mada to nije više ta ista radnička klasa, nema ni uspješne borbe protiv toga.
Bilo je reči o tome ko su pripadnici političkih elita u Srbiji i Hrvatskoj, o savezu političke elite i tajkuna, da li postoji veza između stare jugoslovenske komunističke elite i pripadnika novih elita u postjugoslovenskim državama, kolika je odgovornost političkih elita za rat na području bivše Jugoslavije, kojim se mitovima koriste političke elite u Srbiji i Hrvatskoj da bi manipulisale masama, postoje li elite skrivene od javnosti koje upravljaju društvenim procesima , zašto se ne bune gubitnici tranzicije, kao i o tome da li postoje snage koje mogu ugroziti monopol sadašnjih političkih elita u Srbiji i Hrvatskoj.
Omer Karabeg: Stalno se govori o velikoj moći političke elite, o njenoj odgovornosti za stanje u društvu, njenoj ulozi u određivanju smera kojim će jedna zemlja krenuti, a nikada se ne kaže ko pripada toj grupi ljudi. Ko sačinjava političku elitu u Hrvatskoj i Srbiji?
Srećko Horvat: To je vrlo teško pitanje, ali mislim da možemo vrlo lako odgovoriti na njega. Mislim da je lakmus papir za raspravu o političkim elitama u Hrvatskoj nedavna proslava ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Potrošeno je nekih 800.000 eura za proslavu na Trgu Bana Jelačića. Vanjski dug Hrvatske je skoro 50 milijardi eura. Ova svota se mogla upotrijebiti za pokrivanje dijela vanjskog duga, ali naše političke elite odlučile su se na tu manifestaciju kojom bi se proslavilo pristupanje i ulazak u još jedan Titanik. Mislim da se na toj proslavi najbolje moglo vidjeti ko su, zapravo, hrvatske elite.
Ako ste hteli ući u krug povlašćenih poslovnih ljudi u Srbiji, morali ste prvo tražiti blagoslov porodice Milošević.
Omer Karabeg: Postoji li kontinuitet između starih komunističkih elita i novih koje su nastale nakon raspada Jugoslavije?
Mnogi tajkuni, koji su danas najveći vlasnici sredstava za proizvodnju na prostoru bivše Jugoslavije zapravo su nasljednici onih elita koje su i te kako bile bliske partijskim funkcionarima.
Goran Musić: Veza između starih komunističkih elita i novih tajkuna svakako postoji. Ako pogledamo biografije današnjih tajkuna, vidimo da mnogi od njih vuku korene iz socijalističke privrede. Oni su u to vreme bili na mestima direktora i funkcionera u društvenim preduzećima i svoje pozicije su zloupotrebili kako bi akumulirali kapital i transformisali se u posednike kapitala. U mnogim slučajevima postoji direktna veza između propasti državnih i društvenih preduzeća i naglog uspeha privatnih firmi u vlasništvu direktora tih istih preduzeća. U proteklih 20 godina ulični protesti u Srbiji često su elitu pogrdno nazivali crvenom bandom, jer je vladalo uverenje da se društvo još uvek nalazi u socijalizmu i da je taj delimični kontinuitet glavni razlog neuspeha tranzicionog projekta. Međutim, biografije tih ljudi su manje bitne u celoj priči. Od raspada Jugoslavije njihova društvena funkcija je de facto i de iure potpuno drugačija - metamorfoza od socijalističkih direktora do preduzetnika u kapitalizmu je završena. Oni danas predstavljaju novu posedničku klasu i igraju po tržišnim pravilima, baš kao i njihovi takmaci u zapadnim zemljama. Ispada da su u Srbiji skoro 20 godina na nišanu narodnog nezadovoljstva bili crvena banda i komunjare, da bismo se odjednom, nakon dve decenije, probudili i shvatili da smo okruženi tajkunima koji poseduju celu privredu i u potpunosti su integrisani u svetske finansijske tokove.
