Dostupni linkovi

Kultura kao istinsko sklonište


Glumci sarajevskog teatra pod opsadom, FOTO: Dani
Glumci sarajevskog teatra pod opsadom, FOTO: Dani
*Nenad Obradović, kazališni i plesni kritičar iz Beograda u okviru akcije RSE "Meni je rat..." podsjeća na neke od brojnih teatarskih predstava, festivale i kulturne produkcije Sarajeva pod opsadom. Pošaljite i Vi tekst, fotografiju ili video o Vašem doživljaju rata u BiH iz današnje perspektive.

Tijekom opsade Sarajeva, koja je trajala 1425 dana i postala najduža u povijesti, kulturni život opsjednutog grada iznedrio je možda najavangardniju kazališnu scenu na tlu bivše Jugoslavije. Pod silinom udaraca koje je preživljavalo Sarajevo je pokušavalo očuvati svoj identitet i svoje postojanje braneći se od brutalne agresije koja je dolazila iz Srbije. Da se Sarajevo branilo i kulturom lako je pokazati ako se u razmatranje uzme samo jedan od mnogo dostupnih podataka o ratnom Sarajevu i kulturi pod bombama. Prema podacima Davora Diklića, redatelja koji je napisao djelo Teatar pod opsadom, tijekom opsade u Sarajevu su se dogodila 3102 umjetnička djela, 48 koncerata te preko 170 izložbi. U sarajevskim teatrima postavljene su 182 premijere koje je vidilo preko pola miliona Sarajlija. Teatar pod opsadom pokazao je koliko umjetnost u teškim vremenima znači svakome čovjeku i koliko mu može pomoći da izdrži nemoguće.

U jednom intervju Jasna Diklić, glumica koja je igrala u mnogim predstavama opkoljenog Sarajeva, rekla je: ''Mi smo imali knjigu utisaka pozorišnih predstava pa smo to uzeli kao moto za sve aktivnosti u toku rata. Jedna gospođa je upisala : “Hvala vam što mi niste dali da poludim”. Mislim da je u tom smislu teatar učinio stašno mnogo kao ljekovitost, kao nešto što je bilo istinsko sklonište i kako je u stvari ta duhovnost proradila i rekla -“ ne možete nam to uništiti.''

Teatri kao utočište

Teatar 55 započeo je sa radom 1955. godine ističući se prije svega avangardnim tekstovima i postavljanjem svjetskih autora na svoju scenu. Otvarajući svoje pozornice za nove tekstove i dramu apsurda Kamerni teatar utjecao je u velikoj mjeri na umjetnike širom bivše Jugoslavije. Tijekom agresije na BiH, pod vođstvom Gradimira Gojera, Kamerni teatar otpočeo je hrabro i dostojanstveno da se bori za ''kulturni otpor'' pružajući utjehu svojim sugrađanima. Može se rijeći da sarajevski ratni kazališni život i započinje sa recitalom glumca Kamernog teatra 55 Miodraga Trifunova u Vrhbosanskoj teološkoj školi travnja 1992. godine.

Sarajevski ratni teatar SARTR osnovan je u svibnju 1992. i postao je središtem kazališnih zbivanja u ratu okupivši najznačajnije redatelje i glumce. U kabareu Kazališta mladih gdje se iz bezbednosnih razloga odigravala čitava kazališna produkcija izvedena je i prva premijera. Bila je to predstava Sklonište Safeta Plakala i Dubravka Bibanovića. Na sceni su zaigrali Senad Bašic, Zoran Bečić, Miodrag Trifunov, Jasna Diklić, Nebojša Veljović, Irena Mulamuhić, Alija Aljović i Nisveta Omerbašić. Predstava je u naredne dvije godine odigrana preko stotinu puta i postala je jako popularna. Predstava Sklonište bila je uvod za brojne premijere koje će uslijediti. U jednoj od sala Holidey Inna izvodi se predstava Ljubavi Georgea Washingtona. Redatelj je bio Dubravko Bibanović dok su glumile Minka Muftić i Suada Topolović.

