Mirjana Tešanović je glavna i odgovorna urednica portala "Impuls". Rođena u Sarajevu, pa preko hrvatskog Kaštel Starog, češkog Praga, stigla u Banjaluku. Pisati je počela nakon protesta za banjalučki Picin park i smrti brata Zlatka. Aktivistički polet i entuzijazam tih protesta spojio se duboko sa emocijama gubitka voljene osobe i iznjedrio prvo kratke priče kojima od zaborava otima sjećanja na porodicu. Vremenom su te priče dobile i jednu drugu dimenziju osvrta na stvarnost u kojoj živimo.
Subota, 5. mart
Klinci opet ispred mog prozora igraju na male golove. Ponekad im se pridružim, ali danas sam ljuta – ne na klince, već na ovu vukojebinu u kojoj živim. Poreska uprava zatvorila je naš granap na Pobrđu. Nisu izdali jedan fiskalni račun.
Sada po hljeb i mlijeko moramo do gimnazije. Meni to nije problem, ali mislim na nanu iz susjedne ulice, ona teško dođe i do ovoga našeg, a sama je. Šta sa onima što kupe na teku, dok ne stigne plata ili penzija. U malim prodavnicama tako još uvijek mogu, u velikim tržnim centrima niko te ne poznaje.
Nedjelja, 6. mart
Prelistavam novine i vidim da je Tužilaštvo Kantona Sarajevo odbacilo sve optužbe porodice o vršnjačkom nasilju nad četrnaestogodišnjim dječakom Mahirom koji je izvršio samoubistvo u decembru prošle godine u Sarajevu.
Prisjećam se susreta od prije tri dana sa roditeljima ovog dječaka Alisom Mahmutović i Dubravkom Lovrenovićem. Radila sam sa njima intervju. Dva dana sam se spremala da budem pribrana i profesionalna, ali kada su stigli, kada sam vidjela Alisu, Mahirovu majku, pale smo jedna drugoj u zagrljaj kao da se znamo godinama. I plakala sam, plakale smo skupa u tom čvrstom zagrljaju.
Ono što sam tokom tog razgovora osjećala, ne mogu da vam prenesem. Mogu vam samo reći da sam nakon tog razgovora shvatila da je ljubav, zaista, najvažniji dio našeg života.
Ljubav pokreće ove hrabre i dostojanstvene ljude da se bore za pravdu, za svoje dijete, i svu djecu koja su, ili mogu biti žrtve nasilja. Volite se, pokažite onima do kojih vam je stalo koliko ih volite, pokažite im to odmah i svakog trenutka, jer niko od nas nema toliko vremena koliko misli.
Ponedjeljak, 7. mart
Sutra je Dan žena. Za osmi mart često se pišu priče o uspješnim ženama. Sjetih se sada jedne žene kojoj ne znam ime, jer sam je zvala čika Stipina mama.
Prije Drugog svjetskog rata bila je sluškinja u jednoj bogatoj sarajevskoj porodici. Kažu da je čika Stipe bio sin gospodara kog je služila, "kopile" – kako su ga tada zvali. Živjeli su u kući gospodara, u podrumskom sobičku bez prozora. U tom sobićku čika Stupe je proveo svoje djetinjstvo.
U rijetkim slobodnim trenutcima, mama mu je donosila knjige koje bi krišom "krala". Tako je čika Stipe naučio da čita. Do sobička su dopirali i zvuci muzike, pa je tako čika Stipe zavolio operu. Kada je rat završio, Stipina majka, zamolila je poznatog sarajevskog knjigovesca Čivčiju da zaposli njenog sina. Sistem se kao promijenio, ali samo kao, pa je čika Stipe i dalje bio "kopile" sluškinje, i nije mu bilo lako naći posao.
Ali, Čivčija se nije promijenio, on je uvije bio čovjek, kako se to kaže, na mjestu, pa je uzeo Stipu da izuči kod njega zanat. Ostao je tu do penzije.
Iskoristio je svoj ugled i da im "izganja" mali stan, jednosoban, samo sa velikim prozorima. Čika Stipina mama je i u tom, sada svom stanu, nosila onu istu bijelu, uštirkanu kecelju i održavala ga tako kao da je apoteka. Kažu da je nikada niko nije vidio da se smije, ali je zato njen sin, moj dragi čika Stipe, uvijek bio veseo i nasmijan.
I dalje je mnogo čitao, volio je operu i išao redovito u pozorište, a svako jutro bi me obradovao sa buketom cvijeća, koje bi ukrao u nekom parku, uz obavezno "ljubim ruke, gospođice Mirandolina".