Srećko Horvat: Složio bih se sa ovim što je kolega rekao i naveo bih jednu zanimljivu studiju iz oktobra 2011. godine. To je analiza grupe matematičara iz Ciriha, koji su istražili bazu podataka Orbis koja sadrži nekih 37 milijuna kompanija iz čitavog svijeta i pokazuje način kako su raspodijeljene njihove dionice, kao i udio vlasništva u pojedinim kompanijama. Analizirajući vlasništvo svih tih kompanija oni su ekstrahirali nekih 43.000 firmi. Povezali su vlasništvo tih kompanija i udjele u dionicama i došli su do brojke od 1.300 kompanija koje su zapravo globalni igrači na svjetskom tržištu i koje drže najveći dio vlasništva. To je onaj jedan posto najbogatijih o kojima su govorili prosvjednici Occupy Wall Street-a. Zanimljivo je da su matematičari, koji nemaju veze sa politikom, pokazali da ekonomski tokovi funkcioniraju na način monopola, što je još i Lenjin znao. Na kraju se pokazalo da od tih 1.300 kompanija 147 drže većinu vlasništva u čitavom svijetu, a među prvih 20 se uglavnom nalaze banke.
Omer Karabeg: Kolika je odgovornost elita za rat na području bivše Jugoslavije?
Nove elite su sve društveno vlasništvo, koje se transformiralo u državno, stavile u privatne džepove.
Goran Musić: Glavni krivac za raspad Jugoslavije i bratoubilačke ratove su bez sumnje privredne birokratije u jugoslovenskim republikama, koje su pokušale da kroz proces transformacije sačuvaju svoje privilegije. Njima je, naime, bilo jasno da će proces tranzicije iz planske u tržišnu ekonomiju zahtevati bespoštednu utakmicu sa rivalskim birokratijama. Zbog toga su htele da na vreme stvore neku vrstu zaokruženih nacionalnih tržišta, na kojima će one biti jedini posrednik između lokalnog tržišta i globalnog kapitala. Po meni je to koren ratova u bivšoj Jugoslaviji. Osvrnuo bih se na još jednu stvar. Naime, danas se, nakon svih tih ratova i krvoprolića, vrlo često govori o potrebi katarze i mirenja naroda u regionu. Pri tome se zaboravlja da ratne zločine nisu vršili obični vojnici i regruti, već vrlo specifične protofašističke i pljačkaške paravojne formacije na terenu. Obični ljudi nisu nikada ni pitani o ratu, tako da nema ni potrebe da oni sprovode neku vrstu unutrašnje katarze i da se mire.
Omer Karabeg: A ko onda treba da se miri - elite?
Goran Musić: Naime, elite bi po nekom idealnom tehnokratskom rešenju, nazovimo ga rešenjem Evropske unije, trebalo da se pomire. Balkan bi trebalo da se integriše u evropsko tržište. Međutim, problem je u tome što imamo sijaset nacionalnih posedničkih klasa, koncentrisanih na vrlo uskom prostoru, koje su u rivalskom odnosu. Ne postoji način da neka od njih napreduje i uvećava svoje bogatstvo, a da pri tome ne stane na prste svom susedu, to jest elitama iz susednih republika. To rivalstvo je jedan od glavnih uzroka šovinizma i nacionalizma u regionu.
Omer Karabeg: Koji su to mitovi koje elite koriste da bi manipulisale masama?
