Porodice i žrtve: Suđenje Mladiću budi strahote iz ratnih godina

Početak suđenja Ratku Mladiću optuženom za ratne zločine i genocid, majke Srebrenice u srijedu su sa nestrpljenjem čekale jer je to za njih istorijski proces u Haškom sudu.

Upravo je Mladić najodgovorniji za nestanak oko 8.000 srebreničkih muškaraca, koji su ubijeni nakon što je Vojska Republike Srpske ušla u taj grad 11. jula 1995. Ubistva Bošnjaka u tom dijelu istočne Bosne Haški tribunal je okvalifikovao kao genocid, odnosno djelo počinjeno u namjeri da se u cijelosti ili djelomično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina.

Fazila Efendić, Šuhra Malić i Hanifa Đogaz početak suđenja su pratile u Potočarima, gdje se nalazi mezarje ubijenih Srebreničana.

„Oni će osuditi onako kako misle - to je jedno. A drugo su emocije i porodice koje žele da on nikad ne bude na slobodi“, kazala je Fazila Efendić.

„Samo sam imala jednu želju - da ga dovedu među bijele naše nišane, pa da on to gleda očima. On to ne vjeruje, ne vjeruje da je tako učinio dok se tako ponaša“, rekla je Šuhra Malić.

„Njemu bi majke najbolje presudile, da su ga doveli majkama da mu majke presuđuju“, poručuje Hanifa Đogaz.

O zločinima nad građanima koje je počinila vojska pod komandom Ratka Mladića samo zbog toga što nisu bili srpske nacionalnosti, o nasilnim preseljenjima Hrvata i Bošnjaka, kako je to rečeno tokom prvog dana suđenja, govori i Lazar Manojlović, prijeratni direktor bijeljinske Osnovne škole „Sveti Sava“. On je svjedočio nestanku svojih učenika i njihovih roditelja bošnjačke nacionalnosti iz Bijeljine u martu 1992.

„Kako su mi govorili da plačem za muslimanima. Ja nisam plakao za nacijama, nego sam bio profesionalac, ubijalo me svako saznanje da učenika nema“, priča Manojlović.

Nacionalna struktura Bosne i Hercegovine nije promijenjena samo u Bijeljini, već i u svim gradovima gdje je nasilno premješteno nesrpsko stanovništvo, i to na osnovu mapa koje je, kako je navedeno tokom suđenja, iscrtalo rukovodstvo SDS-a, a proveo Mladić.

Etničko čišćenje provedeno je i osnivanjem logora u opštinama Prijedor, Vlasenica i Foča, gdje su zatvarani Bošnjaci. Tu su svakodnevno premlaćivani, seksualno zlostavljani, ubijani, a žene silovane.

Iz prijedorskog logora Keraterm, najveći broj muškaraca se nije vratio, a Refika Ališković i danas se prisjeća posljednjeg susreta sa mužem.

“U mene muž nije još pronađen. Odveden je 20. jula 1992. Imao je 24 godine. Dao mi je kćerku iz naručja - i nisam ga još pronašla“, kaže ona.

Predsjednik Udruženja logoraša “Prijedor 92” Mirsad Duratović navodi:

“U logoru Keraterm je, prema našim evidencijama, je prošlo preko 3.000 prijedorskih nesrba. Preko 400 njih je ubijeno ili odvedeno u nepoznatom pravcu iz logora Keraterm, a najveći masakr se desio 4. jula 1992. godine kada su za jednu noć ubijena 204 logoraša.“

"Hoću da vjerujem da će pravda biti zadovoljena"

Granatiranja i snajperske hice, po direktnim naredbama Ratka Mladića, na svojoj koži osjetile su tokom troipogodišnje opsade i Sarajlije. Grad, koji je u bivšoj državi bio simbol različitosti kultura i religija, politički i vojni vrh bosanskih Srba htio je uništiti.

Planski su, svakodnevno, na grad padale desetine granata, ljudi su ubijani na ulici, u redu za vodu ili hranu. Evo šta kažu o početku suđenja optuženom za ratne zločine i genocide:

“Moja zgrada nema podrum. Vode nismo imali. Ne ponovilo se. Za sve bi morao da odgovara. Za sve mora da odgovara“, „Čovjek nastoji zaboraviti, ali kad se spomene, kad se vide slike, onda se sve to vrati. Bilo koja kazna je nedovoljna“, „Devalvira sve zato što je to kasno. Nažalost, kasno se sudi. Ljudi - jedan dio njih, maltene žele da zaborave, a ne može se zaboraviti“, kažu oni.

Nenada Stevandića i Nikolu Baštinca, poslanike SDS-a i SNSD-a u Skupštini Republike Srpske, pitali smo šta misle o tome hoće li suđenje Ratku Mladiću uticati na dalje odnose u Bosni i Hercegovini.

“Ne shvatamo za presude kao dio temelja budućeg života, nego da se ti odnosi u budućnosti izbjegnu da bi se prevenirale stvari poput velikih ratova, i da se ti osjećaju mržnje racionalno potisnu kako bi bilo nekakve šanse za sav život“, kazao je Stevandić.

„Mislim da ne može uticati na političku situaciju u BiH. Mislim da ne može na unutrašnje uređenje BiH, koje je zasnovano na volji tri naroda. Ali mislim da može poprilično uticati na razjašnjavanje okolnosti iz naše bliske prošlosti i omogućiti nam olakšan proces pomirenja u budućnosti“, smatra Baštinac.

Fadila Memišević, predsjednica Društva za ugrožene narode dodaje:

“Naravno da to bolno podsjeća sviju nas koji smo preživjeli, koji smo izgubili svoje najmilije. I ja sam isto tako izgubila puno članova porodice ovdje u Sarajevu. Teško je to bilo. Ali na drugi način sam i zadovoljna što je ipak došlo do početka suđenja i hoću da vjerujem, iako će ono trajati dvije godine, da će pravda na kraju biti zadovoljena i da je ona dostižna, ma kad došla.“