Izložba "Mir sa ženskim licem" nakon što je predstavljena u Sarajevu, Banjaluci. Tuzli, Bijeljini, Bihaću i Beogradu, sada je dostupna i široj javnosti putem online postavke 20 ličnih priča. Izložba koju su organizovali Inicijativa "Mir sa ženskim licem" i Forum Civilna mirovna služba, uz pomoć Historijskog muzeja iz Sarajeva, predstavlja iskustva i životne priče žena nastale tokom i nakon rata u BiH.
Projektna menadžerica Foruma Civilna mirovna služba Sunita Dautbegović Bošnjaković kaže da je izložba posvećena svim ženama BiH koje svakodnevno rade na izgradnji mira.
RSE: Kada kažemo 'Mir sa ženskim licem', o kakvoj izložbi je riječ i kome je ona posvećena?
Dautbegović Bošnjaković: Izložba je nastala između partnerstva Inicijative "Mir sa ženskim licem" i Foruma Civilna mirovna služba, ali uz stručnu pomoć Historijskog muzeja BiH. Nama je važno naglasiti ovu saradnju zato što je to saradnja sa zvaničnim institucijama kulture. Kustosica Elma Hodžić nam je pomogla da ovih dvadeset životnih priča pretočimo u izložbu.
RSE: Kome je izložba posvećena?
Dautbegović Bošnjaković: Izložba je posvećena svim ženama Bosne i Hercegovine koje svakodnevno rade i trude na izgradnji mira u našoj zemlji, a mi vrlo dobro znamo da taj posao nije lagan. On je, nažalost, često i nevidljiv. Njihov doprinos se ne vidi u javnom prostoru.
RSE: Kako ste došli na ideju da napravite ovakvu izložbu? Ova izložba je već predstavljena u Sarajevu, Banjaluci, Tuzli, Bijeljini, Bihaću, čak i u Beogradu. Koliko ste dugo radili na njoj?
Dautbegović Bošnjaković: Ideja o izložbi došla je od strane kolegica iz Inicijative "Mir sa ženskim licem", koje su željele da ti primjeri žena u izgradnji mira ostanu zabilježeni, ali i da nekako postanu vidljivi. Onda je kolegica Radmila Žigić, u ime Inicijative, koja jeste i koordinatorica Inicijative, prišla nama, Forumu Civilna mirovna služba, predložila nam tu ideju. Mi smo to vrlo rado podržali i prihvatili se posla.
Tačno godinu dana smo radili. Izložbu smo prvi put predstavili prošle godine, u Historijskom muzeju BiH, simbolično 8. marta. Meni je to ostalo kao neko pozitivno sjećanje. Na otvorenju je bilo oko 200 ljudi, među prisutnim je bio jako veliki broj žena iz cijele Bosne i Hercegovine. To mi je definitivno pokazalo da postoji potreba da se javno predstavljaju i ženska mirovna iskustva i da se o njima govori.
RSE: Ko su žene čije priče imamo priliku da vidimo i kakve priče slušamo od njih?
Dautbegović Bošnjaković: To su žene prvenstveno iz različitih dijelova Bosne i Hercegovine koje su imale različite životne sudbine tokom rata ali i u postratnoj BiH. Nama je bilo jako važno da pokažemo sva ta različita iskustva, a ne da se ograničimo samo na jedan dio Bosne i Hercegovine.
To su i žene povratnice koje su među prvima došle u svoje prijeratne domove, onda ratne udovice, žene izbjeglice koje su u nekoj novoj sredini morale ispočetka da sagrade svoj život, logorašice, silovane žene, dakle, zaista žene koje su imale jedna teška životna iskustva, ali bih ja naglasila da su to, kako volimo reći, obične žene, naravno, one nisu obične žene, one su velike žene, ali kao obični ljudi koji su svojim djelovanjem u svojim određenim lokalnim zajednicama uradile više na izgradnji mira nego mnogi kojima su puna usta mira, ali samo deklarativno, bez ikakvih vidljivih rezultata.
RSE: Na koji način ste birali priče i koliko su žene koje su iznijele svoje priče bile raspoložene da javno iznesu svoja lična iskustva?
Dautbegović Bošnjaković: Sama ideja bila je pokazati taj ženski mirovni doprinos izgradnji mira u BiH. Onda smo mi rekli – pa dobro, mi imamo trinaest organizacija unutar same Inicijative, haj'mo ostati unutar Inicijative, neka te ženske organizacije same kandiduju neke primjere žena za koje one smatraju da bi mogle biti inspiracija ženama za njihovo današnje djelovanje, ali i za djelovanje u budućnosti.
Stigle su 34 priče, mi smo napravili jednu unutrašnju komisiju, unutar Inicijative, i onda smo izabrali 20 priča. Najviše smo vodile računa da imamo žene iz različitih dijelova BiH i s različitim životnim iskustvima. Sve žene su vrlo rado prihvatile da govore te svoje životne priče. Ja neću reći da je to bio jednostavan proces, jer znate, kada se otvorite, kada se vratite u taj teški period, bilo je tu i emocija i nije uvijek bilo lako, ni jednima ni drugima, ni onima koji su govorili, ni onima koji su radili intervju, ali smo znali da je na kraju važno da to bude ispričano i da bude zabilježeno.
RSE: Postoji li neka priča, znam da je vrlo nezahvalno ovo pitati, ali - postoji li neka priča koju biste posebno izdvojili, u smislu da je Vama ostala najviše u sjećanju?
Dautbegović Bošnjaković: Ja zaista ne mogu izdvojiti nijednu priču posebno. Za mene su sve ove priče, i od Štefice, i od Anđe, i od Emine, i od Mare, i od Vildane, ne mogu ih, naravno, sve nabrojati, one su važne zato što su one dio našeg zajedničkog društvenog iskustva i zato što je važno da one budu ispričane. One su ispričane na različite načine, i prema vlastitom iskustvu, i prema razlikama u godinama, tako da je svaka priča priča za sebe i jako je važna.
A ono što je možda najvažnije u tim pričama jeste da mi naučimo da slušamo sve te priče, kako bismo iz tih iskustava možda nešto i naučili, a ja bih rekla da one trebaju da nam služe i kao jedna vrsta opomene da je rat nešto najgore što može da zadesi jednu državu i svakog pojedinca.
RSE: Kao što smo već rekli, izložba je već predstavljena u Sarajevu, Banjaluci, Tuzli, Bijeljini, Bihaću i Beogradu. Kako je u ovim gradovima reagovala publika koja je imala priliku da vidi postavku izložbe?
Dautbegović Bošnjaković: U Sarajevu je to bila neka vrsta buma, jako puno ljudi. Rekla bih da smo tako i nastavili. U svim ovim lokalnim zajednicama, gradovima, imali smo dosta posjetilaca.
Mi smo to radili tako da otvorimo zvanično izložbu, a izložba je i nakon otvorenja ostajala u tom gradu najmanje sedam dana. Imali smo povratne informacije da je dosta ljudi dolazilo i posjećivalo izložbu. Tako su iskustva jako, jako pozitivna. Rekla bih da se s izložbom otvarala neka platforma za razgovor i za razmjenu iskustava. I to nam je bilo jako zanimljivo – imali ste žene koje prilaze drugim ženama, razgovaraju o tome, koje otvaraju ta važna pitanja koja inače ostaju unutar zatvorenih krugova pojedinaca.
Posljednju izložbu smo imali u Beogradu, pa je to sjećanje najsvježije, a možda i zato što smo prvi put s izložbom izašli iz Bosne i Hercegovine u region, da predstavimo ta bosanskohercegovačka mirovna iskustva žena. Bilo je nekako jako emotivno. Tada sam zapazila kako se nekako unutar prostora otvara ta neka ženska solidarnost i empatija. To je bilo jako zanimljivo posmatrati.
RSE: Zašto je važno da pričamo ove priče i koliko smo, prema Vašem mišljenju, naučili da slušamo jedni druge?
Dautbegović Bošnjaković: Uh, to su jako teška pitanja, a tako bi jednostavna trebala biti. Važno je da pričamo o pričama ovih žena prvo zato što se jako malo govori u javnom prostoru o njihovom doprinosu. Čak bih rekla da se nikako ne govori. Mislim da je došlo vrijeme da zapisujemo te priče, da osvajamo javni prostor i da pokazujemo žensko djelovanje i angažman, i ne samo u mirovnom radu.
Drugo, njihove su životne priče i iskustva konkretni primjeri iz prakse, kako treba da se radi na izgradnji i društva i na izgradnji mira. Mislim da nam svima te priče mogu biti inspiracija kako svako od nas može raditi na izgradnji prvo sebe, a onda i svoje zajednice. A najteže i najgore je da nikada o ovim pričama nećemo učiti u zvaničnoj historiji.
Nažalost, mislim da ćemo na ovim prostorima dugo živjeti u zatvorenim etno-nacionalnim krugovima koji će imati kontrolu nad zvaničnom kulturom sjećanja. Zato je jako važno bilježiti i žensku stranu djelovanja, ove priče, i nadati se da će one jednog dana, kad budu malo bolja vremena, dobiti svoje mjesto u zajedničkoj kulturi sjećanja.
Ipak su se ove žene u najgorim vremenima svakodnevno trudile i suprotstavljale i ratu, i nacionalizmu, i patrijarhatu, na kraju krajeva i svojim strahovima i sistemu koji ih okružuje. Znamo da to nije jednostavan proces i često se plaća visoka cijena za takvo jedno djelovanje.
RSE: Izložba svakako nastavlja da živi, nije fokusirana samo na fizičku postavku. Vi ste sada napravili da je dostupna i putem online platforme, gdje je postavljeno dvadeset ličnih priča. Gdje možemo da pogledamo te priče?
Dautbegović Bošnjaković: Mi smo nedavno postavili izložbu na regionalnoj platformi o suočavanju s prošlošću – http://www.dwp-balkan.org – to je regionalna platforma koju koordinira Forum Civilna mirovna služba, a na ideju smo došli zbog ove epidemiološke situacije, jer smo shvatili da će biti jako teško nastaviti prikazivati izložbu fizički, u prostorima.
Eto, postoji online prostor, tu smo je postavili. Bitno je naglasiti da su naši partneri prepoznali važnost ove izložbe, tako da je i Mreža za izgradnju mira odmah preuzela našu izložbu, svaki dan je postavljala po jednu priču na njihovoj veb stranici. Zaista nam je cilj da izložba dođe do što većeg broja ljudi i što veći broj ljudi pročita te životne priče. Unutar tog linka može se naći informacija o izložbi, kako je nastala, s kojim ciljem, ko su organizatori i dvije recenzije – važno je reći da smo dobili recenzije od Srđana Puhala i Jasmine Čaušević, koji su kroz svoj neki lični dojam rekli nešto o ovoj izložbi.
Ako bi epidemiološka situacija dozvolila, ideja je bila da se ove godine izložba prikaže u Mostaru. Mi radimo kao da će se to desiti, ali naravno, zdravlje je najvažnije, pa ćemo vidjeti kako će to biti.