Srećko Horvat: Mislim da tih mitova ima jako puno. Na žalost, na ovim prostorima nismo imali Rolana Barta, francuskog semiotičara, koji je pedesetih godina pisao o mitovima Francuske u koje je, između ostalog, uvrstio vino, Ajfelov toranj, Sitroen i slično. Na prvi pogled ti mitovi izgledaju prilično banalno, međutim oni u konkretnom historijskom trenutku mogu doprinijeti mobilizaciji masa. Jedan od mitova, koji na žalost naše političke elite nije baš uspio, je Europska unija. Rekao bih da taj mit u Hrvatskoj nije baš pao na plodno tlo i to, sa jedne strane, zato što je Europska unija u jednoj od najvećih kriza u svojoj povijesti, a s druge - zato što građani više ne vjeruju svojim političkim elitama. Tako da je na referendumu o pristupanju Hrvatske u Europsku uniju, koji je održan prošle godine, izašlo svega 43 posto sveukupnog građanstva, što znači da je Hrvatska nakon Mađarske, koja je imala 45 procenata izlaznosti, rekorder u niskoj izlaznosti, a prije nekoliko mjeseci, kada su bili izbori za naše prve članove u Europarlamentu, samo je 21 posto birača izašlo na te izbore. Mislim da te brojke dobro pokazuju koliko se radikalno, drastično i dramatično raspao taj balon, taj mit o Europskoj uniji, koji je zapravo posljednjih petnaest, pa čak i dvadeset godina, formirao čitavu unutarnju, pa i vanjsku politiku Hrvatske. Dobra stvar u svemu tome je što, nakon ulaska u Europsku uniju, politička elita više neće moći da priča priču koju je ponavljala svih ovih godina, o fondovima Europske unije iz kojih ćemo izvući novce, o školovanju i liječenju u Europskoj uniji, premda je jasno da takve stvari ni u samoj Uniji ne funkcioniraju. Taj mit se rasplinuo i sada je pitanje kako se suočiti sa danom poslije.
Videli smo da se profiti tajkuna uvećavaju proporcionalno sa rastom beznađa i bede običnih ljudi.
Omer Karabeg: Postoje li elite skrivene od javnosti, ne nekakve zavereničke nego one koje imaju moć, koje upravljaju društvenim procesima u Srbiji i Hrvatskoj?
Goran Musić: Po meni to je posednička, kapitalistička klasa. To je društveni sloj kojim se u poslednjih dvadeset godina javnost najmanje bavila. Činjenica da je ta posednička klasa tako dugo ostala skrivena, nije, kao što ste rekli, rezultat neke zavere, već činjenice da u javnom diskursu u prvi plan dolaze političari i političke partije. Danas je, međutim, široj javnosti jasno da političke partije ne finansira njihovo članstvo, već se one oslanjaju na domaću posedničku klasu i na podršku određenih struktura iz inostranstva. Nije tajna, i to je istorijski kontinuitet Balkana, da svaka od nacionalnih elita i nacionalnih država ima svog sponzora na Zapadu ili na Istoku na koga se može osloniti. Interesantno je da je reč tajkun u srpskoj javnosti u upotrebi tek od pre nekoliko godina i da je pozajmljena iz Hrvatske. Mi u Srbiji do tada nismo imali popularni naziv za novopečenu domaću buržoaziju, jer je ona nekako bila u drugom planu. Društvena realnost je vremenom tu grupu ljudi dovela u žižu javnosti i sve više prevladava uverenje da su političari i mediji u velikoj meri pijuni u službi velikog kapitala. Ovu ideju najbolje opisuje pomalo cinična narodna dosetka - Kosovo je Srbija, sve ostalo je Delta. Međutim, i pored toga što su tajkuni danas ušli u žižu javnosti i uprkos tome što traju navodni obračuni protiv njih, mi jako malo znamo o strukturi i prirodi domaće vladajuće klase.
U Hrvatskoj imate članove tih elita koji su ubili nekoliko ljudi u kojekakvim nesrećama, pa svejedno hodaju našim trgovima slobodno i ponosno uzdignute glave.
Omer Karabeg: Postoje li snage u Srbiji i Hrvatskoj koje bi mogle ugroziti monopol sadašnje političke elite?
