Priredila Sabina Čabaravdić
Mjereći distancu između dva suđenja Michael Dobbs u američkom časopisu Foreign Policy slučaj Eichmann i slučaj Mladić vidi kao razliku između "banalnosti zla" i "izvornog zla".
Kad sam prvi put došao u Hag da vidim Ratka Mladića, nakon što je uhapšen i isporučen, maja 2011.godine, nisam se mogao oteti sjećanju na slično suđenje održano prije 50 godina Adolfu Eichmannu, u Jerusalemu. Njega se 1961.godine procesuiralo za zločine protiv čovječnosti, deportaciju i ubistvo 6 miliona Jevreja.
Najpoznatija hroničarka suđenja Alfredu Eichmannu bila je Hannah Arendt, autorica članka za New Yorker koji se na kraju pretvorio u knjigu pod naslovom “Eichmann u Jerusalemu”. U podnaslovu knjige stajalo je - izvještaj o banalnosti zla - fraza kojom je Hannah Arendt pokušala objasniti kako bezazleni činovnik može počiniti monstruoznosti koje izlaze iz okvira običnog zločina.
Sa sličnim se rebusom susreću i posjetioci Tribunala za ratne zločine na području bivše Jugoslavije. Većina od šezdesetak Srba, Hrvata, Muslimana i Albanaca koliko ih je do sada osuđeno za ubijanje i etničko čišćenje bili su dio mašinerije zločina. Među osuđenima, međutim, još nema onih koji su tu mašinu stavili u pogon.
"Izvorno zlo"
Promatrajući suđenje Mladićevom saradniku Radovanu Krstiću, hrvatska književnica Slavenka Drakulić sjetila se svog oca, oficira JNA u vrijeme maršala Josipa Broza. U svojoj knjizi “Oni nikada ne bi ni mrava zgazili”, Drakulićeva prikazaje Krstića kao "usklađen lik" koji je "pristao na zlo":
Žene iz Srebrenice gledaju pojavljivanje Mladića pred sudom u Hagu, 3. jun 2011.
“Ne vjerujem da je Krstić patološki slučaj, neki zao čovjek koji je mrzio muslimane i htio ih uništiti. On meni djeluje više kao neko tko se bori sa samim sobom. On je slab čovjek, čovjek koji se boji višim od sebe reći NE. Njegova je sudbina slična hiljadama drugih. Politika malih koraka, od svakodnevnih odluka i poslušnosti, od saradnje na malim stvarima, dovela je ljude poput Krstića u situaciju da nisu smjeli ne poslušati zapovjedi ljudi poput Ratka Mladića. U Krstićevom slučaju bila je to naredba da se ubije 8000 Bošnjaka Srebrenice. Naravno, Krstić je (teoretski ) mogao odbiti izvršiti naređenje, mogao je dati otkaz, ali...on je odlučio poslušati”.
Fraza "banalnost zla" može opisati ljude poput Eichmanna ili Krstića - koji je osuđen na 35 godina zatvora zbog sudjelovanja u pokolju u Srebrenici jula 1995. - ali sumnjam da to vrijedi i za nekoga poput Ratka Mladića. Eichmann je bio odgovoran za mnogo više ubistava nego Mladić, ali on nikada nije lično nikoga ubio. On je bio birokrata, "ubica za stolom," kako ga je definisao izraelski državni tužilac. On je rijetko vidio lica ljudi čija je ubistva organizovao, ili omogućio. Za razliku od njega, Mladić je svojim žrtvama gledao u oči.
Bio je prisutan u Srebrenici kad su muškarci odvajani od žena i djece, lično je obećao da se nikome ništa loše neće desiti. Činjenice dokazuju da je on, najviše od svih, odgovoran za srebrenički genocid. On je izdao nalog.
Da bi se razumjeli njegovi motivi mora se otići dalje od definicije “banalnost zla” koju je Hannah Arendt uspostavila za Eichmanna. Ovdje je ipak nešto drugo u igri. Ovdje se očigledno radi o “izvornom zlu”.
Mladić se u sudu pojavljuje, na temelju optužnice koja uključuje genocid u Srebrenici i namjerno granatiranje civila u Sarajevu. Proces je još u početnoj fazi, suđenje će najvjerojatnije početi iduće godine, brdo dokaza je dostupno čak i kroz suđenja njegovim potčinjenima i saradnicima.
Mislim da bi suđenje Mladiću trebalo s pažnjom pratiti. ( Ja ću, lično, putovati u Srebrenicu, Sarajevo i Beograd kako bih razgovarao sa žrtvama i sa saradnicima). Namjeravam naime istražiti “izvorno zlo”.