Ožujka 1993. godine u SARTR-u se održava molitva za mir te nastaje prva koprodukcijska predstava SARTR-a i Kamernog teatra 55 – Kako Musa dere jarca Zlatka Topića. Haris Pašović u Kamernom teatru režira predstavu Grad prema scenariju Semezdina Mehmedinovića. Narodno pozorište u Sarajevu na scenu postavlja djelo Majke Ahmeda Muradbegovića. Djelo objavljeno u Novom Beharu 1933. u Zagrebu, u sarajevskoj izvedbi igraju Nađa Djurevska, Zoran Bečić i Tahir Nikšić. Do kraja ratu izvedena su neka jako značajna i od kritike hvaljena djela: U zemlji poslednjih stvari Pola Ostera, Euripidov Alkestis, Kin Dime Sartra, Tetovirana ruža Tennessee Williamsa, Neka Aljaska i lift za kuhinju Harolda Pintera, Marija Terezija Mire Gavrana te Antigona u New Yorku Glowackog. Pored stranih autora na pozornici su igrani i domaći autori kao što su Sead Fetahagić i Šemsudin Gegić.

10. siječnja 1994. igrana je, po prvi put u povijesti, premijera jedne predstave u bolnici. Predstava Svileni bubnjevi odigrana je na Hirurgiji bolnice "Koševo". O tom događaju svijedoči Haris Pašović: ‘’Bilo je neponovljivo i nadam se da će biti neponovljivo - svi gledaoci su bili na štakama. Ta vrsta komunikacije sa publikom je ono po čemu je to jedno od mojih najuzbudljivijih iskustava. Ljudi su voljeli predstavu. A mi smo voljeli publiku u kojoj su bili i ljekari, kojima se najviše divim.’’

Festivali, mjesta slobode

MESS je osnovan 1960. godine ''sa idejom da nas inspirira, informira, provocira, šokira, da nam postavlja pitanja...'' kako je to napisao Dino Mustafić. Festival je prolazio kroz različite faze od osnutka do transformiranja koji je doživio tijekom opsade Sarajeva. Kao festival malih i eksperimentalnih scena MESS je osnovao redatelj Jurislav Korjenić. Početkom rata, 1993. godine, MESS je postao Međunarodni teatarski i filmski festival koji je vodio redatelj Haris Pašović.

Prvi festival u okupiranom Sarajevu na pozornicu je donio značajna djela i redateljske radove Susan Sontag. Ova redateljica i književnica režirala je predstavu U očekivanju Godota, čija je premijera bila u Sarajevu 17. 08.1993., a igrali su Ines Fančović, Nađa Đurevska, Irena Mulamuhić, Sead Bejtović, Izudin Bajrović, Velibor Topić, Admir Glamočak, Milijana Zirojević i Mirza Halilović. Te godine Haris Pašović režirao je Alcestis Euripida dok je Pjer Žalica na scenu postavio Sofoklovog Ajaxa.

Usporedo sa MESS festivalom 1993. Haris Pašović pokreće projekt Hirošima 45 –Sarajevo 93, u okviru kojeg započinje Dan Hiroshime u Sarajevu. Sjećanje na ove dane i neke projekte MESS-a Haris Pašović opisao je u tekstu Za šta smo se borili koji su objavili sarajevski DANI (br. 251, 6.04. 2002). Na festivalu MESS 1994. gošća u predstavi U zemlji posljednih stvari bila je engleska glumica Vanessa Redgrave.
Siječnja 1993. u Sarajevu je promoviran ratni animirani film Provokacija čula Nedžada Begovića. U veljači je otvoren ratni kino Apollo, čiji je direktor bio Almir Palata. Prvi prikazani film je Terminator. U prosincu se održana Sarajevski filmski festival. Prikazani su filmovi Do kraja svijeta Wima Wendersa, Tri boje: plavo Kieslowskog, Ljubavnici sa Pont Neufa Leosa Caraxa, Howard's End Jamesa Ivoryja, Drakula Francis Forda Coppole.

U siječnju 1994. Barbara Hendrix je održala novogodišnji koncert u Sarajevu. U listopadu iste godine prikazan je film Bosna filosofa Bernard-Henrija Lévyja, a u studenom 1994. u kinu Apollo održani su Dani švicarskog filma.

Protiv zaborava

Nakon dvadeset godina od početka rata na tlu Bosne i Hercegovine, u općoj težnji ka zaboravu, malo je onih koji bi se u Srbiji dotaknuli ovakvih tema. Možda se radi o strahu od onoga što mogu otkriti ili o nespremnosti da prihvate odgovornost, ali povijest je neumoljiva. Kako je to zapisala Marta Gelhorn: ‘’ Zaboravljanje je normalna ljudska aktivnost iako je kolektivno zaboravljanje nacija nešto sasvim drugo: prešutna suglasnost da se zaboravi sramota.’’

Ovaj kratak prilog o Sarajevu pod opsadom prilažem kao pokušaj prikaza, sjećanja i življenja jednog vremena. I kao važnu pouku povijesti.
XS
SM
MD
LG