Goran Musić: One sigurno postoje i radi se u prvom redu o gubitnicima tranzicije koji su životno zainteresovani za to da se trenutni kurs političkog i ekonomskog razvoja zaustavi. To su radnici, nezaposleni, studenti koji nemaju para da plaćaju obrazovanje. Oni su politički neorganizavani jer u Srbiji nema političke organizacije koji bi se borila za njihove interese. Sve partije, od najnacionalističkijih do najliberalnijih, su vezane za sloj novih preduzetnika o kojima sam govorio. Međutim, ono čega se elite najviše boje je upravo organizovanje ovih do sada neorganizovanih društvenih slojeva. Oni se boje pokreta kao što je bila studentska pobuna protiv komercijalizacije obrazovanja u Hrvatskoj, kao što su bili ulični protesti protiv korupcije u Sloveniji, kao što su sadašnji protesti protiv neodgovornosti političara u Sarajevu. Elite se boje organizovanja odozdo i ujedinjavanja na idejama levice. Boje se oživljavanja levog političkog spektra na kome imamo potpuni vakuum poslednjih dvadeset godina. Zar nije apsurdno da u svakoj od postjugoslovenskih država nalazimo stranke koje pretenduju na kontinuitet sa starim građanskim društvom, a da nemamo nijednog naslednika socijaldemokratskih i komunističkih tradicija u regionu koje su i te kako bogate? Balkan baštini jednu od bogatijih tradicija levice u Evropi. Prema tome, izlaz je u organizovanju gubitnika tranzicije i njihovom okupljanju na političkim programima koji bi predstavljali alternativu sadašnjem modelu. Drugo, neophodno je napustiti ideju nacionalnog interesa i razviti saradnju između raznih pokreta u regionu. Time bi se u velikoj meri i obesmislila pozicija čuvara navodnih nacionalnih interesa u svakoj od malih balkanskih republika.
Srećko Horvat: Mislim da u svim zemljama balkanskog regiona, zapravo, postoji kriza reprezentativne demokracije. Dakle, i ovi prosvjedi u Bosni i Hercegovini i ono što se događa oko gašenja grčke javne televizije, pa i ono što se događa u Turskoj sa prosvjedima protiv Erdogana - premda je to prilično različito - svi ti događaji, ma koliko bili različiti, imaju zajednički nazivnik, a to je kriza reprezentativne demokracije, odnosno borba protiv političkih elita koje već decenijama određuju smjer zemalja ovog regiona. U tom smislu je u Hrvatskoj došlo do bitnih pomaka u smislu kritike tog stanja, pa se tako prije nekoliko godina aktivirao veliki studentski pokret koji je doveo u pitanje privatizaciju obrazovanja, zatim pokret Pravo na grad koji je doveo u pitanje privatizaciju javnih prostora, da bi u posljednjih nekoliko godina postalo jasno da svi ti pokreti imaju isti zajednički nazivnik, a to je borba za javna dobra, za očuvanje onoga što je ostalo od nekadašnjeg društvenog vlasništva koje je pretvoreno u državno, pa onda u privatno vlasništvo. Kako su sada na meti privatizacije i obrazovanje, i zdravstvo, i energetika, i voda, čini mi se da upravo to postaje novo područje borbe. Složio bih se sa kolegom Musićem da je regionalna suradnja ono bez čega se više ne može, jer ono što se događa u Grčkoj sa gašenjem javne televizije nije samo grčki fenomen. To je nešto što će se vrlo brzo desiti i u Hrvatskoj i u Srbiji. Ono što se dogodilo u Grčkoj sa privatizacijom željezničkog sektora ili sa postepenom privatizacijom vode je nešto sa čim ćemo se i mi suočiti. Kada je prije godinu dana u Rumunjskoj tamošnja vlada htjela privatizirati sustav hitne pomoći i kada je došlo do velikih prosvjeda, mi smo mislili da se to nas ne tiče. Međutim, upravo ovih dana u hrvatskim novinama čitamo da je nekoliko ljudi umrlo zato što su došli pred zatvorena vrata hitne pomoći ili zato jer se svaki udarac za reanimiranje ljudi, koji su doživjeli infarkt, naplaćuje 150 kuna. Svi ti fenomeni su povezani i bez onoga što se nekoć zvalo ujedinjavanjem ili univerzalizmom radničke klase, mada to nije više ta ista radnička klasa, nema ni uspješne borbe protiv toga.
