Da li ste ikada pročitali vijest da je muž ubio svoju suprugu i pomislili: 'Ko zna zbog čega ju je ubio'?
Kao odgovor na gotovo svakodnevne medijske naslove i naslovnice u kojima se, prema nalazima stručnjakinja, podstiče seksizam, stereotipno izvještavanje ili traži objašnjenje i opravdanje za femicid, u Srbiji je pokrenuta grupa pod nazivom Novinarke u borbi protiv nasilja nad ženama. Pored ove, postoje i druge inicijative, poput Fem Facts kojima je u fokusu analiza medijskog izvještavanja o pitanjima žena.
Medijska izvještavanja o ubistvu troje djece i samoubistvu koje je počinio otac u Bihaću, a gdje su mediji prenijeli navode u kojima je otac okarakterisan 'brižnim' i propitivali 'gdje se to majka nalazila u tom momentu', su neki od primjera na kojima rade ove grupe.
Studija UN kancelarije za droge i kriminal, objavljena povodom Međunarodnog dana za borbu protiv nasilja nad ženama 2018. godine, pokazala je da je tokom 2017. godine 58 posto žena ubijeno od strane partnera ili člana porodice, odnosno da je svakog dana tokom godine 137 žena ubijeno širom svijeta. Prema istom izvještaju, porast ubistava žena koje su počinili njihovi parneri je porastao u odnosu na 2012. kada je postotak žena ubijenih od strane partnera iznosio 47 posto.
Pored porasta u broju zločina, došlo je i do porasta u broju medijskih izvještaja o ženama žrtvama nasilja. Global Media Monitoring Project, istraživanje svakih pet godina objavljuje nalaze o rodnoj jednakosti u medijima. Prema podacima posljednjeg izvještaja objavljenog 2015. godine a koji je napravljen na osnovu podataka iz 114 zemalja, žene su znatno više prikazane kao osobe koje su pretrpjele porodično nasilje, odnosno u 27 posto slučajeva, u odnosu na deset godina ranije kada je taj postotak iznosio šest posto.
No, bez obzira na brojne organizacije, institucije koje rade na jačanju nivoa ravnopravnosti spolova, bez obzira na #metoo i sve otkrivene i prijavljene slučajeve seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja, mediji, a uz njih i javnost, i dalje treba da rade na većoj senzibilnosti, ističu članice ovih grupa.
Društveni, a ne privatni problem
Sanja Pavlović iz Autonomnog ženskog centra, jedna od članica grupe, kaže da je na osnovu medijskih izvještavanja o nasilju nad ženama vidljivo da društvo još uvijek nije izašlo iz patrijarhata, ali i da senzacionalističko izvještavanje o ovim i sličnim temama nije ekskluzivna stvar zemalja Zapadnog Balkana.
"Potreban je upravo glas novinarki koje će nekako stati iza toga da se promijeni način na koji se izvještava o ženama, pogotovo kada govorimo o nasilju prema ženama jer je to postala nekako dominantna tema", kaže Sanja, dodavši da ono čemu se članice grupe nadaju jeste da utiču na to da se promijeni način na koji se izvještava o ženama: "Da ne bude senzacionalistički, tabloidno, da se to shvati kao društveni problem, da se ne krivi žrtva", pojašnjava Pavlović.
Tijana Cvjetićanin, urednica Fem Facts koji pokriva zemlje Evrope kao i zapadnobalkanske zemlje, kaže da je u medijima prisutna pristrasna prizma u kojoj se u bilo kojoj varijanti traži način da se okrivi žena, što je veoma loše u razvijanju svijesti o nasilju u porodici uopšte.
"Imali smo tekst na FemFacts o tome kako se izvještavalo o ubistvu i samoubistvu koje se desilo u Bihaću, kada je otac prvo ubio svoju djecu pa onda sebe. Imali smo puno izvještaja koji su uvodili neki faktor krivice majke koja je u tom trenutku bila u inostranstvu zbog posla, zarađivala novac za porodicu. Ta vrsta izvještavanja podstiče vrlo mizogine komentare koji krive žene za takve situacije. Pored toga faktor nasilja u porodici koji i jeste dio te priče nije na pravi način obrađen u medijskim izvještajima. Nasuprot tome kada žena bude ta koja je počinila nasilje onda nema te vrste opravdanja u smislu da se traži krivac u njenom mužu, partneru i slično".
Senzacionalističko izvještavanje
Sian Norris, osnivačica i direktorica Festivala ženske književnosti u Bristolu, koja radi na analizi medijskih izvještavanja u Velikoj Britaniji, potvrđuje Sanjinu tezu da narativi u kojima se o nasilju nad ženama izvještava senzacionalistički veoma prisutni u medijima, pa čak i onim zapadnim.
"Još uvijek imamo problem ako se recimo radi o slučaju silovanja, imamo te ideje da žene lažno optužuju muškarce za silovanje i da će optužbe za silovanje uništiti život muškarca. Dok ideja o dugoročnoj posljedici silovanja za ženu nije uopšte prisutna. Nego je predstavljeno da je optužba jednako štetna kao i silovanje".
