Učešće u ratovima 90-tih godina prošlog vijeka, nepoštovanje državnih simbola Crne Gore i domaći političari, najčešći su razlozi zbog kojih stanovnici te zemlje osjećaju stid. Savremena Crna Gora ne može biti posebno ponosna ni na ponašanje omladine, raširenu korupciju i nacionalne podjele.
Zoran Marković Zonjo iz Organizacije The Books of knjige, vratio se nedavno iz Irana gdje je, kako kaže, upoznao bogatu kulturu i istoriju te zemlje i gdje je sreo drage ljude kojima je puno pričao o ljepotama Crne Gore, njenoj istoriji i ponosu Crnogoraca. Jednog stanovnika te zemlje pozvao je da mu dođe u goste.
No, kada se vratio kući, čuo je o događaju zbog kojeg ga je stid. Stid ga je, kaže Zonjo, zbog nekih ljudi koji žive u Crnoj Gori, a koji javno, dok svira himna njihove zemlje, pjevaju stihove tuđe himne:
„Svakakvih čuda se u Crnoj Gori dešava, i za rubriku vjerovali ili ne, ali nedavni slučaj predsjednika Odbora Nove srpske demokratije u Nikšiću, Jaka Milatovića, sigurno je nepoznat u istoriji politikologije, a usudio bih se reći i psihijatrije. Znate da je tamo u opštinskoj skupštini slušao himnu svoje države, a u sebi je pjevao Bože pravde, kako bi izdržao paklene muke zbog stihova pjesme Oj svijetla majska zoro. Da bi stvar bila gora, morao se o toj psihičkoj torturi izjadati beogradskim novinama. Da mi ovaj Iranac dođe u posjetu i da me pita što se ovdje dešava, sigurno mu ne bih mogao objasniti ovaj slučaj i tek bi me onda bilo stid.“
Nacionalne podjele su nasljeđe ratnih 90-tih godina prošlog vijeka, zbog kojih bi mnogi u Crnoj Gori trebali da se stide, kaže politički analitičar Rade Bojović, inače poznati crnogorski antiratni aktivista iz tog perioda.
„Čitav taj period nije do kraja u Crnoj Gori izveden u smislu suočavanja sa pravdom i sa zločinima koji su tada počinjeni, i na kraju suočavanja sa politikom koja je nosila period 90-tih godina“, navodi Bojović.
No, ni savremena Crna Gora, zbog mnogih problema, nema razloga da bude previše ponosna, kaže Bojović i nabraja:
„Počev od ekonomskih, socijalnih do funkcionisanja pravnog poretka, do nekog laičkog osjećanja za pravičnost zajednice u kojoj živite. Ako tome dodamo jednu vrstu moralnog sunovrata društva u kome živimo, činjenica je da Crna Gora nema društvenu i političku elitu koja bi bila posvećena preporodu Crne Gore.“
Kada govori o razlozima zašto ga je ponekada stid što živi u Crnoj Gori, reditelj Nikola Vukčević se poziva na djelo Milana Kundere „Nepodnošljiva lakoća postojanja“, za koju kaže da s vremena na vrijeme ima osjećaj kao da je pisana za savremene Crnogorce, ali i druge stanovnike Balkana:
„Prvo se u određenim zemljama gleda jesi li Hrvat, Srbin ili Crnogorac, a posljednje što je bitno je da li svoj posao obavljaš pošteno. Najbitnije je da si predstavnik vladajuće nacije. Nekako mi se čini da je to danas, u dubokoj, drugoj deceniji XXI vijeka, po nekom mom osjećanju, posljednja stvar koju bih nekoga pitao“, kaže Vukčević.
Zbog čega vas je najviše stid u Crnoj Gori pitali smo i stanovnike Podgorice:
Zoran Marković Zonjo iz Organizacije The Books of knjige, vratio se nedavno iz Irana gdje je, kako kaže, upoznao bogatu kulturu i istoriju te zemlje i gdje je sreo drage ljude kojima je puno pričao o ljepotama Crne Gore, njenoj istoriji i ponosu Crnogoraca. Jednog stanovnika te zemlje pozvao je da mu dođe u goste.
No, kada se vratio kući, čuo je o događaju zbog kojeg ga je stid. Stid ga je, kaže Zonjo, zbog nekih ljudi koji žive u Crnoj Gori, a koji javno, dok svira himna njihove zemlje, pjevaju stihove tuđe himne:
„Svakakvih čuda se u Crnoj Gori dešava, i za rubriku vjerovali ili ne, ali nedavni slučaj predsjednika Odbora Nove srpske demokratije u Nikšiću, Jaka Milatovića, sigurno je nepoznat u istoriji politikologije, a usudio bih se reći i psihijatrije. Znate da je tamo u opštinskoj skupštini slušao himnu svoje države, a u sebi je pjevao Bože pravde, kako bi izdržao paklene muke zbog stihova pjesme Oj svijetla majska zoro. Da bi stvar bila gora, morao se o toj psihičkoj torturi izjadati beogradskim novinama. Da mi ovaj Iranac dođe u posjetu i da me pita što se ovdje dešava, sigurno mu ne bih mogao objasniti ovaj slučaj i tek bi me onda bilo stid.“
Nacionalne podjele su nasljeđe ratnih 90-tih godina prošlog vijeka, zbog kojih bi mnogi u Crnoj Gori trebali da se stide, kaže politički analitičar Rade Bojović, inače poznati crnogorski antiratni aktivista iz tog perioda.
„Čitav taj period nije do kraja u Crnoj Gori izveden u smislu suočavanja sa pravdom i sa zločinima koji su tada počinjeni, i na kraju suočavanja sa politikom koja je nosila period 90-tih godina“, navodi Bojović.
No, ni savremena Crna Gora, zbog mnogih problema, nema razloga da bude previše ponosna, kaže Bojović i nabraja:
„Počev od ekonomskih, socijalnih do funkcionisanja pravnog poretka, do nekog laičkog osjećanja za pravičnost zajednice u kojoj živite. Ako tome dodamo jednu vrstu moralnog sunovrata društva u kome živimo, činjenica je da Crna Gora nema društvenu i političku elitu koja bi bila posvećena preporodu Crne Gore.“
Kada govori o razlozima zašto ga je ponekada stid što živi u Crnoj Gori, reditelj Nikola Vukčević se poziva na djelo Milana Kundere „Nepodnošljiva lakoća postojanja“, za koju kaže da s vremena na vrijeme ima osjećaj kao da je pisana za savremene Crnogorce, ali i druge stanovnike Balkana:
„Prvo se u određenim zemljama gleda jesi li Hrvat, Srbin ili Crnogorac, a posljednje što je bitno je da li svoj posao obavljaš pošteno. Najbitnije je da si predstavnik vladajuće nacije. Nekako mi se čini da je to danas, u dubokoj, drugoj deceniji XXI vijeka, po nekom mom osjećanju, posljednja stvar koju bih nekoga pitao“, kaže Vukčević.
Zbog čega vas je najviše stid u Crnoj Gori pitali smo i stanovnike Podgorice:
