Mirko Sekulić svakog dana odlazi u bošnjačko selo Klotjevac udaljeno oko trideset kilometara od Srebrenice. Majstor u tom bošnjačkom selu smještenom na obali jezera Perućac u blizini rijeke Drine i granice sa susjednom Srbijom, radi na povratničkim kućama u kamenu i drvetu.
U tom mjestu, u kom je prije rata živjelo 70 porodica, a danas samo pet, 2020. godine, Mirko je radio na gradnji džamije, koju su dobrovoljnim prilozima finansirali mještani Klotjevca od kojih je većina rasuta po brojnim evropskim zemljama.
Veliki broj mještana Klotjevca ubijen je tokom genocida u Srebrenici na istoku Bosne i Hercegovine (BiH) kada su snage Vojske Republike Srpske u julu 1995. godine ušle u tada zaštićenu zonu Ujedinjenih naroda (UN).
Mirko za Radio Slobodna Evropa (RSE) kaže, kako se lijepo osjećao dok je kao pravoslavac radio na gradnji džamije. Pomagali su mu prijatelji iz Srebrenice, a u Klotjevcu je našao nove i sada stalno ima posla.
“Mene su ljudi prvo pitali pošto sam ja pravoslavac da li bi ja htio da gradim džamiju. Ja sam rekao to je božja kuća jedno to, drugo to mi je posao, time se inače bavim, a nikad nisam dijelio ni posao ni ljude. Za mene su uvijek postojali samo ljudi”, kaže Mirko.
Kamen za džamiju stigao iz Hercegovine
Zelenomodri mermer, za gradnju česme kraj lokalne džamije donijeli su sa obala rijeke Neretve iz Konjica, sa juga BiH, gdje je Mirko godinama uređivao odmorišta za raftere, gradio fontane, vodoskoke i kamine.
U Klotjevcu je Mirko na poziv mještana bio mjesec dana, radio na džamiji, a nakon toga kamenom ukrašavao česmu pored džamije, što kako kaže nije htio naplatiti. Bio je to njegov dar mještanima.
“Ti ljudi su me tako fino gore, gdje sam bio nekih mjesec dana, dočekali. Jednostavno sam osjećao nekakav mir. Poslije toga kada sam završio taj posao, meni se otvorilo, znači ima to neko božje davanje, svaki dan da imam neki posao. Pošto sam prije par godina imao kliničku smrt, rodila mi se ideja da ja treba i da pomognem ljudima, pa tu česmu koju sam radio dole kod džamije nisam htio ništa naplatiti – to je bilo od mene nekakav moj dar”, kaže on.
Prozivali su ga ljudi, priča, i pisali i u novinama kako je to moguće da jedan Srbin pravi džamiju, ali njemu to nije smetalo.
“Ja sam se samo fino osjećao”, dodaje uz osmjeh.
Mirko je samouki umjetnik, poznat Srebreničanima, pa su ga mještani Klotjevca rado pozvali da radi na lokalnoj džamiji.
Salih Salihović bio je vođa radova i kontaktirao je Mirka koji je, kako kaže, izvrstan i čovjek i majstor.
“Dogovorili smo se vrlo jednostavno. Svidjelo mi se kako je radio na jednom poslu u Srebrenici, tako smo se dogovorili da radi i na džamiji. Odrađeno je šta je odrađeno, a džamija je urađena sredstvima građana od dobrovoljnih priloga”, kaže Salihović za RSE.
Mirsad Huseinović je jedan od rijetkih mještana Klotjevca koji se vratio i živi u selu. Zadovoljan je, kaže za RSE, kako izgleda nova džamija na kojoj je Mirko radio, ali žali što u selu nema više stanovnika.
“Dobro izgleda džamija i ostalo što je radio u selu, baš sad gore radi Asimu mom rođaku”, kaže on.
Nije Mirko sam radio na gradnji džamije. U pomoć su mu pritekli prijatelji iz Srebrenice. Među prvima lokalni frizer Ahmed Ustić, Mirkov prijatelj koji zbog pandemije korona virusa nije imao posla u svojoj brijačkoj radnji u Srebrenici.
“S njim je, inače, uživanje biti, jedna ljepota govora, svašta se ima od njega naučiti. Tako da smo to 'koronsko' vrijeme proveli zajedno praveći gore te objekte”, objašnjava Ustić za RSE.
U Francuskoj sa ocem vojnika UN-a koji je ubijen u Srebrenici
Mirko Sekulić je zahvaljujući vrijednim rukama i željom da nauči proputovao skoro cijelu Evropu i svuda ostavio svoj trag. U Švedskoj je zidao krušne peći, a u Francuskoj eksperimentisao sa keramikom. Tamo je upoznao oca mladića koji je kao vojnik Ujedinjenih naroda ubijen tri dana prije ulaska vojske Republike Srpske u Srebrenicu, u julu 1995. godine.
Rawiv Van Renssen je ubijen u naselju Bibići, kraj Srebrenice, gdje je i sahranjen. Njegovi Roditelji Ben i Paula redovno obilaze i njegov grob u okolini Srebrenice. Ben se preselio u Francusku i sada ima radionicu u kojoj pravi grnčariju. Mirko je kod njega učio zanat.
“Sasvim slučajno sam došao do njega. On je u jednom selu u jednoj zabiti gore. Dva mjeseca sam proveo kod njega, učio zanat, naučio da radim grnčariju da radim s glinom i na neki način sam prevazišao svog učitelja. I on sam je bio iznenađen”, govori Mirko o svom boravku u Francuskoj.
U Berlinu je radio šest mjeseci na restauraciji kamenih fasada koje su tamošnji majstori pokušavali da urade i, kako priča Mirko nisu uspjevali.
“I onda su mene odnekud iščupali, našli su me i odveli u Berlin”, dodaje on.
Mirko nije jedini Srebreničanin koji je u Berlinu ostavio svoj neimarski trag.
Selman Selmanagić, rođen u Srebrenici, početkom prošlog vijeka otišao je u Berlin. Ostao je upamćen kao arhitekta koji je svesrdno pomagao gradnji porušenog Berlina nakon Drugog svjetskog rata.
On je do 1945. do 1960. bio član tima za obnovu tog grada. Njegova je zasluga bila dvostruka. Radio je na izgradnji objekata iz sporta i kulture i bio je autor najvećeg nogometnog stadiona u istočnom Berlinu.
“Selmanagić je bio u Berlinu, projektovao zgrade, radio i onda su rekli ono što je on počeo, ja sam kao drugi Srebreničanin došao da završavam. Dosta sam radio tih kamenih fasada, figura koje su bile oštećene, stotinama godina su napolju, ja sam ih restaurirao i uspio sam da to uradim, tako da svi ti ljudi sa kojima sam radio su zadovoljni”, kaže Mirko.
Suveniri za Memorijalni centar Potočari
Kada ne zida po BiH i Evropi Mirko pravi suvenire od kamena i drveta. Stvaranje ga, kaže, čini sretnim, uvijek se nađe, kako kaže, neki kamenčić za to. Sa Memorijalnim centrom Potočari sarađuje godinama.
“Radim suvenire za Memorijalni centar u Potočarima već godinama. Dole imam lijepu saradnju s gospođom što drži suvenirnicu. Svi moji proizvodi koje uradim nađu neku svoju mušteriju. Drago mi je kada moje rukotvorine odu u svijet i ima ih od Evrope do Australije”, dodaje Mirko.
Radio je na kućama u Srebrenici, a kamenom je obložio i postolje Spomenika miru, koji je postavljen u centru Srebrenice u septembru 2020. godine.
Žao mu je, kaže, što političari neće da iskoriste posao koji radi, kako bi Srebrenica bila mjesto boljeg života.
“To me boli, jer ovo je moj grad, ja sam ovde rođen. Čitav svoj život proveo i ostavio i ja i moja djeca”, dodaje Mirko, koji na svaki način pokušava da život učini boljim koristeći prirodne potencijale koje mu pruža rodni grad.
Nedavno je pokrenuo proizvodnju ljekovitih sapuna koristeći vodu banje Guber kraj Srebrenice. Sapune pravi na prirodnoj bazi i poklanja ih onima kojima su potrebni za liječenje.