O načinima na koje se predstavljaju i formulišu slučajevi nasilja nad ženama, uznemiravanja, Sian pojašnjava kroz primjer izvještavanja britanskog online magazina Spiked, koji je analizirala tokom saslušanja tadašnjeg kandidata Bretta Kavanaugha za poziciju sudije američkog Vrhovnog suda.
"Način na koji je Spiked izvještavao o ovome jeste - 'sada svaka žena može bilo kojeg muškarca optužiti za seksualno uznemiravanje i može mu uništiti život čak i ako nije kriv'- što ustvari ignoriše činjenicu da je ustvari i dalje opasno za žene da prijave seksualno uznemiravanje ili napad. Christine Blasey Ford se suočavala sa prijetnjama smrću mjesecima nakon saslušanja, morala se seliti, dok je Kavanaugh dobio posao i doživotnu poziciju u Vrhovnom sudu".
Taj narativ u kojem je istupanje žena o svojim vlastitim iskustvima zlonamjeran čin kojim se ustvari nastoji uništio muškarac, je veoma česta pojava u medijskim izvještajima o napadima i zlostavljanjima žena smatra Sian. "Isto tako ideja da reputacija muškaraca mora biti zaštićena, da životi muškaraca moraju biti zaštićeni i ako nekoliko žena bude povrijeđeno u procesu, to i nije toliko bitno. Jer život žena i sigurnost žena nije toliko cijenjena", kaže Sian.
Seksističko i senzacionalističko izvještavanje se zaista pojavljuje svuda, smatra Cvjetićanin, no način na koji se pojavljuje u nekim zemljama je suptilniji, a u drugim mnogo direktniji.
"Slično našim medijima u regionu, slične probleme možemo vidjeti u zemljama bivšeg istočnog bloka, to su vrlo slični pristupi, narativi. I tu se vidi razlika u tome kakav je koncenzus u društvu o tome ta su ženska prava i šta je feminizam, šta je rodna jednakost. Definitivno postoji svuda seksizam, postoje tendencije da se žene više vežu za privatnu sferu nego za društvenu, da im se komentariše izgled na način na koji se ne komentariše muškarcima, da se opravdava nasilje, ali one se drugačije izražavaju u odnosu koje medije gledate."
Šta je rješenje?
Vijeće Evrope ima usvojenu Preporuku 1555 koja kaže da "dok je savremeno društvo prošlo kroz brze promjene, ideja o ženama u medijima nije se bitno promijenila". Parlamentarna skupština Vijeća Evrope je ovom Preporukom, iz 2002. godine, pozvala zemlje članice da usvoje i implementiraju politiku koja je usmjerena protiv seksizma i stereotipnog prikazivanja i predstavljanja žena u medijima. Pored ove, 2010. godine je donesena Rezolucija Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope "Suzbijanje seksističkih stereotipa u medijima", u kojoj se navodi da su žene s jedne strane "nedovoljno predstavljene ako ne i nevidljive u medijima, a s druge strane postoje seksistički stereotipi u medijima u kojima su žene predstavljene kao seksualni objekti, žrtve".
Sve zemlje Zapadnog Balkana su potpisnice Istanbulske konvencije o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici koja je donesena 2011. godine. Pored toga, zemlje imaju svoje krivične i prekršajne zakone kojima se reguliše nasilje, diskriminacija, govor mržnje, UN ima priručnik za izvještavanje o rodno zasnovanom nasilju.
Sanja koja inače radi na praćenju medijskih izvještaja o nasilju nad ženama, kaže da je javni prostor inače pun seksizma i da se na to ne obraća mnogo pažnje te da rijetko postoje sankcije.
"Smatramo da regulatorna tijela itekako imaju čime da se bave, ne vidimo da se dovoljno bave time, i njima upućujemo poziv da se zaista bave svojim poslom. Jer postoje mehanizmi sankcija, mehanizmi zaštite svega ovoga ali nekako ne vidimo da se to dešava. Regulatornom tijelu su glavna stvar reality programi koji opet su jako važan dio te cijele atmosfere u kojoj ne samo da se ne sankcioniše nasilje prema ženama već se ono i promoviše na televizijama sa nacionalnom frekvencijom i tu vidimo da nedostaje reakcija regulatornog tijela koja bi morala da postoji".
Tijana Cvjetićanin kaže da kada se radi o regulaciji ovakvog načina izvještavanja, najbolji su oni mehanizmi koji imaju jurisdikciju nad provedbom Zakona o ravnopravnosti spolova. Na primjeru iz Hrvatske, Cvjetićanin pojašnjava kako se zapravo mogu koristiti zakoni i institucije u borbi protiv seksizma u medijima.
"Ekipa koja dolazi iz Centra za građanske inicijative iz Poreča, je napravila stranicu na Facebooku koja se zove Seksizam naš svagdašnji i razne sadržaje koji su otvoreno ili implicitno mizogini, objavljuje na toj stranici uz komentar šta je sa njima problem. Osim toga, pored što kontaktira one koji su to postavili one kontaktiraju i ombudsmanku za ljudska prava Hrvatske i pozivaju se na one članove zakona koji su prekršeni tim sadržajem. I u posljednjih godinu i po dana niz takvih sadržaja je bio povučen nakon reakcije ombudsmanke da jeste prekršen recimo Zakon o ravnopravnosti spolova".
Facebook Forum