Ni nje, ni mog čika Stipe odavno nema. Iza njih nije ostalo ništa "veliko", osim ove priče. Uspjeh je, nekako, relativna stvar. Od sobička bez prozora, do svoga stana sa velikim prozorima, dug je to, mučan i trnovit put. Ova žena ga je uspjela preći.
Utorak, 8. mart
Nisam dobila cvijeće, odavno mi to nije važno. Pratim Osmomartovski marš u Banjaluci. Konačno sam upoznala gospođu Veru, moju FB prijateljicu. Nena mama Milica i moja mama Zumra bile su partizanke, antifašistkinje.
Nekada davno, Vahida Maglajlić, Milica i Zumra vjerovale su u ideju jednakosti, ideju da će sve što je zajedničko dobro pripadati jednako svima, posvetile su joj svoju mladost, a Vahida i život. Borile su se za svakog čovjeka koji bi pokazao bar malo interesa za ono u šta su vjerovale.
Učile su ljude da čitaju i pišu, žene da budu jednake, da se obrazuju i zauzmu u društvu svoje mjesto, ravnopravno sa muškarcima. Rizikovale su svoje živote, češće bile gladne nego site, drhtale od zime, ali su išle dalje, iskreno vjerujući da daju mali doprinos kako bi ovaj svijet jednom bio bolje i ljepše mjesto za sve ljude.
Nisam mogla dobiti ljepši osmomartovski poklon.
(RSE/Video:Osmomartovski marš u Sarajevu i Banjaluci)
Srijeda, 9. mart
Gledajući dnevnik na jednoj lokalnoj televiziji na kome se opet govori samo o srpskim žrtvama, opet se vraćam u nedavnu prošlost i prisjećam intervjua sa Natašom Kandić kojeg sam radila trećeg marta.
Pričale smo o žrtvama, logorima, zatočeničkim centrima na prostoru bivše Jugoslavije. Činilo mi se da gospođa Kandić čini to maksimalno profesionalno. Bavi se time već godinama, vlada temom. Ukratko, izuzetna žena. Kada to uporedim sa ovim medijsko-političkim interpretacijama naše nedavne prošlosti, kosa mi se diže na glavi.
Prisjećam se i kako sam na kraju razgovora – kada me je gospođa Kadnić pitala da li ću ostati na "Javnoj prezentaciji projekta Mapiranje logora/mjesta zatočenja u BiH 1992-1995." zbog čega je došla u Banjaluku – rekla "ne mogu, znate, ja sam iz Sarajeva".
Ne želim više ni da se sjećam tih ratnih sarajevskih dana i svega onoga što se dešavalo.
Četvrtak, 10. mart
Jutro, pijem kafu pod dojmom pitanja koje mi se već godinama mota po glavi – koliko boli čovjek može da podnese.
Mama maca mazi se sa svojim mačićima na kuhinjskom pultu. Rođeni su 1. avgusta, brat i sestra. Uvijek me faciniraju. Toliko ljubavi i brige pokazuju jedni drugima. Izmame mi osmijeh, uljepšaju svaki novi dan.
Pomislih kako možemo podnijeti onoliko boli koliko ljubavi možemo dati.
Ostaje i dalje pitanje šta je to u ljudima i zbog čega su spremni da nanose bol drugima, da lažu i petljaju. Mislim da bi svijet mogao bit mnogo jednostavniji da se svi malo potrudimo.
Petak, 11. mart
Opet kiša u Banjaluci. Navikla sam na nju dok sam živjela u Sarajevu, ali počinje da me nervira. Međutim, možda baš tako i treba da bude.
Umro je beogradski glumac Dragan Nikolić. Slušam muziku iz serije "Otpisani" i sjećam se kako bismo se svi skupljali oko televizora da gledamo njega i Milenu Dravić u emisiji "Obraz uz obraz". Mislim da ne bi bilo loše da i danas imamo više ilegalaca, jer ovdje ima mjesta za borbu protiv zla i nepravde.
Da li je to samo nostalgija za onim vremenima koja uvijek nazivamo ljepšim i boljim od ovih u kojem sada živimo, sjećanja na djetinjstvo, roditelje i brata kojih više nema.
Nisam tužna jer ovdje, gdje sada živim, imam prijatelje koje volim i na koje se mogu osloniti. Život je takav. Jedino što ne možemo u životu izbjeći je smrt.
