Za generaciju koja na prostorima bivše Jugoslavije nije živjela rat on je i dalje prisutan u pričama roditelja, spomenicima, na trgovima gradova, u tišini između redova udžbenika. No, za mnoge mlade na Zapadnom Balkanu, historija ratova 90-ih ne dolazi iz školskih knjiga, već iz porodičnih priča.
Iz rečenica koje počinju sa "mi i oni".
Osamnaestogodišnja učenica četvrtog razreda sarajevske Druge gimnazije Ajra Rija kaže da je o ratu iz devedesetih učila od svoje porodice.
"Pretežno od oca, pošto je on učestvovao u ratu, tako i o Srebrenici. Poslije sam učila u osnovnoj školi, dva časa na kraju devetog razreda i u srednjoj smo u drugom razredu smo možda imali dva časa."
Studenti iz Banjaluke kažu da su tokom obrazovanja učili o zloglasnom koncentracijskom logoru iz drugog svjetskog rata Jasenovcu, no ne i o genocidu u Srebrenici koji se dogodio 1995. tokom rata u Bosni i Hercegovini.
"Rat je skoro pa tabu tema u Bosni. Najviše je za koristi u političke svrhe. Često se spominje takvim vrstama emisija u tom kontekstu. Mislim da niko ne zauzima objektivan stav po kod tog," kaže Pavo, student arhitekture.
Stefan kaže da sve zavisi u kojem dijelu Bosne i Hercegovine živite, ali i zavisi od roditelja. "Neki pričaju da nauče djecu šta je bilo nažalost, neki uče jednostavno da djecu hajcaju protiv druge strane."
'Porodična historija'
Porodična historija, ona koju učite kod kuće je, kako objašnjava historičar i frontmen benda Zabranjeno pušenje Davor Sučić, "na kojoj vam je strani poginuo deda."
"Ako vam je poginuo u četnicima vi ćete smatrati ili da je to bio neki pozitivan, oslobodilački pokret. Ako vam je tata poginuo u partizanima imat ćete ili prema partizanima takav neki odnos."
Historija o kojoj se uči u porodicama je legitimna stvar, to je nešto u čemu djeca odrastaju, ali dodaje da, "društvo ne treba graditi na tome."
"Ne treba društvo da na tome gradi svoju dnevnu politiku, ne smije da gradi svoju perspektivu, na tome društvo ne treba da gradi svoju budućnost, a pogotovo odnose s drugim narodima."
Zašto historiju učimo kod kuće umjesto u školi? Crnogorski historičar Miloš Vukanović pojašnjava da je takav model vrlo prisutan u postkonfliktnim i tranzicionim društvima u kojima van institucionalni izvori imaju prednost nad institucionalnim.
"To je prije svega porodica, vjerska zajednica, društvo i tako dalje."
Nastava historije trebalo bi da ima ključnu ulogu razumijevanja onog što se desilo u prošlosti. No nije baš tako, kaže profesorica sarajevske Druge gimnazije Lejla Čaušević.
"Smatram da se istorija manipuliše, da se koristi, da ona postaje alat u neke političke svrhe, da su ti raznorazni revizionizmi koji se javljaju, upravo odlika te politike, što ne bi smjelo da bude. Ali smatram da je akademska zajednica itekako odgovorna, da nastavnici historije, profesori, moraju zaista puno više da rade."
Manipulacija historijom na prostoru Zapadnog Balkana nije ograničena na škole. Negiranje genocida u Srebrenici bez posljedica sastavni je dio političkog života u Bosni i Hercegovini, u Srbiji se veličaju ratni zločinci i rehabilituju četničke vođe, u Crnoj Gori im se podižu spomenici, dok u Hrvatskoj koncerti s ustaškom ikonografijom pune stadione.
U historiji Bosne i Hercegovine postoje tri viđenja jedne stvari, pojašnjava profesorica Čaušević. Pitanje je, objašnjava, zašto postoje tri viđenja ukoliko su činjenice na jednoj strani.
"I ako jeste i ako nije historija išla u pravom smjeru, politika je dosta zaslužna u tome."
Ipak uprkos tri različite lekcije i tri različite historije koje su prisutne u bonsakohercegovačkom obrazovnom sistemu postoje oni koji vjeruju da će mladi ljudi ipak pronaći svoj put. Jedan od njih je i Davor Sučić, poznatiji kao Sejo Sekson iz Zabranjenog pušenja.
"Mladi ljudi jako dobro na svojoj koži osjećaju sve reperkusije dnevne politike i što je najgore, mladi ljudi se iseljavaju masovno iz ovih prostora i onim čistim instiktom samodržanja mladi ljudi su počeli konačno i da reaguju. Mislim da se mladi ljudi i neće puno vezivati za prošlost, niti u krajnjoj liniji jedan normalan narod na taj način formira neko svoje političko mišljenje, a pogotovo neku perspektivu i budućnost."
Više od 50 posto mladih želi otići iz Bosne i Hercegovine. Različita istraživanja, od kojih je najobimnije bilo ono Instituta za razvoj mladih KULT, upravo to potvrđuju. Procjene Ujedinjenih naroda su da bi u u narednih 50 godina BiH mogla ostati bez milion i po stanovnika.
U momentima revizionizma, rastu desnih politika, ipak postoje i mladi ljudi koji svjesno ne žele da padaju pod pritiske aktuelnih politika. Jedan od njih je i Harun, učenik Druge gimnazije u Sarajevu.
"Ja ne mogu da živim u društvu koje meni daje do znanja da ja ne volim i da ja mrzim. Ja ne mrzim nikoga, lično nemam razloga," kaže Harun.
U tome je ključ smatra muzičar i književnik iz Srbije Marko Šelić Marčelo, u individualnim postupcima. Kada sistem ne nudi odgovore, na scenu stupaju pojedinci, jer ništa se ne podrazumijeva, ni istina, ni empatija, ni znanje. Za svako od njih treba se izboriti iznova i iznova. To kaže i Marčelo.
"Svako u svojoj zajednici, svako gde god se nađe, mora da širi antifašističke vrijednosti koliko god može i da podsjeća svijet na to čemu svaki fašizam vodi."
Sve je na nama, da li ćemo se pomiriti s postojećim stanjem i praviti greške naših predaka ili se boriti za pravdenije i bolje društvo. Sve je na pojedincu, jer nastavlja Marčelo, nijedan individualni čin nije suviše malen da bi bio opisan kao nevažan.
O podcastu "Glasom mladih"
U "Glasom mladih" razgovaramo s mladima u zemljama Zapadnog Balkana, njihovim željama, težnjama i problemima. Svake sedmice pričamo s uspješnim ljudima, onima kojima se još uvijek nije pružila prilika da svoje talente pokažu na pravi način, ali i onima koji su spremni mijenjati svijet u kojem žive.
Na Radiju Slobodna Evropa možete pronaći nekoliko podcast serijala.
Pročitajte i ovo:
Epizode pronađite na našem sajtu, na društvenim mrežama, na Apple Podcastima, Spotify i Youtube. Vikendom smo s vama kroz naše radijske programe.
Detaljnije informacije kako slušati ovaj i naše druge podcaste pronađite ovdje.