Mjereći distancu između dva suđenja Michael Dobbs u američkom časopisu Foreign Policy slučaj Eichmann i slučaj Mladić vidi kao razliku između "banalnosti zla" i "izvornog zla".
Kad sam prvi put došao u Hag da vidim Ratka Mladića, nakon što je uhapšen i isporučen, maja 2011.godine, nisam se mogao oteti sjećanju na slično suđenje održano prije 50 godina Adolfu Eichmannu, u Jerusalemu. Njega se 1961.godine procesuiralo za zločine protiv čovječnosti, deportaciju i ubistvo 6 miliona Jevreja.
Najpoznatija hroničarka suđenja Alfredu Eichmannu bila je Hannah Arendt, autorica članka za New Yorker koji se na kraju pretvorio u knjigu pod naslovom “Eichmann u Jerusalemu”. U podnaslovu knjige stajalo je - izvještaj o banalnosti zla - fraza kojom je Hannah Arendt pokušala objasniti kako bezazleni činovnik može počiniti monstruoznosti koje izlaze iz okvira običnog zločina.
Sa sličnim se rebusom susreću i posjetioci Tribunala za ratne zločine na području bivše Jugoslavije. Većina od šezdesetak Srba, Hrvata, Muslimana i Albanaca koliko ih je do sada osuđeno za ubijanje i etničko čišćenje bili su dio mašinerije zločina. Među osuđenima, međutim, još nema onih koji su tu mašinu stavili u pogon.
"Izvorno zlo"
Promatrajući suđenje Mladićevom saradniku Radovanu Krstiću, hrvatska književnica Slavenka Drakulić sjetila se svog oca, oficira JNA u vrijeme maršala Josipa Broza. U svojoj knjizi “Oni nikada ne bi ni mrava zgazili”, Drakulićeva prikazaje Krstića kao "usklađen lik" koji je "pristao na zlo":
“Ne vjerujem da je Krstić patološki slučaj, neki zao čovjek koji je mrzio muslimane i htio ih uništiti. On meni djeluje više kao neko tko se bori sa samim sobom. On je slab čovjek, čovjek koji se boji višim od sebe reći NE. Njegova je sudbina slična hiljadama drugih. Politika malih koraka, od svakodnevnih odluka i poslušnosti, od saradnje na malim stvarima, dovela je ljude poput Krstića u situaciju da nisu smjeli ne poslušati zapovjedi ljudi poput Ratka Mladića. U Krstićevom slučaju bila je to naredba da se ubije 8000 Bošnjaka Srebrenice. Naravno, Krstić je (teoretski ) mogao odbiti izvršiti naređenje, mogao je dati otkaz, ali...on je odlučio poslušati”.
Fraza "banalnost zla" može opisati ljude poput Eichmanna ili Krstića - koji je osuđen na 35 godina zatvora zbog sudjelovanja u pokolju u Srebrenici jula 1995. - ali sumnjam da to vrijedi i za nekoga poput Ratka Mladića. Eichmann je bio odgovoran za mnogo više ubistava nego Mladić, ali on nikada nije lično nikoga ubio. On je bio birokrata, "ubica za stolom," kako ga je definisao izraelski državni tužilac. On je rijetko vidio lica ljudi čija je ubistva organizovao, ili omogućio. Za razliku od njega, Mladić je svojim žrtvama gledao u oči.
Bio je prisutan u Srebrenici kad su muškarci odvajani od žena i djece, lično je obećao da se nikome ništa loše neće desiti. Činjenice dokazuju da je on, najviše od svih, odgovoran za srebrenički genocid. On je izdao nalog.
Da bi se razumjeli njegovi motivi mora se otići dalje od definicije “banalnost zla” koju je Hannah Arendt uspostavila za Eichmanna. Ovdje je ipak nešto drugo u igri. Ovdje se očigledno radi o “izvornom zlu”.
Mladić se u sudu pojavljuje, na temelju optužnice koja uključuje genocid u Srebrenici i namjerno granatiranje civila u Sarajevu. Proces je još u početnoj fazi, suđenje će najvjerojatnije početi iduće godine, brdo dokaza je dostupno čak i kroz suđenja njegovim potčinjenima i saradnicima.
Mislim da bi suđenje Mladiću trebalo s pažnjom pratiti. ( Ja ću, lično, putovati u Srebrenicu, Sarajevo i Beograd kako bih razgovarao sa žrtvama i sa saradnicima). Namjeravam naime istražiti “izvorno zlo”.
